Čitam ovih dana savjete što sve možemo raditi u izolaciji kod kuće. Od online tečaja heklanja preko gledanja najnovijih serija na Netflixu, do slaganja ormara prema metodi Marie Kondo. Čitam i statuse svojih prijatelja na društvenim mrežama koji su počeli kuhati, svirati gitaru, učiti neki novi strani jezik, počistili kuću osmi put uoči i nakon Uskrsa, smišljaju i pišu nove projekte koje će odraditi čim se život vrati u normalu, mijese kruh, puno čitaju i zapravo uživaju koliko se to u novonastaloj situaciji može. Čitam sve to i prvi put u životu nekome zavidim. Zavidim svim samcima i svim parovima bez djece. Zavidim svima s velikom djecom, iako i to, znam, zna biti teško ali barem odu u svoju sobu i tamo rade što već velika djeca rade. Prvi put u svom životu posumnjala sam da mogu sve. Kao žena, kao roditelj, kao supruga i kao netko tko bi trebao raditi od doma. Jednostavno padam na svakom ispitu i dovodim u pitanje ono u što sam čvrsto vjerovala i što sam nekad davno (još prije mjesec dana) živjela; žene mogu sve što žele.

Čini mi se da se u ovoj situaciji ta teško izborena feministička paradigma opet mijenja. Kad bih bila do kraja fer zamijenila bih ovo žena s roditelji i rekla da smo svi u istoj kaši. No je li uistinu tako?  Moja prijateljica je pri kraju rodiljnog dopusta za treće dijete, dakle sveukupno je tri godine provela doma. Taman prije početka ove situacije počela se baviti mišlju o promjeni posla. Iskoristila je doba kad beba spava a drugih dvoje su u vrtiću i školi i položila nekoliko edukacija za prekvalificiranje. Taman sad u proljeće trebala je krenuti na intervjue i vjerojatno bi nakon ljeta našla novi posao. I onda se dogodila korona. Neizvjesnost, nemogućnost ostvarenja bilo kakvih kratkoročnih i dugoročnih planova i nastavak rodiljnog dopusta. Suprug je počeo raditi od doma, što otprilike znači da se zatvori u sobu i ne izlazi do mraka a ona je za to vrijeme u dnevnom boravku ne sad više s jednim djetetom nego s troje. Od toga jedan sluša nastavu za 1. razred na televiziji, drugi vrtićarac po cijele dane viče hoću van a beba kao beba ima svoje potrebe. Na izmaku je snaga.

Neki dan mi je plačući priznala da ne vidi izlaz. „Tri godine sam provela doma jer sam mislila da je to najbolje za moju djecu ali više ne mogu. Želim i ja raditi, želim da mi se djeca druže s drugom djecom, želim da dio dana netko drugi preuzmu brigu oko njih. Bila sam domaćica i majka, sad želim biti još nešto.“ Kako stvari stoje, želja joj se neće ubrzo ostvariti. I moja situacija je slična. Nakon tri godine rodiljnog dopusta u 2020. sam ušla kao samozaposlena vlasnica svoje tvrtke. Moj suprug trenutno tri dana radi a tri dana je doma. Nisam imala druge nego pristati na nove-stare uvjete našeg odnosa. Izmjenjujemo se u čuvanju djece i radnom rasporedu, ali za razliku od njega ja radim od doma. A to s troje male djece ne izgleda romantično kako zvuči.

Zatvorim se u spavaću sobu i pokušavam se skoncentrirati dok s druge strane vrata netko plače, netko viče mama a netko samo skače. Naravno treba i skuhati ručak, pospremiti stol, otići u nabavku, staviti djecu spavati (to su jedina dva sata mira u toku dana) i tako na kraju dana ne znaš tko je umorniji, onaj tko je radio ili onaj koji je bio s djecom. Puko preživljavanje ja to zovem. O vremenu za partnera ili ne daj bože za sebe možemo samo sanjati. „Ali zašto ne iskoristite ovo vrijeme za obitelj, za zbližavanje, za cjelodnevnu igru s djecom“, reći će netko tko je očito zaboravio kako život izgleda s najmanjima ili nema djecu. Moja prijateljica Lina je samohrana majka i također sada radi od doma jer drugog izbora nema. Dijete nema tko čuvati osim nje i oca djeteta kod kojeg odlazi svaki drugi vikend i pokoje popodne tokom tjedna. O strahu odlaska u drugu zajednicu u ovakvoj situaciji ovdje neću ni pisati jer nam nitko nije dao naputke kako bi se trebali ponašati rastavljeni roditelji s djecom i vrijede li i dalje uobičajena pravila kad imaš dvije mame, dva tate i dva doma. Bake i djedovi su nam trenutno nedostupni. Kao i tete čuvalice.

Svaki njezin pokušaj rada od doma u startu je osuđen na propast. Iako trenutno svi imaju razumijevanja jer posla gotovo da nitko nema, pita se koliko će dugo njezin šef tolerirati takav nerad. Kad krenu otkazi, sebe vidi na vrhu liste. Tina je pak još davno odlučila biti doma s djecom i biti domaćica. S obzirom da je suprug sad ostao bez posla njihova financijska situacija više to ne može podnijeti. Ona, koja na tržištu rada već nije desetak godina, morat će potražiti posao. Koji posao?  U ovoj situaciji niti ona ne zna. Žene i majke, u ovoj su krizi, odmah nakon kroničnih bolesnika i starijih građana, da se poslužim rječnikom Stožera, najvulnerabilnija skupina, i naša budućnost ozbiljno je ugrožena.

Između brige za egzistenciju, brige da se ne zarazimo ili razbolimo, brige za svijet koji se nepovratno mijenja a djeca nam u njemu nekako moraju odrastati a ako ovo potraje, djetinjstvo i socijalne vještine trajno će im biti uništene, ubijte me, ali ja u tome svemu ne mogu pronaći ništa dobro i pozitivno. Ne vidim da ću iz ovoga izaći kao bolja osoba ili kao bolja majka koja je iskoristila ovo vrijeme da bi moja obitelj bila još povezanija i složnija. Za to mi nije trebao koronavirus, za to mi treba naš normalan život natrag. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva