Ako si kao i ja tradicionalno odgojena, što je sasvim uobičajeno za jednu čistokrvnu Dalmatinku, onda ti nije strana ona „Šta će selo reći?“ ili ti ga „Šta će svit reći?“(u ovom blogu namjerno pišem šta, a ne što, zato jer je tako autentično).

Ta rečenica se nameće, ili bolje rečeno, provlači kroz cijeli moj život. Na indirektan način, tako da ti se suptilno šapuće na uho kako nešto nije primjereno, i to samo zato jer si žensko, zbog čega se od tebe očekuje da uvijek budeš dobra, draga i fina. Ili na sasvim direktan način tako da ti se naređuje, primjerice, što da obučeš kada se ide na misu. Iako mi, ruku na srce, nikada nije bilo pretjerano jasno tko su ti ljudi koji redovno odlaze u crkvu povezati se s Bogom, i onda im, od same propovijedi, bude daleko važnije je li mala Marijana obukla štikle ili patike. 

Da bude kristalno jasno, ovo nije tema samo u malim sredinama, rekla bih da je posrijedi pitanje kolektivne svijesti, a s pojavom društvenih mreža, u kojima je jedan lajk mjerilo vrijednosti, rekla bih i da je i moderno doba, pa tako i urbana sredina po ovim pitanju nedvojbeno kapitulirala.

Jako se pazi na sliku u javnosti i, paralelno, na mišljenje te iste javnosti. Jer očigledno ta javnost zna najbolje, pa ju se onda mora i ponizno slušati. A svi dobro znamo da danas svaka budala ima pravo na mišljenje. No, kada ti se kroz odrastanje „Šta će svit reć ?“ ponovi, i to na repeat mali milijun puta, onda nedvojbeno i ostaje ugravirano u tvojoj glavi. Dobro, ne baš glavi, ali duboko u podsvijesti. I onda dirigira tvoje razmišljanje koje je ništa drugo nego suženo, prestrašeno i suzdržano. Kojem nije dozvoljeno biti svoje, slobodno i neograničeno. Pa onda ne smiješ reći ono što stvarno misliš, a kamoli što osjećaš, zbog čega onda tako djeluješ, pričaš i svakako se ponašaš. Jer si, jednom riječju, neusklađena. A duboko u sebi znaš kako bi trebalo biti ovako: „Ono što mislim, to i osjećam, onda to i radim, a bome i naglas izgovaram“. 

Jednadžba je jednostavna: MISLI = OSJEĆAJI = PRIČA = DJELA. Da, tako bi u životu trebalo biti, jer jedino onda možeš reći da si slobodna žena. 

U realnosti znamo da su samo rijetki usklađeni. To su svi oni s opipljivom snagom u sebi, uspravnim držanjem i jasnim stavom, koje nitko živ ne može poljuljati. Protiv njih ne možeš, jer su duboko ukorijenjeni. Jednostavno su svoji. Stabilni su, snažni i mirni. I nisu u nezrelom egu, taštini ili sebičnosti, već su u zdravoj ljubavi prema sebi. Na mjestu su, jer su očigledno tako i od malih nogu naučeni. I nakon što jasno kažu što misle, ne osjećaju krivnju ili grižnju savjesti, svjesni kako je bitno da su sebi dosljedni. I najmanje ih zaboli šta će svit reći. Ali, kao što rekoh, rijetki su, ma za na prste jedne ruke nabrojati.

Mnogo su češći oni drugi. Koliko puta si upoznala nekog tko se na prvu čini sasvim OK, ali nešto ne štima? Kao da nije protočan, već nekako utegnut. Ukočen. Namontiran. Znaš ono, sve je u redu, ali opet osjećaš kako nešto nije u redu. Jer to se osjeti, i ne možeš protiv toga nikako. 

To su svi oni koji se ustručavaju izgovoriti ono što stvarno misle, jer pod svaku cijenu izbjegavaju sukobe, koji su nekoć davno za njih možda bili prebolni. Zbog čega i biraju liniju manjeg otpora, samo kako se ne bi zamjerili. I jako im je bitno da ih svi vole,  jer jedino tako imaju osjećaj pripadnosti, misleći da ako nisu prema očekivanjima drugih, onda niti ne vrijede kao ljudi. To su svi oni drugi koji osjećaj vlastite vrijednosti mjere količinom potvrda izvana. Što je, složit ćeš se samom, Sizifov posao, jer je apsolutno nemoguće da te svi vole. Oni ne shvaćaju da kada podilaze, zapravo odustaju od sebe. Da budem direktnija, oni izdaju sami sebe. Prodaju se, i to za mrvu tuđe potvrde.

Ovo nikako nije dobro. Ali mi je razumljivo, jer je ipak ljudski. U mnogim slučajevima, trigger je upravo – selo. Bližnji, ali i daljnji. Prijatelji, poznanici i prolaznici. Javnost, publika. I neki tamo po društvenim mrežama, koje u životu nikada nisi niti upoznala.

Ajmo definirati tko je to zapravo "selo" koje trebaš slušati, da ne kažem, kojeg se trebaš toliko bojati:

- Svi oni koji rado gledaju u tuđi pijat, jer im je vlastiti preplitak.

- Svi oni koji vjeruju kako je trava kod susjeda zelenija, pa će tako ćiriti i u tvoju, ne bi li se uvjerili da je možda ipak žuta, zadovoljno trljajući rukama.

- Svi oni koji se hrane i bave tuđim životima, zato jer im je vlastiti gorak, isprazan ili dosadan.

- Svi oni koji su usamljeni, dokoni, neaktivni. Ali zato proaktivno traže greške i mane u tuđim svakodnevicama. Ne bi li se onda lakše nosili s vlastitim promašajima. 

- Svi oni koji se vesele tuđem neuspjehu, jer bi im uspjeh bio potvrda vlastitog neuspjeha

- Svi oni koji se vesele tuđoj nesreći, jer bi im sreća bila krajnje nepodnošljiva.

- Svi oni koji tračaju, ogovaraju, izmišljaju i podbadaju. Oni koji se ne libe zabiti nož u leđa.

Zavidni, ljubomorni, ali tužni i bijesni. Površni i isprazni. Koji itekako znaju biti zločesti. O da, postoje zločesti ljudi, ne budi naivna.

To ti je, draga moja - selo. Svit. Oni. Oni zbog kojih ti ne možeš biti ono što stvarno jesi. Zbog njih si stisnuta, blokirana i neautentična. A ja ne mogu ne zapitati se, pa dobro, jesi li ti luda? Ti se zbog njih zamaraš? I daleko najvažnije - svoje snove ne ganjaš? Zar ne vidiš da je to selo ništa drugo nego nesretno? Njih ti jedino treba biti žao, ali svejedno, neka se gone gdje im je i mjesto. I to u tri mile materine. I neka sami rješavaju svoje rane i komplekse. Nisi ti ničiji psihijatar, spasitelj, a bome ni otirač. Ne daj na sebe, a još manje im daj sebe. 

Vjeruj mi, onaj tko te voli, i koga ti voliš je jedina osoba na ovome svijetu zbog koje bi ti iole trebalo biti briga što misli o tebi. Ali onaj tko te voli, taj će ti i iskreno reći u lice što misli i osjeća, i to bez kritiziranja, umanjivanja ili podilaženja. A to su svi oni uz koje se, najkraće rečeno, dobro osjećaš. Puštaj samo takve ljude u svoj život. S njima dijeli svoje tajne. Njima pokaži svoju intimu. Slabosti, rane i mane. S njima razvijaj bliskost. Pričaj im o svojim snovima, jer jednom kada se ostvare, upravo oni će biti prvi s kojima ćeš i proslaviti. 

A selo? Pusti neka i dalje radi ono što i jedino zna. Pusti neka priča. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva