Kad je nedavno, Chrissy Teigen u sad već legendarnom spotu svoga još popularnijeg supruga Johna Legenda, objavila da je treći put trudna, slatko sam se osmjehnula kao što se i svaki put osmjehnem kad vidim trudnički sjaj prvog tromjesečja. Nekoliko dana nakon toga brbljava i iskrena Chrissy podijelila je sa svima na Twitteru i način na koji je ostala trudna, odnosno iznenađenje koje joj je treća trudnoća priuštila. Naime, za one koji ne znaju, njihovo prvo dvoje djece začeto je umjetnom oplodnjom, a treća trudnoća dogodila se u trenutku kad su već oboje mislili da za trudnoću bez medicinske pomoći nema nikakve šanse.

Mogu zamisliti koji je to šok i nevjerica bila jer sam i sama prošla sličnu priču. Slično kao i Chrissy Teigen, u prvoj trudnoći otvoreno sam govorila o liječenju neplodnosti, nemogućnostima začeća i na kraju umjetnoj oplodnji. Isto kao oni, mislila sam da ne mogu prirodnim putem ostati trudna, a već osam mjeseci nakon rođenja naših blizanki, bila sam trudna s trećim djetetom. Potpuno neočekivano i potpuno nevjerojatno. Ili, pokazat će se, vrlo često. Naravno, sve to ne bih ni sama znala da mi se nisu javljale žene što anonimno, što javno sa sličnim pričama. Upravo zato me priča Chrissy Teigen i Johna Legenda još jednom podsjetila koliko je važno kad javne osobe progovaraju o teškoćama kroz koje prolaze kao i svi smrtnici i naravno koliko je važno progovarati o svim tabuima u društvu. Jer umjetna oplodnja, na žalost, to još uvijek jest. Iz nekog razloga parovi skrivaju kroz što sve prolaze u želji za potomstvom ili o tome govore tiho, sa sramom i eventualno u krugu obitelji. A mnogi ni to.

Dugo nisam shvaćala zašto je to tako, sve dok nisam pred kraj prve trudnoće dijelila sobu s jednom djevojkom puno mlađom od sebe koja je u toj sobi boravila treći put i svaki put iz rodilišta otišla bez djeteta. Bolnički su dani za trudnice dugi, pogotovo ako morate strogo mirovati kao što smo nas dvije morale, ja zbog rizične blizanačke trudnoće, ona zbog toga što je njezino tijelo već treći put pokušavalo odbaciti plod u drugom tromjesečju. Taj put je dogurala najduže, do polovice trudnoće. Svaki put kad smo razgovarale o našim trudnoćama ona bi završavala poštapalicom: „Bit će kako Bog kaže.“ Ja bih se svaki put štrecnula na tu, za nju bezopasnu opasku. Prešla sam predaleki put do željene trudnoće da bih se sada prepustila sudbini ili Bogu, pomislila sam. Od početka sam bila u rukama vrhunskih liječnika i slijedila svaku njihovu uputu. Čitala, razgovarala i savjetovala se sa stručnjacima, obavila sve moguće preglede kako ja tako i suprug. Sa zanimanjem je slušala moj put do trudnoće, jer, kako mi je rekla, ona o IVF-u ništa nije znala osim što je njezin svećenik o tome govorio kao o grijehu. Pričala sam joj kako sam imala jednu izvanmaterničnu trudnoću kad sam prvi put krenula u proces umjetne oplodnje. Kako mi je dugo trebalo da se od toga oporavim i fizički (ostala sam bez jednog jajovoda) i psihički te kako sam dugo nakon toga odbijala bilo kakvu pomoć oko začeća. Kako sam se bojala mogućnosti da nikad neću ostati trudna i kako sam svaki put kad bi neka meni bliska ali i nepoznata osoba, objavila da nosi dijete, osjećala grč u želucu. Smješkala bih se u takvim prilikama a doma skrivena plakala i pitala se vječno pitanje kad se radi o nekoj vrsti boli: „Zašto baš ja?“. Ona je meni povjerila da su joj već dvije trudnoće spontano prekinute jer iz nekog razloga nije mogla izdržati duže od dvadesetog tjedna. Pitala sam ju je li išla na preglede i što su joj liječnici rekli, a ona bi slijegala ramenima i odgovorila da bi ginekologu otišla tek kad bi saznala da je opet trudna. Kad sam ju pitala je li njezin suprug možda prošao neke preglede i testiranja, gledala me u čudu. „Zar i to može utjecati na ishod? Ja sam cijelo vrijeme mislila da moje tijelo odbacuje plod jer sam ja nešto krivo napravila“, s čuđenjem mi je odgovorila. I tako je ona, pognute glave, sama sa svojom krivnjom i boli odlazila kući nadajući se da će slijedeći put sve biti drukčije, da će ostati trudna i napokon ugledati žive oči svoga djeteta. 

Vizita posljednjeg dana lipnja ostat će mi zauvijek u pamćenju. Tu noć nismo ni oka sklopile jer je nju tresla groznica. Dobila je povišenu temperaturu, a ja sam ju cijelu noć tješila da je to neka virozica i da će do ujutro proći. Kad su ujutro stigli naši liječnici, hitno su je odveli na pregled, a meni rekli da kreće priprema za carski rez jer su odlučili da će moje blizanke veće šanse imati vani nego unutra. Taman kad su me vozili na operaciju, nju su vraćali u sobu. Nije mi morala ništa reći, suzne oči i preplašen pogled svjedočili su o još jednom nesretnom ishodu. Nisam željela plakati pred njom, ali slomila sam se u operacijskoj sali, toliko, da je anesteziolog morao za nekoliko sati odgoditi operaciju.

Moje djevojčice rodile su se točno u podne, male ali zdrave, najljepše curice na svijetu. Četrnaest mjeseci nakon, na svijet je došla i naša najmlađa djevojčica, a ja sam nekako u svojoj sreći i potpunom nedostatku vremena zbog brige o praktički tri bebe zaboravila na sve one žene koje nisu (bile) sretne kao ja. A sjećam se da sam se sama sebi obvezala kako ću usprkos ponekom ružnom komentaru i pogledu, koji kad su takve osjetljive teme u pitanju, posebno bole, uvijek o problemima sa začećem otvoreno govoriti. A vjerujte mi, nije ni to baš uvijek lako. Zato čitam vaše poruke, pokušavam odgovoriti na svaku, uputiti vas na prava mjesta i ono najvažnije glasno vikati: Problemi sa začećem ne smiju biti tabu! Nemojte se sramiti jer za to niste krive. Razgovarajte o tome sa svojim bližnjima, s liječnicima, informirajte se i potražite pomoć. Uvijek ima nade. I uvijek postoji mogućnost. 

Vaša Nevena

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva