Srdačan pozdrav i sretan kolovoz svima koji slave. Ja ga slavim jer to znači da je skoro rujan, što znači da je skoro jesen, a jesen mi je u top 4 godišnja doba.

Da kažem ovima koji su htjeli screenshotat “jesen mi je u top 4 godišnja doba” da se zajebavam ili da ih pustim da misle da sam najgluplja?

Pustit ćemo.

Ali je, jesen mi je najdraže godišnje doba jer prestaju vrućine, a počinju baloneri. Ne morate se slagat sa mnom, samo se nemojte ljutit - nije kao da će jesen doć prije samo zato što ju ja volim.

Nadam se da ste na nekom lijepom mjestu gdje se čuju zrikavci, gdje vam ujutro nosnice ispuni miris mora, negdje gdje vas uspavljuje zvuk valova i najvažnije - negdje gdje na ručniku do vašeg nije idiot koji misli da cijela plaža želi slušat “malo hausijane” s njegovog bluetooth zvučnika. Ili “beach lounge mix.”

Jednom sam na godišnjem dijelila dvorište kuće s ekipom iz koje je jedan lik svaki, ali svaki dan sa sobom nosio zvučnik iz kojeg je nekoliko puta dnevno treštao Boris Novković i pjesma “Struji struja.”

Znam da se o ukusima ne raspravlja, ali molim vas, ne hvala.

Uglavnom, danas vam dugujem priču iz Madrida iz kojeg sam se vratila prošli tjedan.

Ako ste propustili izvještaj iz Barcelone, OVDJE je.

Bit će dugačko, tako da uzmite nešto za pojest da ne oslabite.

Ok, vamos.

Madrid je grad kojem sam se veselila puno više nego Barceloni jer ga je moja mama posjetila prije nekoliko godina i nije mogla prestat pričat o tome koliko se zaljubila. 

Tamo smo 5 dana, a moj plan je da se u proljeće sljedeće godine vratim na mjesec-dva i napokon dovršim učenje španjolskog koji mi super ide - dok ne naiđem na riječ koja mi fali, pa mi odjednom super “nejde.” (Nejde je bolji izraz od “ne ide”, ali ni tu se ne morate složit sa mnom).

Stan je u kojem odsjedamo je veći i komforniji od onog u Barceloni, plus, svaka ima svoju kupaonu, što je blagoslov - pogotovo na putovanjima. Ali, za razliku od stana u Barceloni, ovaj nećete vidjet jer ako stavim slike stana, onda ne smijem ispričat pola stvari koje su nam se dogodile unutra. Znate one ljude za koje ste sigurni da bi vas mogli tužit ako im ostavite loš review? E, naš “gazda” ostavlja točno takav dojam, a meni se to ne da.

ČETVRTAK, 22.7.

Sletile smo (sletjele, jasno) malo iza 18 sati, a baš kao i u Barceloni, izlazak s aerodroma je trajao oko 15 minuta - netipično kratko čak i ako imaš samo ručnu prtljagu, a ako još čekaš kofer, gotovo nezamislivo. Ne znam je li stvar u “predobroj” organizaciji zbog covida ili smo samo imale sreće, ali dvadeset minuta nakon napuštanja aviona, već smo sjedile u taksiju i vozile se prema stanu u kojem se jedva čekamo otuširati - prijepodne u Barceloni je bilo mokro i sparno, iako je bilo tek 28 stupnjeva. U Madridu je, s druge strane, manje sparno, ali je na dan našeg dolaska “diskretnih” 37, pa manje-više dođe na isto. 

U smještaju nas je trebao dočekati domaćin koji je o sebi i svom stanu imao samo najljepše riječi. Turizmom se bavi već 20 godina i ponosi se razinom usluge koju nudi - “it’s like a 5-star hotel” - a za nas ima par uputa. Cipele se moraju izuti čim uđeš u stan, nedopustivo je u njima hodati po prostorijama van hodnika, a s obzirom na to da je riječ o “Quiet building”, s velikim Q, zabranjeno je dovođenje ljudi, kao i bilo kakva vrsta tuluma. Ako sazna da smo prekršile pravilo o tulumu, oduzet će nam cijeli polog. 

Sat vremena prije leta, javlja nam da ipak nije u mogućnosti doći, ali da će nas dočekati njegova prijateljica.

“Prebrzo ste izašle s aerodroma” - napisala je kad smo joj prema dogovoru javile da smo u taksiju, “morat ćete me malo pričekati na ulici.” Nije idealno na 37 stupnjeva, ali od gunđanja nema ništa. Nakon vožnje od pol sata, čekale smo ju još ugodnih 40-ak minuta, a kad smo napokon ušle u stan, odmah nas je tražila da nam uslika putovnice jer ih mora istog trena poslati “Njemu.” Moja se, naravno, negdje prigodno sakrila, pa sam ponudila osobnu - važeći dokument koji prihvaćaju na svim granicama unutar EU… ali “On” nije fan. 

“He prefers a passport, he won’t be happy with just the ID” - rekla je i bilo je jasno da se boji što će biti ako On ne dobije to što preferira. Podsjetila me na epizodu crtića u kojem Johnny Bravo babysitta malog Timmya kojeg se boje vlastiti roditelji - i koji inzistira da nose glasnu obuću da mu se nikad ne mogu prišuljat.

“Timmy likes it when we wear shoes he can hear… he’s SUCH a good boy!” 

Pronašla sam putovnicu i dala joj da ju uslika, a sat vremena kasnije smo već zaboravile na bizaran check-in i svježe otuširane krenule u grad. Btw, na moju frendicu su skoro pala vrata od tuš kabine - sreća da nisu, jer je ovo Quiet building, a vjerujem da bi pad vrata bio bučan. 

PETAK, 23.7.

Za razliku od Barcelone u kojoj smo imale pristup “možemo sve, ne moramo ništa”, u Madridu smo na popisu imale dva muzeja koja ne smijemo propustit. Prvi je bio Museo Reina Sofía u kojem je, između ostalog, izložena Picassova Guernica. Svi koji me znaju, znaju da nisam osoba koja ne može živjet bez muzeja i da ću radije ostat vani i pojest nešto nego satima buljit u slike koje mi se nakon nekog vremena stope u jednu veliku, ali srećom, moja najbolja prijateljica je išla u likovnu školu i zna pozadinu izloženih djela, zbog čega je sve bilo na puno višoj razini. Nakon ovog putovanja osjećam pomak u svojoj percepciji muzeja, što mi se jako sviđa - ali i dalje planiram bez srama izać ako mi je dosadno. Uglavnom, vidjele smo Guernicu koja je spektakularna (i koju ne smiješ uslikat, jbg), a nakon toga smo vidjele spektakularan brunch u restoranu Federal cafe. 

Neugodnih 37 stupnjeva nas je uvjerilo da je pametno da se malo odmorimo u stanu u našem Quiet buildingu, a za večeru smo se odlučile za isti pristup kao u Barceloni - kad vidimo neko mjesto koje nam je lijepo, sjest ćemo. Prvo na piće, pa onda i na večeru, točno kao što smo radile u El Bornu.

Generalni smjer je bio Calle de la Cava Baja, jedna od najživljih ulica u Madridu s 50 barova raspoređenih na 300 metara. Nažalost, puno ih je bilo zatvoreno, pa smo produžile dalje i sjele u prvi lokal u kojem je bilo mjesta. 

“Para comer?” - viknuo nam je konobar s drugog kraja terase jer je htio znati planiramo li jesti ili ne.

“No, por primero solo vamos a beber” - kažem ja na svom mjestimično nedovoljnom španjolskom. 

NE MOŽE, kaže on i kaže da moramo odmah jest ako želimo ostat - što poštujem s jedne strane, ali s druge, nitko oko nas nije ništa jeo. 

Sljedeći lokal, slobodan stol (pored koša za smeće), sjedamo - opet opušteno, kao svaku večer u Barceloni. 

“Tienes reserva?” - pita me konobar (tamo ti se većinom obraćaju s “ti”), iako na stolu nije znak da je rezervirano. 

Nemam.

Onda ništa, kaže on i pozdravi nas. 

Treći stol je na terasi neuglednog lokala koji manje izgleda kao komadić Madrida, a više kao komadić rijetko korištenog autobusnog kolodvora u Hrvatskoj. 

Sjedamo jer oko nas ima slobodnih stolova i male su šanse da će nas maknut. 

“Reserva?” - čujem s leđa konobara koji dolazi da nas ukloni. 

Tri lokala, tri odbijenice - dovoljno da se čovjek počne osjećat kao Miroslav Škoro u politici. 

Ako do sad niste bili negdje gdje se čuje zvuk zrikavaca, uživajte u zrikavcima ove loše fore. Sve sam vam omogućila. 

Očito nas ne idu terase, pa idemo negdje unutra - na putu do kolodvorskog kafića smo vidjele dva prekrasna lokala i samo se moramo opredijelit za jedan od njih.

Nije “red pill or blue pill” situacija i ne znam što bi bilo da smo odabrale zeleni, ali znam što je bilo u crvenom.

Nakon što su nas toliko puta odbili drugdje, bile smo dovoljno gladne i žedne da se nismo zamarale provjerom ocjena na internetu - ako sam jela tacose pečene na cesti uz granični prijelaz kod Tijuane i ručala u restoranu punom žohara u Indiji, koliko loše može bit nešto što pojedeš u Španjolskoj?

Slika ne može dovoljno dobro dočarat, ali evo je svejedno.

Pokojne lignje i pretučeni patlidžan je ono što mi prvo pada na pamet - osjećam se loše što govorim ružno o hrani, ali cijena je bila kao da je sve predivno, pa mi je manje neugodno. Dosad je skoro sva hrana koju smo jele u Španjolskoj bila Beyonce, ovo tu nije ni Michelle… ovo je Dalibor Petko zamaskiran u Michelle, što nije loša stvar ako ju ne moraš stavit u usta. 

Na kraju večeri smo završile u apartmanu i naručile Glovo, što zvuči kao tužan kraj, ali nije. 

Prvo, jer su tacosi koje smo pojele bili savršeni. Drugo, jer nam ih je dostavio Juan koji je na biciklu imao zvučnik iz kojeg je treštala muzika, što je lijep doživljaj kad je riječ o dostavi (i dalje ne kad je na plaži). I treće, jer da nismo jele doma, uz televizor, ne bi slučajno naletile na najbolji spot svih vremena - Eres Picaflor. Molim vas da ovo pogledate od početka do kraja i da uživate u svakoj sekundi ovog uglazbljenog porno Krim-teama 2 s najčudnijom koreografijom na svijetu.

Nakon ove gozbe za oči i uši, svaka je utonula u san u svojoj sobi, s tim da je samo jednoj san ostao neprekinut do jutra.

Mene je oko 3 ujutro probudilo lupanje iz stana iznad koje je podsjećalo na zabijanje čavla u zid. Ujednačenim ritom, prvo polako. TUP… (Mississippi)… TUP… (Mississippi)… TUP… (Mississippi)…

“Tko zabija čavao u zid u ovo doba?” 

Postajalo je sve brže.

TUP… Mississip… TUP… Missis… TUP… Miss… TUP… Miss… TUP… Mis… TUP… Mi… TUP… M… 

(Aha, nije čavao, nego krevet koji lupa o zid).

TUP… TUP… TUPTUP… TUPTUP… TUPTUPTUP… TUPTUPTUPTUPTUP…

Odjednom je sve stalo, a mračnu tišinu je ispunilo stenjanje koje je zvučalo kao da je netko ugušio malu vjevericu. 

Mislim, drago mi je da se ljudi vole, ali “Quiet building.” Nama bi zbog ovog uzeli polog.

SUBOTA, 24.7.

Na Instagramu dobivam dojavu o savršenom malom restoranu s “najboljom paellom u gradu”, prema čemu sam uvijek skeptična jer em se ukusi razlikuju, em to što je netko negdje jednom fino jeo ne znači da dvije godine kasnije vrijedi isto. Ali cura koja mi je predložila restoran kaže da ju je tamo vodila frendica koja živi u Madridu i da i dalje sanja o toj paelli, pa odmah radim rezervaciju za večeru. Madrid je očito mjesto u kojem je pametno rezervirat stol ako navečer želiš jest bez potencijalnih neugodnih iznenađenja, a srećom, rezervacije su online i vrlo jednostavno koncipirane. Još veća sreća je to što je spomenuti restoran 60 metara od našeg stana u Quiet buildingu.

Ali to je tek navečer, a dan provodimo u razgledavanju grada.

I naravno, “lovimo” dobru hranu. 

Dan prije smo na povratku iz muzeja naišle na prekrasan restoran u kojem nije bilo mjesta, a ovaj put nam se posrećilo.

A naišle smo i na njega.

Oćemo pauzu za ljude koji će pitat kuda ide ovaj svijet ili se slažemo da ima mjesta za svakoga i samo nastavit dalje? 

Ako smo nastavili dalje u tonu da ima mjesta za svakog, onda ova slika savršeno paše u priču.

Znam da ne možete vidjet, ali na ovoj slici se istovremeno događaju dvije stvari - ljudi meditiraju u savršenom miru, a tri koraka dalje, žena na megafon urla nešto protiv cijepljenja. I svi uspijevaju postojat zajedno bez drame i panike. Znam da je krajnje neupečatljiva, ali ova slika je jedna od najinspirativnijih stvari koje sam vidjela na putovanju.

A ovo je najbolja paella koju sam ikad pojela.

Restoran se zove El Pato Mudo, za slučaj da nekom treba. 

Večer smo završile u kvartu Malasaña, poznatom odredištu za ljude željne barova. U nijednom nije bilo mjesta (jer nemamo rezervaciju), a jedan konobar nam je ponudio da ostavimo broj telefona pa će nas nazvat ako se netko digne. 

Nakon 20-ak minuta potrage, uspješno smo se smjestile na terasi kafića pored velikog platoa na kojem su se igrala predškolska djeca - u 2 ujutro. Ljubomorna sam jer sam ja s 13 godina morala bit doma u 22h. 

E i skoro sam zaboravila napomenut novi moment iz našeg Quiet buildinga - kad sam popodne u svojoj kupaoni sušila kosu, na podu sam vidjela kosu koja sigurno nije moja, pa sam ju odlučila otpuhati fenom. I uspjela sam, ali uspjela sam i aktivirati svaku česticu prašine koja se skrivala iza vrata kupaone - gross story short, sljedećih nekoliko minuta je u kupaoni padao snijeg stare prašine koju je netko samo sakrio iza vrata. 

NEDJELJA, 25.7.

Znam da je dugačka kolumna, jbg, ali Madrid je “dugačak” grad. Nedjelja je u Madridu - barem ako si turist - rezervirana za El Rastro. Najpoznatiji buvljak koji je toliko dobro organiziran da policija regulira smjer kretanja - možda zvuči kao pretjerivanje, ali bujica ljudi je već dovoljno intenzivna kad je samo u jednom smjeru, a bez regulacije bi nastao kaos. Nas dvije smo sasvim slučajno (i sasvim bezglavo) otišle iz stana bez imalo keša, ali srećom, na velikom broju štandova primaju karticu. 

Ok, manje priče, više slika.

Ima svega IKAD (što vam treba za snimanje horora).

Cijeli kvart je pretvoren u ogromni buvljak koji se grana po uličicama u svim smjerovima.

Od favorita bih izdvojila ovu baku od koje će pobjeć svatko tko je čitao knjigu “Thinner” Stephena Kinga.

Nakon buvljaka je napokon došlo vrijeme za tržnicu San Miguel - sličnu stvar u Barceloni smo već propustile, pa nije bilo govora da to ponovimo i ovdje. 

Teško je doć iz Španjolske bez par kila viška, ali srećom, nitko ne kaže da moraš. Tj. vjerojatno ima onih koji to kažu, ali njih ćemo isto pojest.

Kratki posjet Kraljevskoj palači i katedrali…

I večera u Cafe del rey koji je uređen kao beach bar. 

Rezervirale smo stol, naravno, tako da mogu reć “”por supuesto” kad me pitaju “tienes reserva.” Imam, nećeš me maknut. 

Nažalost, nakon 2 sata uživanja nas je u stan otjerala oluja koja se smirila oko 2 ujutro. 

Oko 3 se Quiet buildingu uznemirio kotlić wc-a u kupaoni koja je spojena s mojom sobom - onoj u kojoj je neki dan sniježilo prašinu. Curio je on cijelo vrijeme i nije se baš dao stabilizirat, ali noć s nedjelje na ponedjeljak je odabrao za veliki koncert. Srećom, ja mogu zaspat i pored puno glasnijih stvari, što je dobro jer sutra imamo aktivan dan koji uključuje veslanje.

PONEDJELJAK, 26.7.

Jel moguće da ovo i dalje traje? Je, ali nemamo još puno. Za ponedjeljak smo čuvale El Retiro Park u kojem se, između ostalog, nalazi predivno jezero s opcijom unajmljivanja čamaca. Šest eura po čamcu (za do 4 osobe) i dobiješ 45 minuta za veslanje, razgledavanje jezera i eventualnu prosidbu ako baš želiš maksimalno iskoristit vrijeme i novac. 

Osim turista, jezerom veslaju i penzioneri koji se na taj način rekreiraju - tako valjda izgleda dostojanstvena penzija u normalnim zemljama. 

Ispred parka se nalazi jedan od najpoznatijih spomenika u Madridu - Puerta de Alcala.

Madrid je nekoć bio okružen zidinama, a ovdje je bio glavni ulaz u grad, tako kaže internet, a vi javite ako laže.

Za popodne smo ostavile Museo del Prado - drugi muzej na “must” listi u kojem je, između ostalog, izloženo Boschevo remek-djelo “Garden of Earthly Delights.” Ovo mogu i prešutit i ispast pametnija, ali kad mi je frendica spomenula tu sliku, jedino što sam imala za reć je “aha, to je ono iz Visions of Paradise od Micka Jaggera.” Jbg, išla sam u matematičku gimnaziju i diplomirala na smjeru financije, nesam školovala likovni.

Osim što se može gledat satima, isto toliko se može i prepričavat, a već sam vas dovoljno zaklala rečenicama pa ću samo predložit da to odradite na Youtubeu jer je ovo jedna od najfascinantnijih slika ikad - čak i ako vas ne zanima umjetnost.

Zadnja večera je, kao i prva prije deset dana u Barceloni, bila ramen. Netko će reć da nema potrebe jest ramen kad si u Španjolskoj, ali ja mislim da za ramen uvijek ima potrebe, pogotovo kad je lokacija ovako lijepa.

Let je sutra u 4 popodne, pa šaljemo poruku vlasniku stana da vidimo koje su opcije za late check-out. Dobivamo dozvolu da ostavimo kofere pored ulaza do 13 sati, a dodatno se od nas očekuje da dočekamo čistačicu koja će doći u 10:45 i provjeriti je li sve u redu. (I možda pobrojat beštek, kao što to nekad rade na skijanju u Francuskoj, tko zna).

Noć u mojoj sobi je mirna, ali u sobi u kojoj spava frendica nije - iznad glave joj do dva ujutro netko pleše na glasnu techno muziku u obući koja zvuči kao klompe. Srećom, ples ih je vjerojatno previše izmorio pa iznad moje glave nitko nije gušio vjevericu. Quiet building.

UTORAK, 27.7.

Čistačica par minuta prije 11 svečano obznanjuje da je sve u redu, što zapravo baš i nije sasvim točno jer sam prilikom pakiranja na dnu ormara pronašla tuđe zmazane gaće, ali to su tuđi problemi. 

Napuštamo stan, odlazimo na doručak i u zadnju šetnju Madridom prije odlaska. 

U taksiju na putu do aerodroma dobivamo kratku poruku od vlasnika stana: “Molim vas da me ocijenite s 5 zvjezdica, to mi je jako bitno.”

Ahaha. HA. HA.

Naravno da mu nismo dale - 5 zvjezdica je za ženu u čijem smo stanu bile u Barceloni, koja se nije hvalila ogromnim iskustvom u turizmu, ali nam je ostavila bocu vina za dobrodošlicu i bila nevjerojatno ljubazna. Ovaj lik je bio “fuck you for coming”, tako da ako nekom treba preporuka za smještaj, za Madrid ju nemam. 

Osim ako želite Quiet building s tuđim zmazanim gaćama i gušenjem vjeverice - onda imam. 

“Ukratko” - zapravo je bilo super, a sve ove pizdarije s vlasnikom samo dodatan sadržaj na koji se, barem kad si na godišnjem, možeš dobro nasmijat. 

Jedino mi je žao što nismo uspjele otić ni na jedan rooftop - Madrid je, kažu, odličan po tom pitanju. 

Ali nema veze, budem drugi put, s tim da drugi put idem obrnutim redoslijedom - prvo Madrid, onda BarTHElona. Nekako mi se čini da bi mi tako više pasalo.

Srdačan poTHrav i sretni zrikavci svima koji slave.