Previše od mene tražiš: Koliko ste često škrti prema sebi?

Karmen Božić
Vidi originalni članak

Zamislite na sekundu da se ljudi počnu bavit vlastitom oralnom higijenom s pola strasti kojom se bave tuđim ljubavnim životima - Hrvatska bi brzo postala zemlja bez karijesa, što na zubima, što na mozgu.

“Ne možeš imat karijes na mozgu, Andrea!”

Dopustite da vam predložim da ste u krivu.

Bože, baci plombu i budi precizan.

Srdačan pozdrav i sretna srijeda svima, već 41. ove godine - još 11 komada i već je 2022., što je u najmanju ruku čudno jer je prekjučer bila 2003.

Razmišljate li ikad o tome koliko vam je u životu još ostalo srijeda?

Vjerojatno ne jer ste vjerojatno normalni ljudi, a normalni ljudi razmišljaju o normalnim stvarima - osim kad treba zaspat, onda je normalno da svatko razmišlja o svemu o čemu ne treba, tipa što rade komarci kad pada kiša i gdje je Ivana Brkić.

(Naaaa perooonu).

Nije normalno razmišljat o broju srijeda koje su vam preostale u životu, pa ni nećemo. Ali imam jednu drugu razmišljalicu - da vam netko da 300 kuna i kaže da ih u sljedećih godinu dana potrošite na što god želite, što biste kupili? 

Smijete odabrat što god vam je drago, nema točnog ili netočnog odgovora - nitko vas neće dočekat sa strane i reć “mogla si to dat za gladnu djecu.”

Što ste odabrali? Jel korisno? Ne mora bit korisno, može bit nešto što je samo lijepo. Može bit i potpuno beskorisno, sasvim je svejedno - tko sam ja da vam sudim pored orbitreka koji će uskoro navršit godinu dana, a nije izgledno da ćemo uskoro proslavit deseto korištenje jer nismo došli ni do sedmog.

Tristo kuna i nisu neki novci - pauza za osobu koja će doć svima javit da su djeci u Africi to ogromni novci - to se potroši i otopi onako, usput. Jedna Zara za 229, 15 za kavu, još 30 ako pušiš, a ako izbacimo cigarete, ostaje 55 kuna za dućan, što nestane prvi put kad uđeš po samo jednu stvar i izađeš s četiri. 

Pogotovo ako gledamo na razini godine dana. Što značajno možete napravit s 300 kuna godišnje? Isto ono što možete s 25 kuna mjesečno - ništa povijesno. To je oko 6 kuna tjedno, jedan i pol mini-slanac svake srijede.

Sljedeća razmišljalica - da vam netko kaže da NE SMIJETE potrošit 6 kuna tjedno na slance jer je to previše novaca, što biste mu rekli? 

Vjerojatno ništa što bi se smjelo izgovorit na televiziji. 

A da vam to kažu u kafiću za kavu od 15? 

Na kiosku za cigarete od 30 ili u dućanu za račun od 55? 

Ili u Zari, za majicu od 229 kuna? 

Da vam netko kaže da jednom u 365 dana ne smijete potrošit 300 kuna na sebe, biste li se složili s njim ili bi zaključili da nije normalan? 

Prije nekoliko tjedana, sjedila sam na kavi s prijateljicom koja je imala sve stvari s popisa - osim slanca i cigareta. Opet ništa povijesno, cura koja je kupila jednu majicu, popila jednu kavu i kupila šampon i regenerator jer ne može živjet bez kave, odjeće i čiste kose.

Pričale smo o Fero-Termu - ne zato što inače pričamo o dućanima s pločicama i sanitarijama, nego zato što sam se ja tjedan prije nježno osramotila kod doktorice. 

Dok mi je printala nalaz, ja sam tipkala poruku na mobitelu i tiho si u bradu otpjevala “Fero-Teeerm!” jer sam čula reklamu na radiju sat vremena ranije. Nisam očekivala da će me čut, ali je, a umjesto da se pravi da nije, pitala me: “Jeste vi upravo otpjevali Fero Term?”

“Jesam” - rekla sam, jer nije bilo smisla da lažem. Sreća da ju ne vidim toliko često - samo jednom godišnje, na ultrazvuku dojke. Plaćam ga 300 kuna u privatnoj poliklinici. 

“Ja NE DAM pare za to, može se i besplatno” - rekla je moja frendica između gutljaja kave od 15 kuna.

Što je ok - kad se nešto može i “besplatno”, ne moraš plaćat ako baš ne želiš. 

Ona je na zadnjem pregledu bila prije par godina, ne sjeća se kad - ne da joj se naručivat jer se dugo čeka termin, pa zaboravi i tako prođe od 100, 200, 300 srijeda bez da provjeri postoji li u njoj nešto što bi joj moglo prepolovit broj srijeda koji joj je ostao.

“Boli me za to dat novce”, kaže.

I ovo je ok - kad skupo plaćaš zdravstvo, sasvim je ok da te boli ideja da moraš plaćat dodatno za nešto što bi ti trebalo bit dostupnije i jednostavnije. 

Moja frendica je zato odlučila - ne svjesno, nego slučajno i usput - da je najlakše da ne ide uopće.

Na ženskom odjelu Zare u centru ima - barem mislim - 20 kabina. Ako ih je 16 zauzeto, to znači da su u dvije kabine žene koje će dobit rak dojke. Ili su ga možda već imale, ili ga imaju i to znaju, a možda ga imaju, a nemaju pojma. 

Prosječni račun na ženskoj “trafa” blagajni je oko 200 kuna, a prosječna žena na blagajni neće puno razmišljat o majici koju kupuje jer joj sigurno “treba.”

Treba li joj ili ne je sasvim sporedno - ako ju želi i može si ju priuštit, zašto ju ne bi imala? 

Što mislite, koliko žena ne trepne kad potroši 300 kuna na Zare i šampone i regeneratore, a osjeća bol na pomisao da iste novce da za ultrazvuk? 

Ja ne znam brojku jer ju ne mogu znat, ali nije ni bitno - dovoljno mi je da znam da JEDNA moja frendica propušta pregled jer se ne može dogovorit sa sobom da je dovoljno važan.

To vjerojatno znači da svatko od nas ima jednu takvu frendicu koja je škrta potrošit neznatan novac ili neznatno vrijeme na vlastito zdravlje.

Možda joj je bolno plaćat, a nekako prešutno propusti to napravit besplatno.

Možda jednostavno zaboravi jer ima puno previše drugih stvari na pameti, od kojih je jedna možda lokacija Ivane Brkić.

Možda joj se teško nagovorit jer su to stvari koje se ne vide, a toliko je prioritetnijih, vidljivijih popravaka - da rak dojke počinje kao izrast ili slomljeni nokat, neke žene bi sve shvatile ozbiljnije. 

Možda misli da ne mora jer je to za “neke druge ljude” - i sigurno starije ljude. 

Možda misli da za to ima vremena… ne danas, ni sljedeću srijedu - neku nedefiniranu srijedu u budućnosti.

Razmišljate li ikad o tome koliko vam je u životu ostalo srijeda?

Zamislite da vam netko kaže da je odgovor između 8 i 12 jer ste prekasno došli. 

“Zašto niste došli ranije?” - moja frendica bi mogla samo sjedit i šutit, u majici od 229 kuna koju uskoro više neće moć nosit.

Srećom, pregledala se odmah tjedan iza (jer smo ju svi za stolom izvrijeđali) i sve je ok, ali “sve je ok” traje godinu dana, pa ti moraju reć opet.

Tristo kuna godišnje, 25 kuna mjesečno, 82 lipe dnevno - ili besplatno, kako god vam je bezbolnije.

Za neke stvari je preskupo bit škrt, bilo da na njih trošite novac, bilo da trošite samo vrijeme - za novu majicu se nekako uvijek nađe vremena i novaca, jel da? 

Srdačan pozdrav, sretna srijeda i diskretni podsjetnik da na popis stvari bez kojih ne možete živjet stavite pregled - i mini-slance, naravno, ali morate bit živi da bi ih pojeli. 

Godine nećeš vratiti, rekla bi Ivana Brkić.


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Posjeti Miss7.24sata.hr