Ovaj sam tjedan mislila pisati o razvodima, tom fenomenu u Hrvata o kojemu, kad su oni u pitanju, svi šute, a kad su drugi u pitanju, sve znaju. A onda sam shvatila da za nekoliko sati počinje predizborna kampanja (ne znam kako se zove ovo što sada rade), a kako ovo nije politička kolumna suzdržat ću se od komentara kada sve postane službeno. Općenito mi se ne da pisati o političarima osim kad me se ne tiče (znam, licemjerno je, svi bi se više trebali baviti politikom pa nam možda ne bi bilo ovako) a čini se, kako zasad stvari stoje, da će se kampanja lomiti ni manje ni više nego na ženama. Zanimljivo, nikad manje žena nije bilo na izbornim listama, a nikad se više nisu spominjale. I još bi se nekako dalo probaviti da muškarci govore o potplaćenosti žena u našem društvu, o neravnopravnosti kad su plaće u pitanju, o načinu na koji se žene tretiraju u medijima ali ne, njima su glavna tema ni manje ni više nego SILOVANE žene. Riječ je o 2020. godini, ako ste slučajno pomislili da govorimo o nekoj davnoj prošlosti. Iskreno, ponekad mi se u ovoj zemlji čini da sanjam. I da će me netko probuditi i reći da je sve ovo neka loša šala. Jer kako drukčije shvatiti čovjeka koji izvali da se silovana žena prvo o pobačaju treba konzultirati s obitelji a onda odlučiti što će?!? Možda najbolje da se dogovori sa svojim silovateljem kako dalje! 

Jasno mi je da se na desnici upravo odvija bratoubilački rat za glasove, kao što mi je jasno da se izbori kod nas ne dobivaju na temelju boljih programa već na svjetonazorskim pitanjima, ali možete li, molim vas, prestati spominjati ženska izmučena tijela i odluke koje na vašu sreću, nikada nećete morati sami donijeti. Nemojmo se zavaravati, nije priča o silovanim ženama ovdje bez veze kao ni priča o pobačaju. Odnos je to prema ženama u našem društvu općenito. Jer ako žena treba tražiti dopuštenje svoje obitelji u tako groznoj situaciji koju mi je teško i ponovno izgovoriti, onda se podrazumijeva da se isto tako s obitelji treba dogovoriti za koga će se udati, s kim će imati djecu, hoće li se razvesti ili tražiti dopuštenje muža ili oca smije li se zaposliti. Situacija u kojoj će vladajuća i najveća stranka u Hrvatskoj radije platiti kaznu jer krši zakon o ravnopravnosti spolova nego staviti žene na svoje liste više je nego alarmantna. Na mala vrata pokušavaju se osporiti, ne baš lako stečena prava žena koja smo već polako počeli uzimati zdravo za gotovo. Naravno, sve pod egidom zaštite obitelji. Te tako svete zajednice u kojoj se, prema novim glasovima desnice ali i stare ljevice, točno zna, kome je gdje mjesto. A ženama u politici, barem kod nas, očito nije. 

Preporučam svima novu seriju Mrs. America koja se može pogledati na HBO o početku ženskog pokreta u Americi, ali i stvaranju konzervativnog odgovora na čijim temeljima i postavkama žive i današnji pokreti, tako lukavog naziva - prava na život. Svaka sličnost s našom stvarnošću, a radnja serija se odvija početkom 70- tih prošlog stoljeća, je namjerna. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva