Jedan od omiljenijih praznika mnogih Hrvata me potaknuo da se dobro zamislim. Taman je relaksacija mjera stigla na vrijeme kako bi se mogao održati Prvi maj ili praznik rada ili ti ga dan roštiljanja. Ili ležanja. Kako za koga. U svakom slučaju, za većinu, ipak neradan. 

Iako smo ove godine na dva metra razmaka, mi svejedno kupujemo ćevape, točimo pivo u osušena grla, a sutradan liječimo mamurluk kljucajući, uz svečano obećanje samome sebi: „Majke mi, više nikada neću ovako pretjerati!“

Kako zadnjih sedam godina radim za sebe, moram priznati da se ovaj ekipni nerad ili opće veselje na mene više ne odnosi. Jer ja sam, kako bi naš narod rekao, freelancerica. Slobodnjak. Za neke sigurno – i Luđak.

„Jesam li luda?“- i sama se pitam dok lupkam po tastaturi, a ne po boci netom ohlađene pive. Zašto ne biram sigurnost? Redovnu plaću? Plaćene doprinose i porez? Božićnicu? Regres? Super ekipu na poslu? Pijanke na božićnim domjencima? Team buildinge? Jednom možda i beneficirani radni staž? Zasluženu mirovinu? 

Zato jer, prije svega, imenica iz gornjeg retka zauvijek treba biti i ostati pod navodnicima: "Sigurnost“- e tek sad je ispravno napisana.

Mislim, tko ti može išta osigurati? Garantirati? Reći da će tako biti milijun posto? Zakunuti se na rođenu majku ili nam dati onu staru pionirsku? Jednom riječju - nitko.

Zato jer danas jesi, sutra nisi. 

Već sutradan  možeš dobit otkaz jer si, lijepo zapadnjački rečeno, „tehnološki višak“ ili „ajmo biti malo kreativniji“. Može te pregaziti kumica na traktoru ili ti pasti tegla kaktusa na glavu. Ili ti se može dogoditi ono što ni u najluđem scenariju nisi očekivala: dođe neki virus ili udari potres, ili to dvoje u tandemu, a ti već u sljedećem trenu stojiš u redu na Burzi.

Već sutradan ti dijete može oboljeti, uz nervozan razgovor sa stručnjacima preko Bare, kako u njihovoj bolnici liječenje košta samo 259 prosječnih saborskih plaća. No, ovog puta cijela Hrvatska ne stane uz tebe i ne pomogne, samo zato jer nije izašlo u medije. 

Već sutra možeš izgubiti ovu trenutnu sebe. I sve što posjeduješ. Već sutra ne postojiš. Nema te. I točka. 

I zato je ta sigurnost iluzija. Ugodna varalica. Zavodljiva manipulatorica. Kradljivica života.  

I upravo zato ja biram drugu krajnost - slobodu. Jer je opipljiva. I može se nožem rezati. 

Iako je nevidljiva, ona se materijalizira. I to u svemu dobrom. Štoviše - neprocjenjivom. 

Mogu birati s kim i koliko ću raditi. Ali ne mogu birati hoće li to biti petkom ili svetkom. Ili prigodno, na dan ekipnog roštiljanja. 

Ponekad moram i ja stisnuti zube zbog zahtjevnog (čitaj: napornog za poludjeti) klijenta. Ali ga mogu nepovratno poslati u ono lijepo mjesto, ako ipak za mrvu pretjera. Jer znam da mi bilo tko ili bilo što, ukoliko mi narušava duševni mir, u životu ni ne treba.

Mogu odabrati doći na prijateljev rođendan u nedjelju navečer i ponedjeljak spavati do podne. A onda, uz mamurni glas, stisnuti gas do daske i odradit zaostatke do ponoći.

Mogu birati kad ću i koliko dugo na godišnji odmor. Ali ipak nosim laptom sa sobom. I često tapkam po njemu u vrućim ljetnim noćima, umjesto da uživam tapkajući po tijelu svog partnera.

Nitko mi ne plaća obveze prema državi koje te stisnu čim jedan mjesec zakasniš. Uz jako „ljubazan“ SMS da se toliko prestrašiš, i paralelno posramiš kao da si na Interpolovoj tjeralici. Zbog 136 kuna.

Nitko mi ne plaća režije, ni kredite niti stavlja hranu u usta. 

Nemam pojma gdje ću biti i što ću radit za godinu dana i mislim da je čisto silovanje ljudskog potencijala ono poznato pitanje „Gdje se vidiš za pet godina?“. Nemam pojma. I žalosno bi bilo da znam i da toliko daleko planiram. 

Ne znam hoću li za mjesec dana imati kuna u novčaniku, a još manje deviza na računu.

Nemam osobnog sponzora, donatora, pokrovitelja, niti sugar daddyja. Nemam ni poslodavca. Nikoga iznad, nikoga ispod, nikoga pored. Ali zato imam sebe.

Sama sebi dajem posao. I bonus ako zaslužim. I šamar ako zapaprim. I otkaz ako možda jednom stvarno zagusti. I sad sam trenutno u toj fazi.

Snalazim se, izmišljam, kreiram. Trudim se. Čupam ideje iz nožnog prsta. Misli mi naviru, srce lupa. Ponekad plačem, a često i ne spavam. Budim se noću, nerijetko u znoju. Imam podočnjake, ali i dobar puder. Grizem nokte. Štoviše, mislim da svoje prave nisam godinama vidjela jer ih uspješno prekrivam nageliranima.  

I  upravo negdje  u tom ludilu, u toj strci i panici, ja stvaram ono najbolje. Rekla bih da mi je taj unutarnji nemir zapravo gorivo. Kerozin za pokret. Promjenu. Pomak. 

Za najbolju verziju sebe. I paralelno najluđu. Onu do koje ne mogu doprijeti dok joj je lijepo i ugodno. Jer ona se budi kada najviše boli. Izranja iz nemira i cvjeta do visina. Ona koja, na samo njoj razumljiv način, ne voli kad je dobro, već kada se čini da je najteže. I tako već punih sedam godina. 

Sedma. Kažu da je krizna. Itekako mi je. Ali ne dam se.

I iskreno, koliko god da je sloboda ponekad teška, mučna i nepredvidljiva, ja je ipak opetovano biram. Ne samo u poslu. 

I u ljubavi, jer želim partnera uz kojeg mogu disati. 

I u prijateljstvu, jer želim ljude uz koje mogu rasti. 

I u svemu ostalom, ali pod jednim uvjetom - da nisam pod ničijim staklenim zvonom. Da se ne moram opravdavati, dokazivati niti podilaziti.

Jer ipak je to zvono od stakla, a ne od čelika. I već malo jačim udarcem puca u milijun sitnih komadića. 

Koja mu je cijena? Ni manje, ni više nego vrijednost tvoga života.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva