Sjećate li se onih bezbrižnih vremena kad smo kao djeca smatrali 23-godišnjake vrlo odraslim, nekad i “starim” ljudima? Ja se sjećam i ovim putem se ispričavam sadašnjoj sebi, ali tad jednostavno nisam znala bolje. 

Doduše, u vrijeme kad sam 23-godišnjake smatrala odraslim-praktički-starcima, oni su većinom već bili relativno posloženi ljudi koji su u najmanju ruku već radili, a često su i imali djecu - ili su bili na dobrom putu da ju imaju.

Današnji 23-godišnjaci - osim što često ne znaju ni skuhat jaje, ni promijenit žarulju - na kućne tulume ponesu bombu jer… ne znam zašto, ali znam da mi fale vremena kad sam netočno mislila da su to već odrasli ili barem ozbiljni ljudi. U konkretnom slučaju je svakako bolje da djecu ni ne planiraju, a možda bi bilo bolje da prije 23 godine netko nije planirao ni njih. Vi se možda ne slažete, ali znam da se slažu roditelji mladih ljudi koji su unakaženi - ili lišeni života - na tulumu na koji je netko umjesto cuge donio bombu. 

Prirodna selekcija, potvrđuju ljudi na internetu ono o čemu je pričao Darwin. 

A dok je u subotu jedan očito nezreli dječak čije se rođenje možda moglo preskočit u džep stavljao bombu koja će ga nekoliko sati poslat u bolnicu, a kasnije i u pritvor, ja sam sa svojim odraslim prijateljicama bila na spa vikendu u Čatežu. Zadnji put sam tamo bila još u vrijeme kad sam mislila da su ljudi iznad 20 ozbiljni i stari - u vrijeme kad sam bazene koristila isključivo za zabavu, a ne i za liječenje bolnih leđa. 

Bilo nas je četiri, što je u odraslom životu ogroman uspjeh… ili vi možda bez problema uspijevate okupit ljude u isto vrijeme na istom mjestu i rijetko vam se događa netko kaže “ne mogu tad” - u tom slučaju vam iskreno čestitam. 

Dvije sobe, četiri cure, nijedna bomba - i hrpetina osobnih preferencija. 

Dvije u kupaoni preferiraju tuš, dvije kadu. 

Dvije vole spavat u potpuno zamračenoj sobi, dvije vole kad izvana ipak dolazi malo svjetlosti - i naravno da se nismo organizirale tako da su one koje vole mrak u jednoj sobi, a ove koje ga ne vole u drugoj, ali nije nam to palo na pamet dok smo u svrhu raspodjele po sobama igrale sik-sak-suk.

Nema veze, čovjek napravi kompromis za jednu noć.

Dvije bi dugo spavale ujutro, dvije se prirodno probude u 6:30 i nema šanse da ih ponovno ulovi san - tu smo slučajno pogodile raspodjelu, što je divno jer bi se meni otopio mozak da od 6:30 moram u tišini čekat nečije optimalno vrijeme buđenja. 

Tri ne mogu zamislit početak dana bez doručka, a ja u normalnim okolnostima prvi put jedem u podne - do tad pijem kavu, prvo jednu, pa drugu. Ja svoju u šalici od pola litre rastegnem na nekoliko sati, one svoju normalne veličine vole popit dok je još topla. U hotelu ipak pojedem doručak, ali znam da mi to ne bi pasalo svaki dan. 

Dvije doručak vole započet nečim slanim, dvije slatkim, a meni je kad vidim da netko ujutro jede bilo kakvo voće muka od same pomisli - pogotovo kad je nešto tipa ananas ili lubenica. Volim ih kasnijem tijekom dana, ali ujutro na mene imaju isti efekt kao borić od vanilije - mučno mi je i ne mogu. 

Dvije preferiraju nježne, opuštajuće masaže, dvije polude kad ih netko samo nježno gladi. 

Dvije uvijek imaju uključen zvuk na mobitelu, dvije ga nisu upalile od 2004. 

Svaka ima svoju skincare rutinu, a iako se neki proizvodi preklapaju, većinom su drugačiji. 

Svaka drugačije puni tanjur kad ispred sebe ima švedski stol, svaka drugačije voli začinit salatu, svaka jede različitom brzinom… i možda bi čovjek pomislio da je ova kolekcija različitosti tempirana bomba koja samo čeka priliku da aktivira nesuglasice ili svađu, ali za to nije bilo potrebe. 

To što bih ja vjerojatno povratila da mi je prvi obrok u danu lubenica ne znači da je moja prijateljica koja ju jede u krivu, a nismo u krivu ni po svim ostalim točkama koje nas naizgled razdvajaju - moja jutarnja kava s mlijekom ne znači da je nečiji espresso pogrešan odabir, moja preferencija spavanja s izvorom svjetlosti ne znači da je ova druga luda (ni da sam ja luda), moja ljubav prema intenzivnim masažama ne znači da se ista mora sviđat ikome osim meni… moj život, moj odabir, moje tijelo, moj odabir - od hrane koju preferiram, načina na koji spavam, kave koju pijem i svega ostalog što meni odgovara za moj život - a isto vrijedi i za tuđi. 

I da, u teoriji smo se mogle čudit, zgražat i prepirat jer nam se tuđe preferencije nikad ne bi mogle uklopit u svakodnevicu, ali to bi samo bilo nepotrebno traćenje vremena; mjesta za svađu bi bilo u slučaju da su mi ljubitelji jutarnje lubenice pokušali istu nagurat u usta i objasnit mi da moram dijelit njihovo oduševljenje - ili da su me tjerale da pojedem nešto što sam stavila na tanjur ali mi ipak nije fino - ali srećom, sve smo upoznate s konceptom slobodnog odabira pa je sve prošlo u najboljem redu. 

Nije to nikakav revolucionaran koncept - tko bi normalan tjerao nekog da jede nešto što mu ne paše ili da živi po pravilima tuđih života? 

I dok smo se mi takve različite, svaka sa svojim setom preferencija u subotu ujutro vozile prema hotelu u Sloveniji, u Hrvatskoj su se prikupljali potpisi za siguran i legalan pobačaj u Europskoj uniji. 

Reći će neki da je to nedopustivi zločin koji zaslužuje bit kriminaliziran, a ja se pitam je li ljudima jasno da “pravo” na siguran pobačaj ne znači “TI MORAŠ pobacit”, nego ga samo dopušta kao dio nečijeg osobnog odabira. 

Ako pogledate komentare na društvenim mrežama, čini se da neki misle upravo to, a čini se i da misle da dostupan pobačaj znači da će žene prekidat trudnoću jednakom dinamikom kojom inače odlaze na farbanje izrasta - jednom mjesečno, onako usput, da se malo srede i provesele. 

Misle neki i da dostupan pobačaj znači da će ga žene koristit umjesto kontracepcije, a misle i da je to nešto što shvaćaju vrlo olako - sebi za dušu, a usput i namjerno u inat drugima. 

“Ja ne bih nikad” - ne bih ni ja, ne ovih dana, ali da sam ostala trudna s 19, moguće je da bih odlučila da nije vrijeme. Ne mogu tvrdit, nisam bila noseča s 19, ali da jesam, bilo bi mi drago da sam imala izbor. 

Ne izbor vezan za trudnoću neke gospođe koju ne poznajem, ne izbor vezan za njenog muža ili lokalnog župnika - izbor vezan za sebe, svoje tijelo i svoj život.

I nipošto ne osuđujem tuđu preferenciju protivljenja pobačaju - pod uvjetom da govore o sebi, ne o drugima. 

Ono što osuđujem je činjenica da imamo nevjerojatnu količinu priča o ženama iz Poljske koje su zbog zabrane pobačaja izgubile život - većinom su to bile žene koje su htjele rodit, ali su zbog komplikacija imale medicinsku indikaciju za prekid trudnoće… koji im je onemogućen jer je pobačaj, kako to vole predstavit na internetu, za zločeste kurve koje su se parile i predomislile putem. 

Imamo i Mirelu Čavajdu kojoj je, iako je na njega imala zakonsko pravo iz medicinskih razloga, u Hrvatskoj onemogućen pobačaj i da je imala manje sreće u svojoj nesreći, danas bi bila samo još jedna svijeća na groblju. Umjesto da je umrla u mukama kao kolegice iz Poljske, u mukama je živjela, a vjerojatno u njima živi i danas - sve zato što joj je netko zabio nos u maternicu i rekao “JA nikad ne bih, pa ne možeš ni ti.”

Oni koji se protive tuđem pravu na siguran pobačaj često to vole predstavit kao brigu za nerođenu djecu, a ja im, uz dužno poštovanje, ne vjerujem - da nam je stvarno stalo do “svakog” života, to bi se valjda prvo vidjelo u načinu na koji se kod nas tretiraju oni koji su već rođeni. Od samohranih majki koje ne mogu do alimentacije i njihove djece koju se ispituje zašto nemaju i tatu, roditelja djece s posebnim potrebama koji su stavljeni na ”mute” jer to nikom nije zabavna tema, a mi smo tu primarno da se zabavljamo, silovanih žena kojima se ništa ne vjeruje i onih ubijenih koje su “sigurno nekako izazvale potrebu da ih se ubije”, vrtića za koje moraš imat vezu, a i kad uspiješ upisat dijete, od tebe se traži da doneseš toalet papir i ne očekuješ normalnu hranu. Od škola u kojima jedan nasilnik uspijeva nadvladat cijelo ministarstvo, sudstvo i centre za socijalni rad, bolnica koje se raspadaju i u kojima leže ljudi za čije se liječenje novac skuplja na Facebooku, a imamo i domove pune djece koju je praktički nemoguće posvojit jer sustav trokira gore od Internet Explorera… to su životi koji već postoje, ali ne vidim da se za njih sustavno i kontinuirano bori, hoda, ni da se ulažu napori za osiguravanje osnovnog dostojanstva. 

Napori se ulažu u zabranu tuđeg prava na izbor koji u većini slučajeva nema veze s ljudima koji ga pokušavaju ograničit. Priziv savjesti? A gdje je ta savjest za sve ove postojeće živote koji bi trebali imat prioritet? 

Dijete je najvažnije kad je nerođeno, a kasnije nek se snađe - u nekom poštenijem svemiru, oni koji misle da svaka žena MORA rodit bi trebali iz vlastite plaće izdvajat dodatak za tuđe živote kad se već toliko vole miješat u njih, ali to već zvuči nakaradno i bezobrazno, jel da?

Skoro jednako nakaradno i bezobrazno kao i ideja da je žena stroj programiran za rađanje i da o tome smiju odlučivat ljudi koji s njom nemaju veze. 

I znam da je naizgled suludo dovodit u vezu preferencije koje se odnose na odabir vrste jutarnje kave i ovih puno težih, važnijih tema, ali ako ljudima nije teško shvatit da svatko smije odabrat što će unijet u svoje tijelo, zašto je toliko teško prihvatit da drugi smiju odabrat hoće li to tijelo iskoristit za porod ili neće, nevezano za VAS? 

Pravo na siguran pobačaj nije obveza na pobačaj, kao što pravo na siguran posjet zubaru nije obveza da odete na čišćenje kamenca - samo je pravo koje ne morate iskoristit ako ne želite. 

Pravo na siguran pobačaj neće - i dosad nikad nije - izazvat ogromnu potražnju za prekidom trudnoće… to će uvijek bit teška, privatna odluka, ali ako ga nema, donijet će još puno tragičnih priča koje kao da su prepisane iz poljskog priručnika za ubijanje žena. 

Pobačaju se nitko ne veseli - iako na internetu ima puno priča o svećenicima kojima on spašava ugled i karijeru - ali zabrana neće značajno smanjit potražnju, pogotovo ne ako postoji medicinska indikacija. A čak i da nema medicinske indikacije, netko možda jednostavno nije spreman na dijete - psihički, fizički, financijski, potpuno je svejedno. 

Zabrana bi samo povećala broj osmrtnica mladih žena koje su umrle u mukama jer je netko, umjesto da se bavi hrpom već rođenih ljudi kojima treba pomoć, odlučio gospodarit tuđim maternicama. Najčešće su to, nažalost, oni koji ih nemaju. 

U iščekivanju uvreda onih koji u pravu na siguran i dostupan pobačaj vide samo zlo - i onih koji misle da sam stvarno izjednačila nerođeno dijete s doručkovanjem lubenice - ostavljam link na kojem se prikupljaju potpisi. 

Evo ga OVDJE, a ako ne želite potpisat, ja vas ne mogu ni ne želim na to tjerat jer je to vaš osobni izbor; mogu vam samo poželit da se nikad ne nađete u situaciji u kojoj vam je umrla kćer ili prijateljica jer je netko drugi odlučio što smije, a što ne smije radit s vlastitim tijelom. 

Ili mislite da se smrt fetusa tijekom trudnoće događa samo drugima i da je jedino pravo koje imaju ono da umru u mukama? Po mogućnosti u tišini, da nam ne pokvare dan. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva