Napisala sam sasvim drugu temu za ovaj tjedan, ali sam je pred deadline za predaju teksta pospremila u folder, otvorila novi word i odlučila se kratko osvrnuti na paradoksalan slučaj Zagrepčanke kojoj su hrvatski ginekolozi uskratili pravo na pobačaj bebe.

Zbog dijagnositiciranih malignih bolesti ta beba vjerojatno neće preživjeti ni dana kad se rodi, ako se uopće rodi. U najboljem ili najgorem slučaju, ovisno kako gledate na cijelu stvar, dijete će živjeti kratko zbog teške bolesti za koju medicina ne pozna lijek i vjerojatno je da će se zbog bolova i patnje samo jedan dan taj mali život, koji od početka nema šansu, jednostavno ugasiti. 

S malom razlikom gašenja prije i kasnije, beba će, ako se rodi, neminovno fizički patiti.    

Kao majka i žena ne mogu ignorirati ovaj katastrofalan poraz svega što zapadni svijet vrednuje kao slobodu i pravo na odlučivanje pojedinca. Bijedni pojam priziva savjesti hrvatskih liječnika na koji su se pozvali kad su sirotoj Zagrepčanki kazali da mora iznijeti do kraja trudnoću, a koji licemjerno počiva na zakonu o pobačaju iz prethistorijske 1978. i koji je bio glavni argument da ti isti doktori ženi koja želi prekinuti trudnoću teško bolesnog djeteta kažu marš van iz Hrvatske, neka ti pomognu preko u Sloveniji, zaslužuje svaku osudu resornog ministarstva, političkog vrha i ukupne javnosti.

Možda joj baš marš nisu kazali tim riječnikom, ali ponekad lijepo upakirana preporuka zvuči bolnije i gore nego da su joj doslovno kazali, goni se van iz ordinacije, prijeđi granicu i riješi si sama problem.  

Taj mizerni, nedorečeni, seksistički i kontraljudski dokument zakona o pobačaju kojeg je već davno hrvatski Ustavni sud trebao proglasiti protusutavnim, jer se izdiže iznad prava majke da odluči sama što će s onim što nosi u utrobi i izdiže se iznad svakog prava bilo koga od nas na odlučivanje, na žalost još uvijek nije promijenjen. Pa čak, i da tumačenje u kojem zakon dozvoljava gospodi liječnicima da imaju pravo na priziv savjesti, nije li slučaj Zagrepčanke upravo pravi primjer gdje se priziv savjesti trebao i morao dogoditi? Prekidanjem ovakve trudnoće bio bi to pravi priziv savjesti liječnika koji bi svojim djelom spriječio patnju i agoniju psihički slomljene majke i djeteta koje pati i patit će. 

Svjesno uništavanje zdravlja žene znajući da beba nema nikakvu šansu da preživi ili živi duže čak ni s imalo nade da možda barem i na trenutak prizdravi, sve je, samo ne liječnički kodeks.  

Kad žena ostane trudna, svi će joj od reda tupiti kako su ona i dijete nedjeljiva cjelina. I biti će u pravu. To malo stvorenje samo majka nosi ispod srca i napinje zadnje atome snage da ga istisne iz utrobe. I zato, nemojte nam govoriti koliko smo mi majke i dijete nedjeljiva cjelina jer samo mi znamo koliko srce puca kad se ijedna od nas odluči na pobačaj.

Trudna sam ostala u 39. godini, slučajno, nakon niza godina što su liječnici govorili da za to ne postoji nikakva šansa, barem ne prirodno. S obzirom na godine, radila sam nifty test. Ginekolog nije sugerirao amniocentezu iako je ona jedina potpuno točna ako se želi provjeriti tijekom trudnoće ima li beba slučajno kakvu zdravstvenu anomaliju. Strah, otpor i zabrinutost da guram iglu u trbuh prema plodnoj vodi i nerođenoj bebi, nije bila opcija, pa smo radili privatno nifty test koji je koštao skoro 6000 kuna. 

Iznad 35. godine majke i 50. godine oca, što je bio moj slučaj, postotak šansi da dijete ima genetski uzrokovane poremećaje prilično je visok. Referentne vrijednosti za zdravstvenu anomaliju bebe penju se s dobi roditelja i kad ih vidite na papiru, naprosto vas frapiraju.  

To jutro, kad je stigao nifty test sjedili smo u kući u Zadru moj muž, ja, sestra i šogor. Od dana kad sam dala krv za testiranje nisam spavala, nisam jela, a unatoč tome što se na ultrazvuku vidjelo da je trudnoća zdrava, strah koje me obuzimao da će test na tako dugo priželjkivanom djetetu pokazati nešto suspektno, bio je razlog razgovora kojeg smo muž i ja obavili odmah čim sam dala krv za test. 

Dogovor je bio da ćemo ukoliko bilo što bude krivo, odmah prekinuti trudnoću pa makar više ne imala djece. U Sloveniji, Makedoniji, Finskoj ili Americi, bilo nam je svejedno, dijete ne bih rodila. 

Kad je zazvonio telefon s brojem ordinacije, uzela sam mobitel i otišla u kupaonicu. Zaključala sam vrata i sjela na pod. Liječnica je u prvih par sekundi kazala da je test u redu i da je beba muškog spola. Razgovor je trajao kratko. Ja sam još dugo sjedila, stisnuta između kade i wc-a i plakala od sreće, stresa, olakšanja. 

Tata mu je uskoro nadjenuo ime Aleksej, a ja sam, sve do trenutka dok ga nisam uzela u naručje i dalje strepila hoće li se roditi zdrav. 

Bila sam spremna na pobačaj, na to da platim, otiđem iz zemlje, poptuno mi je bilo svejedno, znala sam samo da me u toj odluci neće i ne može nitko spriječiti. Pogotovo ne licemjerno hrvatsko društvo prepuno proturječnosti i razloga da odavde, to isto dijete koje sam rodila, pošaljem prvom prilikom trajno u inozemstvo. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva