Podmornice, mini slanci i burgeri od 17 eura: Zašto više ništa nije normalno?

Karmen Božić
Vidi originalni članak

Srdačan pozdrav uz podsjetnik da je 2024. za 180 dana - poližite tu kuglicu sladoleda za 3,5 eura, život je kratak. (Šalim se, nemojte, nećete imat za dostojanstven ukop kasnije). 

Sjećate se kad je ono jednom davno kuglica koštala dvije kune - ili dvije i pol ako ste išli na fancy mjesto? Još su nam dali da uzmemo pola-pola, što su uvijek zapravo bile skoro dvije cijele kuglice i život je bio nevjerojatno jednostavan i lijep. Za deset kuna si mogao kupit Spice Girls lizalicu, što je bilo skupo, ali unutra je bila i žvaka i naljepnica pa se isplatilo, a u svakoj pekari si mogao kupit mini slanac. 

Probajte danas nabavit mini slanac u prvoj pekari koja vam padne pod ruku - teško da ćete uspjet. Ne samo da ga imaju tek u svakoj četvrtoj, nego će vas u prve tri gledat kao da ste upravo pokušali naručit litru benzina: “Ne držimo TO, hoćete pain au chocolat ili burek od jagode?” Nedavno sam već pričala o tome da je mini slanac postao “čudna” narudžba u pekari, ali opet ću jer ne razumijem kako i zašto je odlučeno da je mini slanac, legenda iz djetinjstva, odjednom “nedovoljno profinjen” član društva. A je, bacite oko na prvih nekoliko usputnih pekara ako mi ne vjerujete. 

Znate ono kad ljudi kažu da svijet propada jer su se putem izgubile prave vrijednosti? Odsutnost mini slanca je odličan primjer, iako na prvu možda zvuči kao glupa, beznačajna sitnica. Lijepo i jednostavno više nije dovoljno dobro, trebaju nam nove, uzbudljive stvari, ne samo povremeno, nego stalno. 

Isto je i s burgerima - kad ste zadnji put pojeli normalan, nepretenciozan burger koji ne glumi da je izašao iz instituta za izmišljene sastojke? Normalno pecivo (imamo vam brioche i lettuce wrap), normalna pljeskavica (imamo vam ovu od svetog goveda iz Andaluzije), s normalnim umakom (naš umak je domaća salsa od balzamične avokado pjenice)… 17 eura, ili 28 ako uzmete prilog od odležanog batata na kojem su spavale časne sestre. 

Hot dog više isto nije normalan, sjetite me se kad ćete na adventskim kućicama pokušat naručit hrenovku u pecivu i senf kao prilog - vjerojatno ćete ga morat dugo tražit, ali ćete s lakoćom pronać hot dog koji ima ime, prezime i redukciju od klementina, opet za cijenu koja nije tri eura, nego devet. 

Btw, ovo nije priča o tome da su stvari skupe, ni o tome da se uvijek treba držat isključivo klasičnih, provjerenih stvari i da nikad ne treba eksperimentirat - ovo je priča o tome da nam normalno već odavno nije dovoljno dobro… ili nas barem pokušavaju uvjerit da nije. 

“Nećeš valjda samo običan hot dog sa senfom, to je dosadno?” - normalno je dosadno, moraš bit kreativan i pokazat svijetu da na terenu daješ minimalno 150 posto. 

“Običan burger?” - šta će ti to, uzmi neki s pekmezom, uzmi neki dekonstruirani, zabavi se malo. 

“Želiš gledat Titanic?” - nećeš valjda na Netflixu, to svi rade, odi se ubit u podmornicu koju kontrolira joystick, tako, bravo. 

Ne znam što vi mislite o ekipi koja je platila 250 tisuća dolara po glavi da bi mogla sjest u Aliexpress “podmornicu” i usput potpisala ugovor u kojem su nabrojani svi načini na koje ih smrt može pronać bez puno truda - ja mislim da mi je žao što su ljudi mrtvi, ali mislim i da su se sami lijepo potrudili da budu točno takvi. Jebi ga, nije da im cijela struka nije govorila “vrlo vjerojatno ćete umrijet putem.” 

Prije nekoliko mjeseci sam bila u Las Vegasu - prijatelj i ja smo naručili kavu od JEDANAEST dolara (jednom i više nijednom), a dok smo ju pili u predvorju hotela koji si nikad nećemo moć priuštit, pričali smo o tome kako izgleda život ljudi koji su dovoljno bogati da mogu kupit sve što im ikad padne na pamet. Što ih može veselit u svijetu u kojem mogu imat apsolutno sve? Koliko dugo cijene stvari koje imaju i koliko im brzo sve dosadi, pa trebaju još podražaja?

Zaključili smo da se ne bi bunili da smo neizmjerno bogati, ali i da nam je drago što smo u poziciji da nas i dalje oduševljavaju stvari koje su većini ljudi iz predvorja hotela jednako dostupne kao što je nama kila krumpira. 

Kad možeš imat sve, vjerojatno s vremenom poludiš i više te ništa normalno ne može izut iz cipela, pa tražiš nove specijalne efekte da se osjećaš živo - ekipa iz podmornice je možda savršen primjer, koliko god da je morbidan. 

Ali lako za milijardere koji za vikend kihnu više novaca nego što prosječna osoba potroši na auto - ni u običnom svijetu situacija nije puno bolja. 

Slanac smo već izgubili putem, a to je tek početak novog koncepta koji kaže da sve mora bit ekstra uzbudljivo, ekstra posebno, ekstra ekskluzivno. 

Neki dan sam na Instagramu vidjela video djevojke koja šeće nekim talijanskim gradićem - lijepa je, preplanula, na sebi ima narančasti kompletić koji se savršeno uklapa u ulicu prepunu šarenih balkona, a taman kad pomisliš da je riječ o najobičnijem videu s putovanja, ona se naslanja na zid… i pretvara u dvije kile naranča koje padaju po ulici. 

I ljudi luduju od fascinacije u komentarima. 

“Wow, so creative!” - mislim, je, ali what in the Virgencita de Guadalupe?

Zašto?

Kome? 

What is the reason? 

Prvo sam mislila da je možda reklama za neki sok ili serum s C-vitaminom, što bi možda i imalo smisla, ali nije - samo obična djevojka koja se na godišnjem potrudila pretvorit u naranče koje padaju po podu jer bi ljudima sigurno bilo dosadno da se samo naslonila na zid i ostala u ljudskoj formi. 

Već mi danima svako malo padne na pamet ta djevojka - kako je izgledala ta šetnja? Tko je nosio naranče i tko ih je bacao? Tko ih je skupljao s poda i opet bacao dok nisu bili sigurni da imaju dobar kadar? Koliko dugo su bili tamo? Koliko puta im je kadar propao jer im je uletio neki prolaznik ili samo zato što naranče nisu dovoljno lijepo letjele po zraku? Koliko puta ju je naranča pogodila u glavu? Što je kasnije bilo s narančama - jesu ih nosili sa sobom ostatak dana ili su ih prvo odnijeli u hotel? I najvažnije - koji narančasti ku*ac se događa sa svijetom?

Lako za to što video izgleda super - stvarno izgleda, montaža je odlična, ona je prekrasna, bla bla bla - ali zašto se ljudi pretvaraju u naranče kad ih to nitko nije tražio i ponašaju se kao da je to zapravo sasvim normalno? 

“Ne znam kako VI ljetujete, ali ja se ponekad naslonim na zid i pretvorim u leteće agrume” - lepo, ali molim vas, ne treba. 

Doduše, reakcije govore da možda i treba; ne samo da ljudi u komentarima vrište od sreće, nego sam u međuvremenu vidjela još nekoliko točno takvih videa - nekad su limuni, nekad breskve, srećom još nijednom nisu bile kupine ili lubenice, ali pitanje je vremena. 

Možda smo svi mi koji se na godišnjem samo normalno uslikamo demode kao običan hot dog sa senfom, ali nam to još nitko nije javio. 

Normalno je postalo demode, svijet traži nove, uzbudljive priče - tko je vidio samo prošetat ulicom i zadržat ljudsku formu, tko je vidio doć na hotelski bazen i ne snimit video kako pada u njega u ogrtaču, pa se onda u rewind kadru vraća iz bazena u večernjoj haljini s koktelom u ruci (što, btw, prilikom snimanja zahtijeva da padneš u bazen i u toj večernjoj haljini), tko je vidio samo javit familiji da čekate curicu kad se može organizirat gender reveal party?

Ako guglate “gender reveal parties gone wrong”, pronaći ćete hrpu priča o idiotima koji su zapalili šume dok su “samo htjeli javit ljudima da je curica”, o eksplozijama jer su mama i tata detonacijom htjeli reć da je dečko, priču o liku koji je poginuo dok je pirotehnikom htio javit da će dijete (koje nikad neće upoznat) imat pimpek, ima čak i jedan par koji je u Brazilu obojao vodopad plavom bojom jer je glupo samo poslat Whatsapp poruku sadržaja “bit će dečko” - svi sudionici su ili u zatvoru ili mrtvi, što je sigurno tužno, a najtužnije je to što očito više nije moderno samo bit normalan jer je to “dosadno.” 

Ne možeš više ni nazvat dijete običnim imenom, mora se zvat Kaštel Kambelovac ili Konjuktivitis Barrique ili Eau de Zvonimir, a bome ga ne možeš ni pustit da se do 5. godine igra u parku i povremeno jede šljunak kao što su prije radila sva normalna djeca. Eau de Zvonimir to danas ne stigne jer je ili na pilatesu, ili u autuškoli za bebe - kako će inače roditelji pobijedit u natjecanju “MOJ je počeo pričat s 9 mjeseci, ali na francuskom?”

Ne možeš imat samo “obično” dijete, ne možeš pojest normalan hot dog bez da se izboriš za njega, ne možeš doć u Italiju i ne postat naranča, barem ne ako držiš do sebe i novog “normalnog” svijeta - obično je demode, treba nam nešto snažno, posebno, upečatljivo… izvolite najnoviji primjer koji ovih dana stalno viđamo na Facebooku.

Ovo je virus, to svi znamo, ali jeste li se zapitali zašto je baš ovakvog sadržaja?

Vjerojatno zato što netko pametan zna da ljudi više ne reagiraju na obične, normalne stvari, ali kliknut će na ovo jer je uzbudljivo. 

A uzbudljivo je ono što nam treba u vremenima u kojima nas svijet uvjerava da su sve normalne, lijepe stvari zapravo samo glupe i dosadne - od mini slanca koji više nije dovoljno cool na dalje. 

Nadam se samo da ona cura koja je zapravo naranča neće shvatit da se smrt najbolje klika, imam osjećaj da bi se bacila s prve slobodne litice - nekoliko puta, dok ne ulovi savršen kadar. 

Srdačan pozdrav uz jednu neprimjerenu ideju - ajmo modernizirat normalne stvari, svijet je bio baš super kad nam nije stalno trebalo još i još i još.

Možemo krenut od mini slanca, nitko se neće ljutit.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

 

 

 

Posjeti Miss7.24sata.hr