Obećala sam samoj sebi da neću pisati blog na ovu temu, ali sam pokleknula. Jer ne mogu šutjeti. Da mi staviš izolirku na usta, progovorila bi. 

Mediji i društvene mreže zadnjih dana bruje oko prava pobačaja silovanim ženama. Ja sam svoje mišljenje kratko i jasno izrazila tako da sam pokazala srednji prst. I lansirala odjeb. I dosta o tome.

Ono što me fascinira je količina muškaraca, ali i žena, koji su naknadno počeli prozivati žene (koje su podigle srednji prst) da to nije DAMSKI. Jer silovanje je kavalirski, pretpostavljam? I mi žene se prema tome moramo odnositi - kako? Blagim negodovanjem? Pristojnim durenjem? Pasivnom agresijom? Točno kako? Očito svakako, samo ne srednjim prstom. 

Shodno tome sam slobodna zaključiti kako, jednako tako, nije nimalo damski:

- jasno i glasno izraziti svoje mišljenje 

- iskreno pokazati emociju ljutnje ili bijesa

- zauzeti se za sebe 

- držati do sebe 

- ne zamarati se tuđim mišljenjem

- obraniti svoje dostojanstvo 

Sve to samo zato jer je popratna radnja – podizanje srednjeg prsta. Koja nekima evidentno anulira sve gore navedeno samo zato jer nije primjerena jednoj ženi. Jer zna se da žena u svakoj sekundi svoga života jednostavno MORA BITI DAMA. I nikako joj ne priliči ta radnja. Jer, kako bi se u Dalmaciji reklo „Ajme, šta će svit reć?“

To ti, mala moja, ne stoji. Ružno je i grdo. I nije ženstveno. 

Budi kako ti i priliči. Priliči ti da budeš primjerena. Da budeš ukalupljena. Da budeš kao i sve ostale. 

Ne strši. Ne istači se. Stisni se. Sakrij se. 

Ne pričaj puno. Šuti. Ne diži glas, ne diži buku, ne diži revoluciju.

Jer takve su nepoželjne. Takve su odbojne. I takve se ne žene. 

Za živu glavu ne pokazuj dekolte, noge i dupe. Jer si laka meta i sama si kriva ako te siluju. Izazivala si i tko ti je sad kriv. Preuzmi odgovornost.

Budi kako smo te učili. Fina, dobra, draga. Prema očekivanju. Prema planu. Prema odgoju. 

Svakakva. Samo ne svoja. To nikako.

Budi jednom riječju - ovca. Bez glasa, bez stava, bez mozga. Lijepa, mila, umiljata i  pristojna. U najkraćim crtama - B U D I    P R I M J E R E N A.

Zato jer si tek onda - dama.

Ako to znači biti dama, onda radije biram ne biti. Neću, hvala.

Biram ne biti rigidna, stisnuta, prestrašena. Kastrirana od svojih emocija. Ukočena zbog nametnutog  moraliziranja. Uškopljena tuđim mišljenjima. 

Biram biti autentična. Makar taj trenutak autentičnosti podrazumijevao jednu tako strašnu radnju kao što je pokazivanje srednjeg prsta. Iza kojeg vrišti kratka i jasna poruka:“ Milo moje, nabijem te!“ Jer duže od toga nisi ni zaslužio.

Biram biti neposlušna. Ali slobodna. Sviđalo se to nekima ili ne. To je njihov problem.

Jer nisam ovca, ja sam žena. I ne blejim, već govorim. 

S punim pravom smijem, mogu i hoću biti neprimjerena, ako me degradiraš kao čovjeka.

S punim pravom pokazujem široki spektar emocija. Od bijesa do tuge. Od ljutnje do veselja. 

S punim pravom biram biti ljudsko biće od krvi i mesa. 

I baš mislim da upravo sve ovo i čini jednu damu. Jer ne kalkulira, ne zbraja i ne oduzima samo da bi se svima svidjela. Jer ne guta, ne potiskuje i ne trpi. Jer je strastvena u životu. Tiha u svom promišljanju i glasna kad je bespravno degradiraju. To je za mene prava žena.

Negdje sam pročitala da se žene dijele na one koje BRIŠU PRAŠINU i one koje DIŽU PRAŠINU. A zašto ne bi radila oboje? Zašto jedno isključuje drugo? Ne sramim se počistiti svoj stan, a bome se ne bojim graknut kad to treba.

Jer ja sam žena koja u svakoj sekundi svog života niti ne treba, ono što po nekim tuđim definicijama znači , biti dama. Ali ću barem sama sebi bit dama. Koja će svakog koji je ponižava, damski poslati u ono lijepo mjesto. Glasom ili prstom, sasvim je svejedno. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva