"Bojim se da nešto nije u redu sa mnom” - nedavno mi je rekao prijatelj dok smo sjedili na večeri i čekali da nam konobar donese vino koje smo naručili. Jedva smo odlučili koje ćemo - on jer nije bio siguran želi li crno ili bijelo, ja jer ne znam skoro ništa o vinima, osim da volim malvaziju i da sam dvaput dobila osip od starog vina. Ne vina koje je staro jer mu je istekao rok trajanja, samo vina koje je zrelo, što bi vam znala bolje objasnit da se razumijem u vina i izraze koji ih prate, ali već sam rekla da sam po tom pitanju jako loša. 

Znam samo da ne volim muškat ni kisela vina, ali tu staje svako znanje koje imam. 

Kad nam je konobar donio čaše s vinom - njemu crno, meni malvaziju od koje nisam dobila osip, prijatelj s kojim sam sjedila je nastavio s problemima koji ga muče. 

“Mislim da imam početke demencije” - isto smo godište, pa je “imam početke demencije” zvučalo jako čudno. 

Razlozi zbog kojih to misli su sljedeći:

- često uđe u prostoriju i nema pojma po što je došao 

- zaboravlja dogovore koje je sasvim nelogično zaboravit (dan prije je zaboravio da mora kod zubara i to nakon što mu je sat vremena ranije zvonio alarm koji ga je podsjetio na termin)

- ako ne napiše popis stvari koje mora obavit u danu, neće obavit nijednu, a čak i kad ih zapiše, dogodi mu se da barem jednu slučajno izostavi

Ima još, ali sve se uglavnom svodi na isto - dekoncentriran je i zaboravan, zbog čega često ne uspijeva obavit osnovne stvari koje “svi drugi” obavljaju sasvim normalno. 

Dok sam slušala kako nabraja simptome koji potvrđuju da je vjerojatno dementan, ili barem na dobrom putu da to postane, u svakom sam prepoznala sebe - s tim da ja ne mislim da imam demenciju, samo mislim da sam glupa i nesposobna. 

Moguće je da smo oboje u pravu - on oko toga da je dementan, ja oko toga da sam glupa i nesposobna - a moguće je i da samo mislimo da svi oko nas nemaju iste probleme jer se o njima rijetko priča. 

“Drugi ljudi sve obavljaju lako i jednostavno” - opet moguće, ali izglednije je da samo ne znamo da se susreću s istim hendikepirajućim momentima… o kojima šute. 

Možda zato što se srame priznat da i sami zaborave po što su došli u kuhinju, možda zato što im to ne zvuči kao nešto što trebaju spomenut drugima, pa onda mi drugi mislimo da smo glupi, nesposobni i dementni jer smo očito izolirani slučajevi idiota koji se ne snalaze u odraslom svijetu. 

Moj prijatelj s čašom crnog vina ozbiljno razmišlja o CT-u glave ili nečem drugom što bi mu pomoglo da otkrije u čemu je problem, ja razmišljam kako ću ikad odgajat potencijalnu djecu kad sam toliko glupa i nesposobna za samu sebe, a oboje zanemarujemo opciju koja zvuči puno nježnije i logičnije - možda samo imamo poremećaj pažnje.

Ja ga imam sigurno i iako o njemu znam jednako koliko i o vinima, znam da me prati od djetinjstva - i znam da sam ga ponijela sa sobom u odrasli život, onaj u kojem svakodnevno stojim u dnevnom boravku, potpuno lišena informacije po što sam u taj isti dnevni boravak došla. Bonus stvar koju znam, a koju moram spomenut jer smo na internetu - znam da je moj poremećaj pažnje zanemariv u odnosu na ljude koji doslovno ne uspijevaju spojit mentalni kraj s drugim mentalnim krajem i kojima je život u ozbiljnom, konstantnom kaosu radi njega. 

Nisam nikad o njemu pričala s nekim (što nije dobro, ali tako je kako je), samo sam ga koliko-toliko naučila zaobilazit; prvo (iako neće bit drugog, za slučaj da ćete primijetit), imam popis za sve što moram napravit - ako idem u dućan po pet stvari, bez popisa ću bit potpuno izgubljena i eventualno ću kupit samo jednu (i bit ću oduševljena jer sam se sjetila te jedne stvari). Ako putujem, imam popis svega što moram spakirat - u najmanji detalj, jer ako ne napišem “gaće” i “četkica za zube”, vjerojatno ih neće bit u koferu. Probala sam nekoliko puta, gaće i četkica su stvari koje u teoriji ne možeš zaboravit, ali ja bez iznimke mogu i hoću ako ih nema na popisu. Ništa strašno, zato i imam popis - često nosim i dvije četkice, za slučaj da netko tko putuje sa mnom zaboravi svoju. Ako na popis ne stavim sve dogovore koje imam i sve telefonske pozive koje moram (ili želim) obavit, zaboravit ću barem jedan - to sam isto testirala i koliko god puta pomislim “ma sjetit ću se”, činjenica je da jednostavno neću. Opet, zato imam popis. 

Nije to neki pretjerano inovativan ni pametan trik, ljudi često lakše funkcioniraju kad imaju popis, a nama koji smo “glupi i nesposobni” popis nije opcija, nego stvar bez koje ne možemo. 

Ali svejedno živim u uvjerenju da je popis nešto sramotno što treba jedino meni, glupoj i nesposobnoj osobi koja ne zna gdje udara: “Mom bratu koji ima troje djece sigurno ne treba, on je sposoban i pametan” - nikad ga nisam pitala ima li popis i koliko često zaboravlja stvari, samo sam zaključila da nije idiot kao ja. 

Da ga pitam, vjerojatno bi mi nabrojao hrpu situacija u kojima je jednako “glup i nesposoban”, ali zašto da ga pitam kad je lakše da sama izvodim zaključke koji su možda potpuno netočni? 

Ja sam glupa i nesposobna, moj prijatelj možda ima demenciju, svi ostali žive normalno i uvijek znaju po što su došli u prostoriju u kojoj upravo stoje… ali što ako većina ima iste probleme i jednostavno ih ne spominje? 

Ja ih najčešće spominjem samo sebi i borim se s njima u tišini uz pomoć detaljnih popisa - većina mojih prijatelja misli da sam izrazito organizirana, što jesam u očima neinformiranog promatrača, a u stvarnosti sam svakodnevno na korak od potpunog organizacijskog rasula… ili bih to bila da nemam listu radnji - jednu na mobitelu, jednu na papiru. 

Dok god imam popis radnji, nema problema, a kad ga nemam, postajem kao lik iz Simsa koji je odradio sve što si mu zadao - i koji nakon toga samo bezglavo hoda prostorom i radi nelogične gluposti. 

100486-585530-905808-0928 - ovo je instalacijski kod za prvo izdanje Simsa iz 1999. koji ću znat zauvijek u bilo koje doba dana i noći, ali ako me pitate po što sam došla u dućan, neću vam znat odgovorit bez da se konzultiram s mobitelom.

I nitko o tome nema pojma jer na van djelujem kao da većinu vremena imam sve pod kontrolom: “Andrea je uvijek organizirana i sigurno neće zaboravit važne stvari.”

Jesam, na silu, inače sam većinu vremena potpuni idiot; osim kad je u pitanju posao, tu sam na sreću u dovoljnom strahu koji sam pretvorila u meni inače neprirodnu disciplinu - i nikad ne kasnim, ikad, igdje, ne mogu i ne znam, što je čudo nebesko s obzirom na to koliko se lako izgubim u vlastitoj glavi. Ali za većinu ostalih stvari sam prirodno “glupa i nesposobna.” 

Nikad imala ovo potrebu podijelit s nekim jer kog briga, ali moj prijatelj misli da možda ima demenciju i da su njegovi problemi nešto što se događa samo njemu, pa ću vas danas prošetat kroz svoj jučerašnji dan koji sam odradila bez popisa - nije bio pretjerano kompliciran, samo je bilo puno usputnih sitnica koje normalni ljudi odrade bez puno truda, a meni baš takve sitnice ubijaju ionako lošu koncentraciju.

Dobro jutro u 6… još malo, do 6 i 30… još malo, do 7. Ovo nije neorganiziranost, samo ljubav prema krevetu. Tri budilice su isto popis i vjerujem da većina ima isti takav.

Danas moram… nemam pojma, u radnoj sobi imam popis i da mi ponudite milijun eura da vam kažem što je na njemu, znala bih samo da moram frizeru u 8 jer kasnije imam kratko snimanje. To su već dvije stvari s popisa, što nije loš rezultat za mene, ali nije ni za milijun eura. 

Na noćnom ormariću je čaj koji sam sinoć tamo stavila s ciljem da ga popijem, što nisam napravila jer sam zaboravila. Sjetila sam se nekoliko puta i odmah zaboravila, pa je šalica i dalje puna. Usta su mi suha, ne samo zato što ne pijem dovoljno tekućine (znam da moram, ali zaboravim), nego i zato što ih se nisam sjetila namazat prije spavanja iako sam pripremila masku za usta koja stoji pored čaja. Sad vam imam potrebu ispričati detalje o maski, čaju i zašto govorim usta, a ne usne jer volim ulazit u nebitne detalje, ali neću jer vas to ne zanima - ovo će ionako bit predugačak tekst pa ću vas poštedit barem jedne “ključne” sitnice koja nije ni ključna, ni sitnica.

Trebam ustat, oprat zube i napravit kavu, što je jednostavan popis aktivnosti koje ne treba posebno spominjat, ali teško mi se nagovorit. Bilo bi bolje da ustanem i obavim par stvari, ali danas je sve opušteno, pa ću ić linijom manjeg otpora. Moj brat bi sigurno već odavno bio na nogama jer je pametan i sposoban. Sad ću, ali samo da još…

“Idem pročitat vijesti na Facebooku” - uvijek ih čitam čim se probudim, ne samo zato što volim bit informirana, nego i zato što me gledanje u ekran razbuđuje. Milanović, Plenković, gdje je Kate Middleton, sviđaju mi se tajice koje ima na slici, Google, Asos, About You, imam već previše tajica u ormaru, closet organizing tips, moram pospremit ormar, izađi s Googlea, normalni ljudi su već spremili djecu za školu i vrtić, evo jesam, sad ću ustat, samo da još provjerim što ima na Facebooku, aha, pa upravo sam izašla od tamo, 7 i 30, operi se, evo.

Pored kupaone stoji veš koji sam stavila na pod da ga se sjetim prebacit u mašinu - prekjučer, ali nije na popisu (i nije toliko hitno) pa nisam. Smeta mi dok prolazim i ide mi na živce, ali zvoni mi poštar, moram promijenit žarulju u hodniku, budem malo kasnije. Upravo se pere dok pišem kolumnu iako sam najavila urednici da ju neću stić napisat, ali to je tek popodne, sad je još jutro.

Kad izlazim iz kuće, moram ponijet smeće koje sam morala ponijet i jučer ujutro i jučer popodne, ali nije bilo ispred vrata, nego na balkonu pa se nisam sjetila - sad je pred vratima pa hoću sigurno, samo ne smijem dopustit da mi to poremeti proceduru s ključevima. Kao glupa i nesposobna osoba, morala sam uvest jednostavan, ali važan ritual - uzmem ih u ruku i kažem: “Ovo su ključevi, ključevi su kod mene.” Zvuči glupo, ali još je gluplje kad ne možeš nazad u stan.

Kod frizera moram pročitat brief za sastanak koji u četvrtak imam u Ljubljani - htjela sam jučer, ali otišla sam napravit kavu u kuhinju i počela čistit frižider, što se pretvorilo u reorganiziranje ladica, što se pretvorilo u guglanje organizatora za ladice. Kava se ohladila, brief je ostao netaknut, ali barem su ladice uredne.

Ključeve sam ponijela, smeće isto, a mobitel sam ostavila na punjaču. 

Pročitat ću brief kad se vratim doma, ali prije toga ću stavit veš u mašinu. 

Idem ravno doma, bez zaustavljanja, vidi, pekara, gladna sam i nemam serum za lice, moram kupit nešto za jest i u drogeriju u kojoj me cijene, pa u njoj kupujem - u pekari kupujem sendvič i  salatu za ručak jer sam zaboravila da već imam ručak, u drogeriji nemam pojma po što sam došla pa kupujem toalet papir koji nemam… aha, ipak ga imam u ormaru u kojem ga držim, ali tko bi to znao kad ormar ima vrata i ne mogu vidjet što je unutra? Ako ne vidim nešto, onda to ne postoji.

Već je 10, trebala sam bit doma prije pola sata, ali stignem stavit veš u mašinu i pročitat brief prije snimanja na koje moram krenut u podne, samo da provjerim mailove na mobitelu… vidi, poruka i propušten poziv, sjest ću na sekundu, neću ostat sjedit, samo da odgovorim na poruku, poziv i provjerim mailove. Evo, odgovorila sam na poruku, što sam ono htjela sljedeće? Nemam pojma, ali kad već sjedim, idem pročitat još malo vijesti s Facebooka. Wow, vidi, onaj dućan s loncima ima akciju, treba mi lonac od gusa… previše boja, ne znam koja mi se najviše sviđa, a i imam dovoljno lonaca, moram stavit suđe u mašinu, idem odmah u kuhinju da ne zaboravim. Vidi, banana, idem ju pojest, ionako nemam pojma po što sam došla u kuhinju. Netko mora pospremit ovo suđe, vjerojatno ja, ali ne sad, sad moram sjest za kompjuter i provjerit mailove. 

Aha, ne, prvo moram pročitat brief, ne stignem to sad, budem popodne, sad se moram tuširat i šminkat za snimanje. Gdje mi je ona majica koju sam htjela obuć? Eno je na podu, trebala sam ju oprat, a nisam, nema veze, imam druge majice.

Na povratku sa snimanja moram stat na benzinskoj da kupim tekućinu za ispiranje stakla jer je više nemam a idem na put, sjetit ću se, nisam se sjetila, sjetit ću se u srijedu, moram javit urednici da ne stignem napisat kolumnu jer mi se dan zakomplicirao (jer sam glupa i nesposobna), nazvat ću ju čim dođem doma, nazvala sam ju tri sata kasnije.

Vani je sunčano i našminkana sam, sad je pametno snimit 3 videa za klijente koji ih očekuju sljedeći tjedan - rekla sam već da nisam glupa kad je posao u pitanju, praise Jesus, sjetit ću se da sam već neko vrijeme jako gladna tek kad mi se počne vrtit u glavi. 

Pet popodne, moram pročitat brief, gladna sam, pojest ću onu salatu koju sam zaboravila prebacit u frižider, vidi veš na podu, zašto je i dalje tu? Stavit ću ga u mašinu kad pojedem, samo da prvo odnesem tanjur u kuhinju, samo da prvo stavim suđe u mašinu, samo da uzmem nešto slatko.

Brief. Ne, veš. Evo, pere se, pojela sam slatko jer je salata beskorisna - skoro 200 grama čokolade jer ako se ne koncentriram dok ju jedem, ne percipiram koliko sam pojela. Idemo, dvadeset stranica na slovenskom, samo da si napravim kavu in prihajam. Nisam uključila mašinu za suđe, evo jesam. Ponesi kavu, evo jesam. Samo da na brzinu naručim kapsule kave, pri kraju sam sa zalihom. Imaju popust na aparate, daj da vidim, ma ne treba mi, moj mi je i dalje najljepši.

Brief. Prva stranica, ide to brzo iako su slovenske riječi kao zločesti hrvatski, druga, treća, netko nasilno trubi na parkingu ispred moje zgrade, idem vidjet zašto, četvrta, peta, netko me zove, nazvat ću ih kasnije (nisam), šesta, ali slušaj ideju, neću, čitam, sedma, ali slušaj, ČITAM (sad vam želim reć da se čitam na slovenskom kaže “berem” i ne mogu se suzdržat), ali slušaj… slušaj… SLUŠAJ.

“Bojim se da nešto nije u redu sa mnom” - nedavno mi je rekao prijatelj dok smo sjedili na večeri i čekali da nam konobar donese vino… idem vidjet jel ipak stignem natipkat kolumnu. Neću, javila sam urednici da ne stignem, osma stranica, ali možda ipak stignem, još uvijek osma, idem probat.

Dvadeset minuta do 7, stigla sam do ovdje, sad idemo u budućnost koju ću pisat kad postane prošlost. Veš je završio prije sat vremena, izvadila sam najvažniju majicu, ostalo ću kasnije (if the Lord see fit).

Brief, dvajset stran, gotovo, moj brat bi to odradio puno brže jer je pametan i sposoban, sad još veš, ili da se prvo otuširam, to ću, samo da napravim čaj jer cijeli dan nisam popila ništa osim 3 kave. 

Zaboravila sam na mailove, samo da ih pogledam na brzinu - računovodstvo me traži dokumentaciju za 2. mjesec za izračun PDV-a, moram sve pripremit jer sutra neću stić. Možda da to radim dok pijem čaj, neću, njega ću kasnije, kad se otuširam.

Oprala sam se, bravo, moram se spakirat, vidi, poruka, spakirat ću se sutra, sad je već skoro 9 sati i već sjedim na kauču. 

Gladna sam, naručit ću nešto, a dok čekam ću objesit veš i pripremit kozmetiku koju sutra nosim na put. Nemam serum, zašto ga nisam kupila, a bila sam u drogeriji? 

Idem pronać onaj film na Netflixu koji sam rekla da želim pogledat… kako se zove, zašto ne znam, a sinoć sam ga vidjela u ponudi i obećala da ću mu zapamtit ime? 

TKO?!?!? mi zvoni iza 9 navečer, ljudi su postali nevjerojatno nekulturni… 

“KO JE?!” Aha, naručila sam dostavu, sad mogu jest i gledat Netflix, sjetila sam se filma, Lindsay Lohan je u njemu, zove se Irish Wish (užasan je, topla preporuka). 

Google. Lindsay Lohan net worth. Lindsay Lohan pregnant. Lindsay Lohan rehab. 

Moram vratit zadnjih 10 minuta filma, nisam pratila radnju ali znam koliko novaca ima Lindsay Lohan.

Kakav grozan film, idealan za odmorit mozak, moram ić spavat jer se ujutro pakiram. 

Još ću nešto pogledat u krevetu da se uspavam, inače ne mogu jer mi se mozak dere, Curb Your Enthusiasm po sedamnaesti put, skoro sam zaboravila namjestit budilicu, evo spava mi se, samo da još vidim nešto na Googleu: 

“Are snakes deaf?” Nisu sasvim gluhe, imaju ograničen sluh, ali osjete vibracije. Laku noć, GDJE mi je osobna? Shakira, Shakira. 

Dobro jutro, ovaj put na prvu budilicu jer ne smijem drugačije, u kuhinji je čaj koji sam skuhala sinoć u 7.

Ako u GPS ne stavim destinaciju Ljubljana, nije nezamislivo da ću automatski produžit prema moru.

Sretan put!

Glupa i nesposobna, sigurno će se neki složit, a neki će i vikat na mene i reć da me može bit sram jer “zamisli kako je ljudima koji imaju djecu i/ili ne rade od doma.”

Ali ovo nije žalopojka o mom teškom životu ni ispovijest nakon koje ćete reć “tebi je stvarno najteže” - naravno da nije, ovo je pjesma u usporedbi s tuđim komplikacijama, a moj cilj nije da se sažalite nad mojim “kompliciranim” danom i čestitate mi jer sam uspjela odradit popis pizdarija koje zvuče sasvim jednostavno i zanemarivo. 

Ovo je samo prikaz tijeka misli osobe koju je vrlo lako dekoncentrirat i koja često stoji u prostoriji bez da zna po što je tamo došla - ako vam ništa od ovog nije poznato, iskrene čestitke, ali onda ovo nije za vas. Ovo je za sve ljude koji misle da su nesposobni, glupi idioti, a zapravo samo teže izlaze na kraj s radnjama za koje “normalnim” ljudima ne treba ni popis, ni bilo kakav podsjetnik. 

Meni većinu vremena treba i do danas (zapravo jučer) mi nije palo na pamet o tome pričat, ali ako jedna osoba zbog ovog shvati da nije glupa, nesposobna ili ne daj Bože, dementna, nego samo podložnija dekoncentraciji u odnosu na druge, bit će mi drago. 

Koncentracija nekima dolazi lakše, nekima teže, a danas je toliko stvari koje nam odvlače pažnju i sasvim je normalno da se nekad potpuno izgubimo u jednostavnim zadacima koji drugima naizgled ne predstavljaju nikakav problem. I koliko god nam je draže glumit da uvijek imamo kontrolu nad danom i vlastitim mislima, nekad nije loše priznat da povremeno stojimo u kuhinji i nemamo pojma što tamo radimo. 

I vjerojatno nas ima puno više nego što mislimo, ali o tome ne pričamo dovoljno često pa mislimo da smo sami u svojoj nesposobnoj gluposti.

Srdačan pozdrav iz Ljubljane… ili Zadra ako me netko nazvao dok sam ukucavala destinaciju u GPS, ali barem imam četkicu za zube i gaće. 

I ključeve, ovo su ključevi, ključevi su kod mene. 

“Who invented keys?” Theodorus of Samos, 6 godina prije Krista.

Moram vidjet postoji li u slovenskim ljekarnama Pikovit, vidjela sam na internetu da se tamo i dalje može kupit. 

Bye.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva