Kada postaneš mama tri put u godinu i pol dana, neke stvari, koje si možda prije volio, jednostavno nestanu s popisa. Zaboraviš ih kao da se nikad nisu ni dogodile. Tako na primjer ne nosiš više hlače niskog struka jer izgube smisao ili ne dogovaraš pilates odmah nakon posla i ne dolaziš doma tek u 8 navečer. Kako djeca rastu, tako polako zaboravljaš i prve majčinske muke; probleme s dojenjem, nespavanje, bolove u leđima jer djecu tegliš na četvrti kat bez lifta zajedno s kolicima, a nešto kasnije i popišane plahte, pidžame, presvlačenje usred noći i beskrajan umor koji se s jedne noći protegne na godinu dana. To se popularno zove mamnezija i klasičan je evolucijski pojam koji nekim roditeljima omogućava da imaju više od jednog djeteta. Jer da su nam svima ta sjećanja svježa, vjerujte mi rijetko tko bi nakon prvog djeteta imao još. 

Meni je trebalo tri odnosno četiri godine da nastupi potpuna mamnezija i da pomislim kako nam je život napokon usklađen i kako smo spremni kao obitelj sve zaboraviti. Kad mi je suprug predložio da odemo na skijanje s troje djece, u meni se poput uspavane ljepotice probudilo neko staro sjećanje na harmoniju dugih bijelih staza, sunce koje grije dok se spuštaš niz padinu, bijelu idilu koja zasljepljuje, toplu vatricu koja grije nakon cjelodnevnog boravka na svježem zraku. Oduvijek su mi se sviđali patuljci i patuljčice na stazi koji jure bez straha onako slatki i neprepoznatljivi ispod slojeva odjeće i skijaju uz roditelje. Kako to uglavnom biva kad promatramo travu u susjedovom dvorištu, skijanje s djecom činilo mi se kao prava obiteljska idila i potajno sam priželjkivala da i mi jednom tako.

Počelo je s pripremama oko dva tjedna prije samog skijanja. Naravno djeca nemaju ni zimske skafandere, a kamoli skije, pancerice, kacige, duge gaće, skijaške naočale i rukavice. Da sad ne ulazim u financijsku konstrukciju opremanja troje djece i dvoje odraslih jer nije da moraš na skijanje, pa kad već ideš, plati, dodatni problemi nastaju kad sve to pokušaš spakirati u automobil veličine mini busa za koji si mislio da nikad neće biti krcat. 

Tri kofera i osam dodatnih vreća kasnije, probijaš se kroz mećavu do idilične kućice u snijegu putem kojim ni ralica još nekoliko dana neće moći proći. A ništa, djecu za ruku i kofere na leđa i pješke do toplog utočišta. Raspakiravanje znači da ćete sljedećih nekoliko dana živjeti između hrpe čarapa, pancerica, duplih cipela i buca uvijek tražeći onu jednu kapu koja je ostala na kauču u Zagrebu. No ništa zato mama, djeca sutra kreću u školicu skijanja što znači dva sata slobodno na snijegu samo za tebe. Buđenje u ranu zoru, ne bi li svojim mladuncima pripremila doručak, odijevanje (obavezno prvo njih jer ako sebe odjenete ranije, preznojit ćete se osam puta prije nego izađete iz apartmana) i napokon izlazak na – 8.

Iako misliš da si obavio teži dio posla, kreće odbijanje rukavica, zatim plakanje nakon što im se smrznu ruke na snijegu, žuljaju ih pancerice, „mama, nosi me“ i slični imperativi. Sad već odbrojavaš minute dok ih ne ostaviš u školici skijanja i zaboravljaš da djeca uvijek, ali uvijek iznova prolaze proces separacije, a kad ih je troje, to znači zborsko plakanje barem prvih pola sata. Ok, vremenom se naviknu pa plač traje sve kraće i kraće, ali evo jedan savjet sad iskusne mame koja je morala učiti na svojim greškama. Djeca često plaču reda radi, ne znaju ni oni sami zašto. Što ih prije ostavite i što kraće traje taj proces, to će prije sve biti gotovo. Vjerujte mi, špijunirala sam ih iz prikrajka i onog trenutka kad su ih preuzeli učitelji skijanja, suze su nestale, a osmijeh su zadržale sve do kraja školice. Ili dok se mi opet nismo pojavili. Mali, slatki emotivni teroristi točno znaju kako iscrpiti svoje roditelje. Nakon dva sata slobodice, koja to zapravo i nije jer pola tog vremena provedeš u brizi jesu li djeca dobro, oni su gladni, žedni i hladno im je. Ako ništa, padaju u krevet kao pokošeni i spavanje popodne prestaje biti muka Isusova. Malo je veći problem što s njima nakon spavanja jer je vani već mrak i temperature se spuštaju i do -10, ali snašli smo se. 

Uglavnom, ne dajte da vas u potpunosti obeshrabri ovaj tekst, bilo nam je i jako lijepo na prvom obiteljskom skijanju. Sve tri su proskijale, naučile se redu i disciplini, uživale u snijegu kao nikad dosad, bile na svježem zraku i najvažnije svi smo se vratili živi i zdravi, bogatiji za nova iskustva i vještine. A sad, mama i tata zaslužuju nekoliko dana odmora. Do nove avanture, o kojoj vam, naravno opet pišem ;).