Sljedeći tjedan muž se vraća na posao, otvaraju se vrtići i birtije, moj život opet poprima smisao! Napisala je to na Facebooku jedna moja prijateljica i sve nas nasmijala. Naravno, ona se šalila, ali vjerujem da je mnogim mamama laknulo kad su čule da se vrtići i škole otvaraju jer se život polako vraća u normalu. Pa makar to bila i „nova normala“.

No sreća nije dugo trajala, jer kako to biva u nas, dežurne službe uspjele su i taj mali trenutak sreće pokvariti. Ubrzo nakon radosne najave uslijedile su nebulozne upute kojih se vrtići i škole moraju pridržavati ako žele raditi i tako su HZJZ i Stožer navukli na sebe bijes već ionako izluđenih roditelja. Neću ulaziti u detalje uputa jer tko god je imao doticaja s gradskim vrtićima zna koliko je nemoguće osigurati socijalnu distancu među djecom, nemiješanje djece iz drugih grupa, nediranje nekih igračaka i smanjenje grupa već ionako pretrpanih vrtića. Nešto drugo mi je privuklo pozornost i to me jako naljutilo. Naime, ispada da je izbor na roditeljima hoće li dijete poslati u vrtić ili ne. I koliko god vjerujem da je odgovornost u ovoj situaciji na svima nama, ne mogu se oteti dojmu da izbor baš i nije neki kad izbora zapravo nemaš.

Mnogi roditelji, kao i svi drugi pogođeni su ekonomskom situacijom zbog zabrane rada ili pada prometa u proteklim mjesecima. Ako smo radili, uglavnom smo radili od doma, i već sam pisala o tome kako je to izgledalo s djecom koja paralelno idu u virtualnu školu, malom djecom koja se ne druže s drugom djecom i provode (pre)više vremena ispred ekrana i roditeljima koji pokušavaju održati prividan balans rada od kuće i održavanja kućanstva. Što je najbolje, koliko god teško bilo, već smo se pomalo na to i navikli, naučili smo biti najproduktivniji onda kad djeca spavaju, podjela poslova kod kuće promijenila je svoj tradicionalni predznak na muške i ženske, a roditelji su se izmjenjivali na Zoom sastancima i brizi oko djece. Naravno da je takva situacija postala neodrživa onog trenutka kad su popustile mjere i kad se većina roditelja morala vratiti na posao. Na to je uslijedio novi šok.

Vrtići i škole za najmlađe, otvaraju se, ali nisu dostupni za sve. Odnosno kako se između redova da pročitati u odgojne ustanove roditelji bi trebali dovoditi djecu koju baš nikako drukčije ne mogu zbrinuti. Što to znači? Vrtići i škole od odgojnih i obrazovnih ustanova postaju puke čuvaonice, a odgojitelji nas ispod glasa pitaju: jeste li sigurni da baš želite u ovom trenutku predati svoje dijete nama u ruke? Jer nismo se dovoljno brinuli proteklih mjeseci za zdravlje naših najbližih pa sad moramo i osjećati grižnju savjest jer nam djecu nema tko čuvati. Na stranu i to, ako su trenutno vrtići i škole postale samo čuvaonice, a ne mjesto na kojemu se djeca igraju, druže, stvaraju prijateljstva zašto nam to nitko jasno i glasno nije rekao? Zašto moramo odgovarati na pitanja, jeste li sigurni da nemate kamo s djecom? Donesite nam dokaz da ne radite od kuće, jer rad od kuće očito više nije rad nego isprika za primanje plaće.

Ustavnopravni stručnjaci čude se ovakvoj odluci države i prebacivanju odgovornosti na roditelje, jer budimo realni, niti su roditelji proglasili pandemiju niti su svi roditelji stručnjaci da mogu procijeniti je li ispravna i sigurna odluka trenutno poslati djecu u škole i vrtiće ili ne. „Mom shaming“ ili u ovom slučaju posramljivanje roditelja koji očito nemaju drugog izbora proširilo se našim društvom brže od zaraze Covidom19. Odjednom smo nemajke jer možda i možemo nekako organizirati čuvanje za svoju djecu ali mislimo da djeci nedostaju druga djeca, socijalni kontakt, njihove tete, druženja i igra. Nemajke smo i zato što želimo napokon raditi a ne biti domaćice i čuvati djecu. Da se razumijemo, i taj izbor je ok ali ne kad nam je prisilno svima nametnut.

Odjednom su vrtići i škole postali nužno zlo a ne odgojno obrazovne ustanove. Jedna poznanica ispričala mi je kako je srela ravnateljicu jednog vrtića koja joj je onako usput dobacila: sad kad sve mame na rodiljnom dopustu dovedu djecu u vrtiće! Da, jer one uopće nemaju posla s drugom, očito manjom djecom doma, pa se samo žele riješiti ovih starijih. Druga prijateljica mi priča kako je u vrtićkoj whatsapp grupi naišla na takvu pasivnu agresiju kad je rekla da bi željela djecu poslati u vrtić da joj je prisjelo što je svoj izbor izrekla na glas. Kod mog prijatelja još je gora situacija, ispada da samo on i supruga od svih roditelja rade i nemaju gdje sa svojom školarkom pa bi ona jedina iz razreda krenula sljedeći tjedan u školu!

Zbog straha i konformizma roditelji prešućuju stvarne potrebe djece i priklanjaju se većini unatoč činjenici da je jedini izbor koji im je preostao izgubiti posao ili čuvati djecu. Ako i pretjerujem, kakva je to odluka koja se ne odnosi na svu djecu jednako? Kako je ono netko, ne baš pretjerano empatičan nedavno komentirao, „prestanite se žaliti, valjda ste ih sebi rodili“. Pa kad me već vučete za jezik, jesmo, i zato za našu djecu želimo najbolja, a ne polovična rješenja. Želimo da su zdravi i sretni! Ako to ne možete jamčiti svima onda nas nemojte ni tražiti da biramo. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva