U zadnje vrijeme svi nešto radimo na sebi. Ja to zovem - osobni remont. Jer snažno osjećamo da nešto (sa ili u nama) ne štima. Nije kako bi trebalo biti. Da smo negdje zapeli. Blokirali. Bilo to u poslu, odnosima ili nečemu skroz trećem.

Naoružani maskama mi godinama koračamo kroz svoj život. Uspravni, ponosni, inatljivi. Puni sebe, a nikad prazniji. Opterećeni onom slavnom “šta će svit reć'?“, mi rado podilazimo ili se gorljivo bunimo. Posramljeno gutamo ili preglasno vrištimo. Ljutimo se. Panično podižemo zidove ili pak zbunjeno ne povlačimo granice. Govorimo hoću, a mislimo neću. Deremo se neću, a želimo hoću. Namještamo se, popravljamo, montiramo - sve kako bi se drugima svidjeli. Jer ako nas drugi vole, tek onda i vrijedimo. Pretvaramo se da smo ono što nismo. Jer nemamo blage veze što zapravo jesmo. I zato trebamo tuđu potvrdu da bi se barem na trenutak osjetili vrijednima, ali i živima.

Sve to radimo jer je nekoć davno ono što mi stvarno jesmo bilo ismijano, izrugano, posramljeno. Zabranjeno, slomljeno i potisnuto. Jer su nas uvjerili da ili nije dovoljno ili je bezvrijedno.

Zato je maska preuzela inicijativu. Odradila svoju funkciju. Sa jednim jedinim ciljem - da preživimo.

I danas, nakon toliko godina, mi znamo i osjećamo da je više ne trebamo. Jer ono potisnuto vrišti i uporno hoće van. Želi izroniti i pokazati se u punom sjaju. Ali maska ne da. Uvjerena da to što lupa na vrata – i dalje ne valja. I da je bolje to nikome ne pokazati, jer nas svijet takve neće zagrliti. A kamoli zavoljeti.

Što smo mi bez tuđe potvrde? Posla? Projekta? Funkcije? Što smo kad smo skroz goli?

Ranjivi. Autentični. Svoji. Oni pravi.

U radu na sebi prvi korak je samospoznaja. Ali što s tim, ako ne djeluješ? Ako razmišljaš svojom glavom, ali i dalje svojim rukama ništa ne poduzimaš? Sve razumno shvaćaš, ali i dalje ukopano stojiš. "Moš obisit mačku o rep" kako bi se lijepo reklo u mojoj Dalmaciji.

Autogeni trening, theta healing, life coaching, joga, hipnoterapija pa sve do stotina vrsta psihoterapije (bihevioralno-kognitivna, gestalt, integrativna, tjelesno orijentirana itd.) i duhovnih tehnika danas se masovno nude na tržištu kako bismo se osobno razvili. A na tebi je samo da se baciš u vodu, zaplivaš i izađeš prosvijetljena.

E pa je l' baš tako lako? Nije, reći ću ti iskreno. Jer boli. Boli u tri mile materine.

Spoznaja je neugodna. I štrcne te. Al' to je tek početak.

Ono što boli je kopanje. Tisuće i tisuće kilometara zasađenog korova, sačinjenog od krivih uvjerenja, imidža i obrana. Koje kad otkopaš prvo trebaš sagledati, proraditi i na koncu prihvatiti. Jer tek kada prihvatiš, sve to što zapravo i nije tvoje gubi na snazi. I tek tada je moguća promjena.

Ne postoji čarobna formula. Instant rješenje. Brz oporavak. I svi koji ti to nude nisu pravi za tebe, vjeruj mi. Jednako tako kao što je sadnja korova trajala godinama, trebat će neko vrijeme i za čupanje.

I kad konačno tu bol, bijes, ljutnju ili tugu iščupaš van, ostaješ gola. Nepokrivena. Nezaštićena. Ali spremna za sadnju novog sjemena sažetog od zdrave ljubavi prema sebi, samo prihvaćanja i samopoštovanja. I saznanja da si dovoljna. I to upravo takva kakva jesi.

U ovome itekako pomažu gore navedene tehnike pomoći. Kako bi ti u svaku poru tvoga bića ulile vrč natočen od bezuvjetne ljubavi i podrške.

Da narasteš, ali da dođeš k sebi. Onoj pravoj sebi.

Da sazriješ, ali da ostaneš dijete. Kojem si ti danas roditelj.

Da se zavoliš i prihvatiš kompletnu. B A Š  T A K V A  K A K V A  J E S I.

Podržavam bilo koju vrstu rada na sebi. Ali smatram da bi bilo ispravnije reći – rad SA sobom. Uporan i dosljedan, ali blag i nježan. Pun razumijevanja, zrcaljenja i empatije.

Jer ti nisi auto kojeg vodiš na remont. Nisi kvar kojeg treba popraviti. Nisi oštećena roba .

Ti si osoba od krvi i mesa. Ranjena, ali preživjela. Savršena u svim svojim nesavršenostima. I upravo te to čini živom, unikatnom i neponovljivom. Jer kada si autentična, to se osjeti. I nema šanse da te se takvu neće voljeti. Štoviše, bit ćeš još više voljenija, jer ćeš konačno ti prava biti viđena.

Stoga radi sa sobom. Sama ili s nekim drugim. U koga imaš potpuno povjerenje.

Promatraj se, proučavaj i istražuj. Ali ne kritiziraj i ne umanjuj.

Budi znatiželjna , ali ne surova.

Budi dobra prema sebi. Jer sve što ti se čini da nije vrijedno je upravo tvoje najveće blago.

Tvoj put kojeg si sama odabrala. Kako bi živjela punim plućima, sa smirenim saznanjem u srcu - da si dovoljna.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva