Prošli sam se tjedan pošteno isplakao. Ma zapravo, nisam samo plakao, bilo je trenutaka kada sam jecao. I znam da nisam isplakao svu tugu zbog odlaska najbolje prijateljice. Ne znam ni kada ću i hoće li se to uopće dogoditi... 

Prošlo je mjesec dana otkad je preminula. Pisao sam o njoj... Ljiljana, personifikacija inspiracije i najčišće moguće volje za životom. Bila je moj čovjek, jedna od rijetkih ljudi koje puštam u sve svoje stanice. Zapravo, to nije ni svjesna odluka. Stanice se same otvore prema ljudima s toliko integriteta. Ona je baš bila moja. 

I boli za poludjeti. I dalje... I boljet će još dugo. To je razumljivo, ljudski je. Doduše, nisam zaustavio čitav život, nije mi sve prestalo imati smisla, nije se sve promijenilo... Ni ona ne bi željela da život stane i da se fokusiramo na njezinu smrt, a ne na njezin život u kojem je tako elegantno i punokrvno živjela svoju svrhu. Ne bi to željela. Naši voljeni nikada to ne bi željeli. Ali da odlazak boli, boli... 

I tako sam u petak odlučio otići na Velebit. Mjesec dana čekam da se poklopi prihvatljiva prognoza na moj slobodan dan i to se konačno dogodilo krajem prošlog tjedna. Doduše, i dalje je buretina udarala po Velebitu, snijeg je bio predubok, no savršeni uvjeti se neće dogoditi u dogledno vrijeme pa je trebalo iskoristiti taj petak. Zamislio sam da trenutak s njom imam na vrhu Crnopac. Krenuo sam u 6 sati iz Zagreba i dva sata kasnije krenuo sam prema vrhu. Ohrabrila me spoznaja da sam na tjedan dana starom snijegu vidio bar jedan ljudski trag i jedan pseći. „Ajde, bar nisam jedini luđak koji se u ovim uvjetima penje na taj slabije poznat dio Velebita“, pomislio sam. Nakon trećine uspona nestali su ljudski otisci, ali nisu i „pseći“. Tada sam shvatio da možda i nisu pseći, ali Bože moj, nadao sam se da se oni više plaše mene, nego ja njih. 

Vjetar je bio nemilosrdan, no nastavio sam prema vrhu. Staza je bila prekirvena snijegom što znači i da su neke markacije bile prekrivene, ali imao sam GPS trag pa sam znao kada sam skrenuo sa staze. No bilo je dosta maštovito vraćati se na stazu preko svih snijegom prekrivenih rupa između stijena. Ali sada sam već dovoljno iskusan da ne radim gluposti u tim situacijama. Jer i sebi i prijateljici sam obećao da ću doći do gore i tako mu svega, ima da dođem do gore. 

10 minuta prije samog vrha počinje greben koji je često na buri pa je, vidi čuda, zaleđen. A ja, pametan kakav jesam, nisam imao pravu opremu, no procijenio sam da se mogu nekako provući s improviziranim štapovima koje sam pobrao usput. A natrag ću se sanjkati. Jer bura me je fenomenalno lagano obarala s nogu pa sam znao da će povratak s vrha biti maštovit. No uspio sam liznuti vrh. Jer sam htio biti najviše moguće. I vidjeti najdalje moguće. Istovremeno i najdublje moguće. Visine su oduvijek imale tu ulogu za mene. Nažalost, uvjeti stvarno nisu bili prihvatljivi da gore imam svoj trenutak s Ljiljanom pa sam se odlučio odmah spustiti.

Sjeo sam i spuštao se od kamena do kamena ili do nekog raslinja. Bilo što što me je moglo usporiti. Mrvicu po mrvicu. Uspio sam savladati taj greben, spustio sam se još nekoliko stotina metara do relativne zavjetrine u kojoj sam i dalje imao pogled na svetost. I tu sam imao trenutak s Ljiljanom. Nisam baš mjerio, ali čini mi se da je trajalo sat vremena. Jecao sam, čitao naše poruke, plakao, zahvaljivao se, bacio pogled na neke njezine postove, pa opet plakao pa je opet grlio i zahvaljivao se, pa ponešto vrištao... Radio sam sve što mi je došlo, onako kako je došlo. Usred ničega, usred svega, bio sam u žarištu emocionalne oluje i jednostavno sam se prepustio. Jer su emocije to željele. Nisu željele kočnicu. Ikakvu... Velebit ih ni inače ne priželjkuje...

To definitivno nije prvi put da sam imao takvu intenzivnu reakciju zbog njezina odlaska, a neće biti ni zadnji. Bit će još suza, jednako kao i zahvalnosti i sreće jer je živjela svrhu. Ali bit će i suza. Znam to. I neka. Ima nekih pristupa u duhovnosti koji bi rekli da ne bih trebao plakati, ne bih trebao osjećati tugu jer je to niska vibracija ili neka slična besmislica. 

Svaku emociju treba priznati i izraziti. I tugu i ljutnju... Biti duhovan ne znači negirati emocije. To znači biti neznalica. I ide mi na neku stvar taj teror pozitivnog razmišljanja koji vodi negiranju „niskovibrirajućih“ emocija. Ne morate biti sretni 24/7. Ne morate se blesavo smješkati ako imate razloga za tugu ili ljutnju. Ne morate se siliti na smijeh kada vam se plače. 

U redu je. U redu je biti čovjek. Koji se smije, ali i plače i ljuti. Znam da će neki ljudi to doživjeti kao izraz slabosti. Fućka mi se. Meni je to ljudskost. I ništa više.

I znam da ću imati još takvih trenutaka. Na planini, u svom dnevnom boravku, tijekom uređivanja njezine knjige koju treba dovršiti... Imat ću ih. I dat ću si oduška. Sigurno se neću siliti na osjećanje nečega što mi nije prirodno. Sigurno neću gutati emocije. To ni emocije ne bi željele. A to ni Ljiljana ne bi željela. 

Osjećati znači živjeti.

Živjeti znači osjećati. 

Sve boje emocionalne duge, sav raspon emocija. 

To je život. Svet je i kada boli. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva