Srdačan pozdrav, imate par minuta vremena?

Pretpostavljam da imate, inače ne bi kliknuli, ali svejedno je lijepo provjerit - možda vas prekidam u nečem važnom i zapravo vam sad baš i nije najzgodnije vrijeme. 

Za slučaj da vam je nezgodno, nema problema, možemo se čut kasnije - pod uvjetom da to želite. 

Ovo je možda nelogičan uvod za tekst na koji ste sami kliknuli, ali je navika koju imam svaki put kad zovem nekoga - prvo pitam osobu ima li minutu-dvije jer pretpostavljam da možda baš sad nema, što možda znači da sam pristojna osoba i definitivno znači da ne bi mogla radit u prodajnom centru telekoma. 

Znate one pozive koji uvijek dođu kad ih najmanje želite i koje vam je uvijek neugodno prekinut? 

“Dobar dan, moje ime je X, zovem iz telekoma koji vam je obećao brz internet (koji nije ni približno toliko brz), imam ponudu za vas…”

Ja ih uvijek odradim pristojno, uz zahvalu i rečenicu “nisam zainteresirana” - i većinu vremena mi je neugodno jer znam da je s druge strane osoba koja samo pokušava odradit svoj posao, a ja sam joj to onemogućila. Osoba s druge strane je uvijek jednako pristojna i pušta me na miru čim to poželim, ali prošli tjedan sam naišla na jednu koja nije bila. 

“Dobar dan” - javila sam se na brzinu iako mi nije bilo zgodno, ali mrzim propuštene pozive.

“Zovem iz telekoma” - hvala vam, oprostite, ali na sastanku sam, nije mi sad zgodno.

“Ali imamo ponudu” - nije mi sad zgodno, oprostite.

“Ali ponuda” - hvala vam, ali nisam zainteresirana. 

“Ali imamo ponudu koja” - oprostite, ne mogu pričat. 

“ALI NISTE ME NI SASLUŠALI!!!” 

Zahvalila sam se još jednom, ispričala još dvaput i spustila slušalicu, a nakon toga mi je cijelo popodne bilo neugodno jer sam bila “bezobrazna” prema curi koja samo radi svoj posao. 

“Ali niste me ni saslušali” - razmišljala sam o njoj prije spavanja, sigurna da i ona razmišlja o ženi-šupku koja ju nije htjela ni saslušat, iako sam vjerojatno samo jedna od minimalno dvadeset koji su ju taj dan skinuli s telefona.

Ne razmišljam inače o ljudima koji su me zvali s ponudom koju ne želim, ali ona mi je u uho bacila bubu da sam nekulturna i bezobrazna, a nisam htjela bit - samo sam htjela da čuje da ne mogu (i/ili ne želim) pričat jer radim nešto drugo. Tek mi je sljedeće jutro - kad sam je se opet sjetila - palo na pamet da me osoba koju sam “oštetila” niti u jednom trenutku nije pitala imam li vremena.

Ne pitaju nikad, jel da? Samo krenu i očekuju da uvijek možeš, kao da cijeli dan samo čekaš poziv koji će ti ponudit nešto što zapravo ne želiš. 

“Imamo ponudu” - koliko vam je puta bilo neugodno kad ste agentu telekoma rekli da niste zainteresirani ili da nemate vremena? Meni je svaki put, a ne bi mi trebalo bit - oni prekidaju MENE, ne ja njih, trebalo bi bit normalno da im bez puno objašnjavanja kažeš “neću.”

(Znam da mogu ispunit onaj HAKOM formular, ali nikad mi se ne da).

Ali lako za agente koje možeš samo skinut s telefona (i razmišljat o njima kasnije ako si overthinker), jeste li primijetili da ljudi generalno sve češće prekidaju druge ljude kad god im je tako zgodno?

Znate one ljude koji vas presijeku usred rečenice jer imaju nešto “važnije” za reć ili one koji samo ušetaju u kadar u kojem se već događa neka radnja, pa odluče da je radnja završila jer počinje njihova?

Neki kažu “oprosti što te prekidam”, ali sve češće jednostavno ne kažu ništa - i krenu. 

Nedavno sam u jednom dućanu pričala s prodavačicom - tražila sam pidžamu za nećaka i trebala mi je pomoć - a taman kad sam bila na pola rečenice, u kadar je ušetala žena koja nas je prekinula svojim, sigurno puno važnijim pitanjem. 

“Tražim tajice, ove ovdje na slici, gdje vam je to?” - izgurala me iz scene i preuzela priču (i prodavačicu), kao da sam samo statist koji popunjava prostor dok ona ne dođe. 

“A sad… JA!!!”

Nije to neka povijesna drama preko koje ne možeš preć - realno, kog briga - ali to nije prva takva osoba s kojom sam se susrela, nego sigurno dvadeseta u par mjeseci. 

Inače uvijek ostanem stajat sa strane i pričekam dok “a sad JA” ne završi, ali ovu sam lijepo zamolila da pričeka dok prodavačica i ja ne odradimo razgovor koji je već bio u tijeku. Naljutila se, jasno, tko sam ja da joj prekidam scenu?

Znam da mi nije zlonamjerno prekinula razgovor, ali svejedno ga je prekinula i još se ljuti jer sam ju zamolila da čeka svoj red. 

Isto se događa i kad sjedim u društvu s ljudima - uvijek postoji barem jedna osoba koja samo čeka da kaže nešto i potpuno joj je nebitno ako netko drugi već priča. 

“Ne, slušaj MOJE” - vi drugi možete pričat kasnije, ovo je MOJA scena. 

Ja se u takvim situacijama samo povučem i prestanem pričat - ne da mi se nadglasavat s osobom koja nema osjećaj za druge - a za nagradu doma idem s idejom da sam nezanimljiva osoba čije rečenice ne zaslužuju imat kraj čak ni ako su već započete. 

Znate ono kad triput započnete nešto i netko vas svaki put prekine? Lako je zaključit da nema smisla da probate i četvrti put. 

Tu i tamo me spasi netko tko pita “što si ono ti krenula pričat?”, a to su mi uvijek najdraži ljudi - oni koji paze da ne ostaneš na pola priče jer netko za stolom uvijek ima nešto važnije. 

Ne znam odakle dolazi ta ideja da možeš samo prekinut osobu koja priča - pod uvjetom da ono što imaš za reć nije “e, požar je, moramo izać iz prostora” - ali znam da se sve češće moram borit da uspijem završit rečenicu i da većina ljudi za stolom mora radit isto jer uvijek postoji netko tko će odlučit da je svaki trenutak dobar trenutak da prekine scenu. 

“Vidi ovaj video” - usred tuđeg razgovora.

“Kako sam JAAAA danas umorna” - usred tuđeg razgovora. 

“E a SLUŠAJ moje” - usred tuđeg razgovora. 

Možda su krive društvene mreže na kojima svi sve mogu komentirat u isto vrijeme, pa ljudi misle da isto vrijedi i u razgovoru na kavi (i usred tuđeg razgovora u dućanu), nemam pojma. 

Nemam pojma ni gdje je nestala rečenica “oprosti što te prekidam” i zašto ju je zamijenila ideja “dobro došli u MOJU scenu, vi možete nastavit kasnije, ali ne morate.”

Ne znam ni zašto nam je svima puno ugodnije zašutit, umjesto da osobu koja nas prekida zamolimo da pričeka svoj red. 

“Oprosti, ja još nisam završila” - logično, jednostavno… nezamislivo. 

Kako reć osobi koja te stalno prekida jer ima nešto “važnije” da je nepristojna i ne ispast kreten?

Ima jedna rečenica na internetu koja najbolje paše: “Oprosti što je sredina moje priče prekinula početak tvoje” - ali ako to kažeš, velike su šanse da ćeš se osjećat kao budala koja ne poštuje tuđu potrebu da priča preko tebe. 

Lakše je samo zašutit, pričekat i nadat se da će te netko kasnije pitat “što si ono htjela reć?”

Ja sam već odavno osoba koja to pita jer mi je ideja da je netko ostao visit u zraku bolna, a sve više postajem i ona koja bez problema izgovara rečenicu “oprosti, samo da završim svoje.”

Uvijek je neugodno, nekad ispadnem kreten, ali život je prekratak da loviš pauze između tuđih, najčešće nepotrebnih upadica samo da bi uspio završit misao. 

Nitko nije toliko važan da ne može pričekat kraj tuđe rečenice, a sve je više onih koji su uvjereni da  jesu. 

“A slušaj MOJE” - hoću, čim završim svoje.

Probajte, dobro je za zdravlje, a ako se netko naljuti, nek se ljuti kad dođe na red. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva