Pitam se kad, a istovremeno i zašto to „kad“ je ustvari nikad - ćemo prestati biti svjedoci aferama. Političke garniture kao da se natječu koja će ih imati više. Hvatanje norme pojedinim političkim opcijama polazi od ruke bolje. Fantastično dobro. Nekim drugima malo lošije. 

Trenutno vladajuća stranka pretendira oboriti rekord, ako već i nije (?!) i debelim slovima upisati se u spomenar hrvatskog pravosuđa. Ok, ne možda baš stranka kao takva već pojedinci, mada i tu već imamo presedan budući da su postali prva stranka koja će morati platiti kaznu zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki. 

I to je nešto novo s čime se hrvatska javnost morala suočiti. I to su nam priuštili. Na vlasti imamo stranku koja je osuđena i mora platiti kaznu od 3,5 milijuna kuna. U kompletu ide i 14,6 milijuna nepripadajuće materijalne dobiti koje moraju uplatiti u državni proračun. Tu lovu će morati vrlo vjerojatno vratiti u istu onu vreću iz koje su milijune i uzeli. Rekli bi neki kako je ovo „circle of life“.

Ako i je, onda je to najsramotniji, najžalosniji i maksimalno poražavajući krug života. Krug života u režiji pojedinih hrvatskih političara uhvaćenih s prstima u pekmezu. Ne samo prstima, već i cijelim šakama. Neki su u pekmezu sve do lakta. 

Žalosno i tragično u čitavoj toj priči je činjenica kako se tako ponašaju oni koji izravno utječu na naše živote. Živote naše djece. Našu budućnost. Ne radi se tu o nekom izdvojenom slučaju. Nije to priča iz nekog malog općinskog ureda gdje je netko službenici donio bombonijeru i ciglicu kave da mu neki zahtjev ili potvrdu riješi „malo brže“ jer mu je hitno i lovi neke rokove. 

U financijskim hrvatskim aferama s političkim nazivnikom uglavnom je riječ o ozbiljnim pronevjerama i još ozbiljnijim iznosima. Milijunskim iznosima koji su meni kao i većini nas koji živimo u Hrvatskoj potpuno imaginarni. I ne radi se ni o kakvoj ljubomori. Većina nas funkcionira po ključu „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Pokriješ se točno onoliko koliko ti je dugačak pokrivač. 

Ne smeta mene apsolutno nimalo ako netko ima. Neka ima. Stotine, tisuće, milijune, milijarde. Milijune milijardi… ma sve. Nema problema. Sve dok je novac zarađen poštenim radom. Na način koji se ne kosi ni s jednim pravilnikom, propisom, uredbom, zakonom. 

Onako kako svoju plaću zarađujemo vi i ja. Kao svaki prosječni Hrvat. S radnim vremenom, prekovremenima, stresom na poslu. Šef, kolege, potplaćenost, kašnjenje plaće i neizvjesna budućnost također idu taj prosječni radni paket. Pošteno radimo, za taj posao smo više/manje adekvatno plaćeni i s tim moramo živjeti. Ne krademo, ne razmišljamo o krađi, ne razmišljamo o pronevjeri tuđeg novca. 

Otkad je svijeta i vijeka, ljudi kradu, a kradu iz samo njima znanih razloga. Na tisuće je mogućih razloga zašto se netko odluči ogriješiti o zakon, ali svakom na njegovu dušu. Ne kažu bez razloga „oteto-prokleto“.

Miran san i činjenica da možeš bez problema pogledati sam sebe u ogledalo – neprocjenjivi su. Kao i čist obraz. Neki s higijenom obraza nemaju problema i ta moralna prljavština nimalo ih ne smeta. Možda je odraz u ogledalu vrijednom nekoliko tisuća eura čist. Tko će ga znat'?

Ne mogu, neću i ne želim prihvatiti da se u aferama pojavljuju oni koji su najviše pozicionirani. Uvijek se sjetim prodavačice koja je zbog dvije šnite pršuta po kratkom postupku dobila otkaz. Ej, zbog dvije šnite pršuta. Neki nemaju problem zamračiti milijune. Koliko je to feta pršuta. 

Prošlotjedna zvijezda koja je zakoračila na stazu slavnih političkih afera i koja je ukrala svu medijsku pažnju bivša je ministrica iz još uvijek vladajuće garniture. I nije to prvi put da je zakoračila ovim malo drugačijim „crvenim tepihom“ i zasjala pod svjetlima reflektora. Ex ministrica Gabrijela Žalac ubola je još jednu aferu (Nomen est omen). 

Nakon prometne nezgode s tri godine isteklom vozačkom dozvolom, Mercedesom upitnog porijekla u vlastitom dvorištu, spominjanja njezina imena uz aferu Vjetroelektrane i bivšu državnu tajnicu i kninsku gradonačelnicu Rimac… Negdje se provukla i informacija kako je urgirala oko polaganja državnog ispita za brata. A kome će pomoći ako ne rodu rođenom?

Žalac je sada „dozujala“ i u IT sektor što potvrđuje kako je spektar širine interesa vrlo respektabilan. O znanju i entuzijazmu u povlačenju sredstava iz EU fondova Gabrijele Žalac govorio je i premijer, a riječi predsjednika svake vlade, pa i naše, ipak imaju težinu. Ili bi trebale imati.

Posljednja afera (ne znači nužno i zadnja) zbog koje će Žalac idućih mjesec dana provesti u istražnom zatvoru teška je 13 milijuna kuna. Bez PDV-a. Ovako bez PDV-a zvuči manje loše. Poznavajući hrvatsko pravosuđe, u nekom daljnjem postupku to bi možda moglo proći i kao olakotna okolnost, ali ako sam dobro shvatio, ovaj slučaj bit će pod paskom Ureda europskog javnog tužitelja pa će faktor olakotnih okolnosti biti izostavljen. Nadam se.

Ne donosim zaključke i osude unaprijed jer u tijeku su još uvijek izvidi. Tu je i nešto što vrlo često možemo čuti kako izgovaraju hrvatski političari. Načelo presumpcije nevinosti, a to načelo vrijedi za sve. U ovom slučaju i za bivšu ministricu. 

U ovoj friškoj aferi koja se odnosi na nabavku informatičkog softwarea „u križ“ ide deset milijuna kuna. Nešto što je trebalo koštati malo manje od tri milijuna kuna ministarstvo je platilo trinaest milijuna. Ni više ni manje, deset milijuna kuna dovedeno je u pitanje. I pod istragu. Meni je pojam „zlonamjernog softwarea“ ovom aferom dobio jednu sasvim novu dimenziju. 

Fasciniraju me iznosi koji se pojavljuju u svim aferama kojima svjedočimo. Uvijek je riječ o milijunima i milijunima kuna. Desecima milijuna. Vrlo često i našeg novca jer mi smo ti koji punimo proračun. Milijuni kuna… milijuni.

S pravom bi netko mogao postaviti pitanje „A što je s Posavcem?“. On je primio mito/donaciju/poklon od deset tisuća kuna i zbog toga završio u USKOK-u. U usporedbi s aferama političara teškaša i prvoligaša, ovo je čisti amaterizam i početničko neznanje. Bez obzira na sve, međimurski župan nema problem ponovno se kandidirati za župana. 

Možda je u biti riječ o socijalno osjetljivom političaru. Dovodi ga se u pitanje zbog deset tisuća kuna. Ruku na srce, deset tisuća osjetno je manje od deset milijuna. Narod će to sigurno znati cijeniti, prepoznati i na prijevremenim izborima možda čak i izabrati starog/novog župana. Socijalno osjetljivog. Čovjeka iz naroda. On danas/sutra neće jako duboko gurnuti ruku u džep naroda. 

Meni i dalje iz glave ne izlazi misao o deset milijuna kuna. Čovječe, koji je to iznos. Kad uzmem u obzir podatak kako svaki Hrvat u prosjeku radi 32,5 godine i kako je prosječna plaća u Hrvatskoj 6979,00 kuna dolazim do jedne bolne spoznaje. Ta bolna spoznaja leži u tome kako će jedna četveročlana obitelj za svog života i cijelog radnog vijeka ukupno zaraditi 10,8 milijuna kuna. I za taj novac će svaki član morati odraditi ca. 67.600 sati. Ustat će i otići na posao 8450 puta. Isto toliko puta se i vratiti s posla. Ponekad sretan, ponekad nesretan. Ponekad će padati s nogu. 

Krpat će kraj s krajem, neće mu biti dovoljno novca za pristojan i normalan život. Ponekad vlastitoj djeci neće moći priuštiti osnovne stvari. Živjet će na rate, skupljati bodove vjernosti po raznim karticama, čekati akcije, listati kataloge  i nadati se kako će njegovoj djeci biti barem malo bolje. Bit će mu teško, ali neće razmišljati o krađi, pronevjeri, kršenju zakona. 

Ponašat će se upravo onako kako treba jer mu je stalo do čistog obraza i odraza istog tog obraza koje će ugledati u ogledalu svako jutro prije odlaska na posao. 

Tužna je ta hrvatska istina i surova realnost. Iznos za koji jedna četveročlana obitelj mora raditi cijeli život pojavi se u jednoj jedinoj aferi. Izvidu, istrazi… pod povećalom…tak' nebitno.

Ne mogu shvatiti na koji način funkcioniraju oni koji se nađu u tim višemilijunskim aferama. Kakav je to sklop u glavi? Koji je to „state of mind“? Kakvi su to apetiti i gdje je gornja granica broja milijuna koje želiš za sebe. Ne možeš živjeti istovremeno u više nekretnina, ne možeš odjednom voziti tri automobila, ne možeš pojesti i popiti istovremeno za deset ljudi.  

O čemu razmišljaju ti ljudi? Što uopće s tolikim novcem? Meni, meni, još meni pa mala pauza dok ne prebrojim pa opet malo meni. 

Ne rade ljudi na funkcijama za prosječnu hrvatsku plaću. Ne kalkuliraju hoće li tehnički i registraciju platiti na tri ili četiri rate. Žive iznadprosječno dobro. Uz plaću tu su i naknade po raznim odborima, upravama, komisijama, skupštinama, tijelima… 

Kako se onda dovedu do toga da se njihovo ime pojavljuje u aferama, razvlači po medijima i sudovima. Zašto kruha preko pogače? Pitam se, koliko milijuna je dovoljno za zadovoljiti apetit hrvatskog afera političara?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva