Ruke u zrak ako biste odmah potpisali da se, kao i u trendu koji ovih dana vlada društvenim mrežama, svi vratimo u osamdesete. 

Ne zbog frizura i odjeće, ne ni zbog jeftinog benzina ni zbog ugodnijeg prometa, nego zbog manje količine idiota koji nam trenutno parazitiraju svakodnevicom. 

Možda ih je u osamdesetima bilo jednako kao danas, možda ih samo nismo mogli uočit jer nismo imali internet, ali bojim se da je taj “možda” samo nadobudna želja - dovoljno je da provedete 10 minuta u tramvaju, još 10 u Pošti pa još 20 na društvenim mrežama… idiota ima na bacanje, ali nikako da ih netko i službeno baci. Barem dok ne postanu opasan otpad.

Uhićenom Vuku s Wall Streeta i silovanju Kvarnera ilegalnim car meetovima ćemo danas samo mahnut s kombinacijom gađenja i neodobravanja, ne zato što nisu važni pripadnici kluba “idiots everywhere”, nego zato što imamo važnijih tema. 

Za početak, na jugu Dalmacije. 

Dalmatinski horror story

Nije skupa kuglica sladoleda ili apartman koji je u oglasu klimatiziran, a u stvarnosti sauna jer klima ne radi - kamo sreće, horor priča koja je prošli tjedan s juga Dalmacije doputovala u medije je nešto što očekuješ samo na Netflixu, a država u kojoj se sve odvija je… “sigurno ne kod nas.” Kao da je idiotima važno prebivalište, a ovih je dana pokrenuta istraga protiv dvoje idiota koji će, nadam se, barem cijelo sljedeće desetljeće prebivat u zatvoru. I koje će netko prebit u zatvoru? Moguće, ali to nije naš problem. Idioti su, njih dvoje, otac i majka, uz biološku djecu koju već imaju, posvojili još dvije djevojčice. Ne zato što su dobri ljudi koji su htjeli pružit topli obiteljski dom nekom tko ga nema - zato što im je trebala radna snaga. Curice su prije škole obavljale poslove na farmi, nakon škole su, umjesto da pišu zadaću ili imaju izvanškolske aktivnosti - koje su im bile zabranjene - morale pomagati s kućanskim i poljoprivrednim poslovima, a često su služile i kao dadilje za biološku djecu obitelji koja ih je… zarobila. Netko će možda reć da ovo ne zvuči kao horor priča - poželjno je da djeca pomažu na farmi ako ju imaju, normalno je i da rade kućanske poslove i čuvaju braću i sestre, ali ove su dvije djevojčice, prije nego što je jedna od njih pobjegla i potražila pomoć, bile zatočene u garaži. Spavale su na stolicama, wc im je bio vrt, a ako su bile neposlušne, “roditelji” su ih tukli i kažnjavali ih rezanjem kose. Imale su dva obroka dnevno, što će dvoje idiota zlostavljača na sudu vjerojatno predstavit kao dokaz brige o djetetu, a s našim sudovima nikad ne znaš. Pametnog zaključka u priči nema, osim da su idioti posvuda.

Poznata socijalnoj službi

Ne znam jesu li idioti iz prve priče već poznati socijalnoj službi, ali ovaj sljedeći jest, a poznat je, odnosno poznata je i nama jer joj je tijekom vikenda u stanu u Zadru skoro izgorilo dijete. Jadna žena, sigurno joj je teško i treba joj pružit podršku, predložit će netko tko će povuć prijedlog kad čuje da je riječ o trogodišnjem djetetu koje je u stanu bilo SAMO. Ne znamo na koliko dugo, znamo samo da je nevršiteljica dužnosti majke bila kod susjede i da otac ne živi s njima, znamo i da “majka” ima još djece, ali trenutno “brine” samo o jednom. Znamo i da je bila pod mjerama socijalne službe i da je susjedima od strane Centra za socijalnu skrb rečeno da je briga o djetetu dobra, znamo i da se susjedi nisu slagali jer su se iz stana često čule svađe, a dijete je često Zadrom hodalo samo i neadekvatno odjeveno. Znamo i da se obitelj već dugo bori da skrbništvo dobije otac i da već godinama sve nadležne službe upozorava na nemar koji, između ostalog, uključuje opetovano zaboravljanje na dijete. Bez efekta. Znamo i da je djetetu opečeno 54 posto tijela i da mu se trenutno bore za život, a znamo li gdje je granica zanemarivanja djeteta prije nego što ti ga oduzmu? Odgovor je, ako se poslužimo logikom iz dosadašnjih priča: “Kad saznamo da je u robovlasničkom odnosu ili kad izgori.” Možda nam samo fali molitelja ispred centara za socijalni rad, ali to su već rođena djeca pa valjda nema potrebe. 

Suprug poznat policiji

“Zašto nije prijavila?”, pitaju ženu često, najčešće kad je već mrtva, a žena koja je prošli tjedan ubijena u Slatini je napravila sve točno onako kako joj se govori da mora. Pozvala je policiju zbog nasilnog muža, a kad je policija došla, nasilnika nije bilo na adresi pa su službenici iz rubrike sigurnost i povjerenje… otišli. I rekli da ih nazove kad se nasilnik vrati, kao da dogovaraju osobno uručenje pošiljke primatelju koji trenutno nije na adresi, ali čut ćemo se kasnije. Sat vremena nakon prvog poziva, dvadeset minuta nakon odlaska policije, žena je bila mrtva, a neki kažu da je sama kriva jer je odbila prijedlog policije da ju odvede u sigurnu kuću. Bilo bi pametno da je otišla, a bilo bi još pametnije da je sigurna kuća ona u kojoj živiš - i da prvi poziv koji govori o nesigurnosti riješi uzrok, a ne da od njega samo sakrije posljedicu. Nadzor je, kažu, naknadno utvrdio propuste u organizaciji potrage za osumnjičenikom - što mrtvoj ženi i ožalošćenima sasvim sigurno ne znači ništa, ali znači svakoj ženi koja se i dalje boji udaljit od počinitelja koji je već poznat policiji. Idiot počinitelj se kukavički lišio života u vlastitom aranžmanu, a idioti će opet pitat ženu zašto ne prijavi… i neće joj vjerovat kad kaže da od toga nema ništa. Osim možda preuranjenog sprovoda ako se počinitelj uvrijedi jer je prijavljen. 

Mali idiot s velikim nožem

“To je zato što su današnja djeca izložena nasilnom sadržaju” - tako kažu i možda su u pravu, ali moja je generacija odrasla na Conanu (ne O’Brienu), Terminatoru, Nesporazumu u Tokiju i cijeloj kolekciji nasilnih filmova i videoigara pa nitko u školu nije nosio nož. Neki su možda i htjeli, ali odrastali smo u strahu od roditelja i ravnatelja, učitelja i profesora, a strahopoštovanje smo imali i prema domarima i čistačicama - bili smo glupi kao i svako drugo prosječno dijete koje se tek upoznaje sa svijetom, ali kompletnih je idiota bilo malo. Idiot Pro Max koji je u petak u školu ušetao s nožem i prije prvog sata već odradio nekoliko pokušaja ubojstva je, naravno da je, već poznat po problematičnom ponašanju, dječaka kojeg je pokušao ubiti maltretira već od osnovne škole, a dok narod traži jednostavnog krivca i pronalazi ga u roditeljima - što je vjerojatno sasvim blizu istini - ispod radara mu prolazi nekoliko ključnih faktora koji doprinose idiotizmu. 

Nakon Prečkog smo dobili pravilnike i protokole koji “garantiraju” sigurnost u školama, barem u teoriji, a u praksi? U praksi se u školu i dalje može uštetat s nožem, a osoblje zaduženo za zaštitu je često sačinjeno od penzionera koji ne mogu potrčat ni za tramvajem, a kamo li na svojim leđima nosit sigurnost tuđe djece. Nisu krivi ljudi, kriva je ideja, a trenutna ideja je omogućila da školska djeca imaju slabije osiguranje od Vegete u supermarketima. 

A čak i da je osiguranje kvalitetno i da je idiot s nožem ulovljen prije nego što je uspio nekog ozlijedit, što bi se točno dogodilo? Možda bi bio izbačen iz škole, ali pitanje je bi li i to - vjerojatno bi samo dobio ukor pred isključenje, vjerojatno bi se u priču upleli roditelji koji bi ga branili i rekli da nije mislio ozbiljno, vjerojatno bi se našao i netko iz nadležnih institucija tko bi sve svalio na dječju igru i hormone, pa predložio da problematičnoj, agresivnoj djeci trebaju pažnja i razumijevanje, a ne kazne i sankcije. Ili smo već zaboravili na onog divljeg klinca zbog kojeg se iz škole ispisao cijeli razred jer institucije - uključujući nadležno ministarstvo s ministrom koji i dalje sjedi u istoj fotelji - nisu mogle riješit problem jednog neprilagođenog djeteta? Ovaj je, “srećom”, zaslužio da ga se odvede u pritvor, ali znamo što zakon kaže o maloljetnim počiniteljima - ništa povijesno, sankcije su smijurija.

Smijurija je, nažalost, i prevencija koja kod nas najčešće postoji samo na papiru, a u praksi su školama najčešće vezane ruke - nekad ih vežu roditelji nasilnika koji ih brane i/ili odbijaju čut da im je dijete problematično, a nekad institucije koje su ili prebukirane, ili trome, ili nezainteresirane… ili svo troje odjednom. 

“Hrvatska, puna života”, tako piše na plakatima, a Hrvatska je, izgleda, puna i poznatih počinitelja. 

Neki su poznati policiji, neki samo vlastitoj obitelji, neki samo onom koga maltretiraju, neki cijeloj zgradi i cijeloj školi - idioti su posvuda i ima ih na bacanje, a oni čiji je posao da ih bace su najčešće pametni tek kad netko završi u bolnici, u zatvoru ili na groblju. 

Uz obećanje da se više nikad neće ponovit isto… kao i svaki put dosad. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva