Ne znam kako vama, ali meni vrijeme naprosto leti. Kao da smo još jučer bili u adventskim vikendima, mirisalo je kuhano vino, a misli su bile usmjerene odabiru mjesta gdje ćemo dočekati novu godinu. Brzo je prošao siječanj, Valentinovo, ožujak, a prošao je već i Uskrs. Eto nas u svibnju. 

I praznik rada je iza nas. Vjerojatno ste prekasno postali svjesni da prvi dan svibnja pada u nedjelju stoga nije bilo ništa od neradnog dana ili spajanja u obliku produženog vikenda. Sorry, ali nije do mene. Do kalendara je.

Proljeće se već fino zakotrljalo. Na radost i sreću svih onih koji muku muče s alergijama. Jedan sam od tih. I ostatak ukućana također. Ukoliko ste pomislili da nema ništa lijepo u alergijama – ima. Smijemo se jedni drugima kako zvučimo jer svi patimo od jako začepljenog nosa, ali baš jako.

Kad smo kod proljeća, ono što ide u kompletu s proljećem je i lijepo vrijeme. Duži i sunčaniji dani, otvorene terase… Izlazimo iz kuća, stanova, vani smo, aktivniji smo. Više se družimo, susrećemo, odlazimo na zajedničke kave. Susrećem i ja neke ljude koje nisam vidio u zimskim mjesecima. U gradu, dućanu ili na placu. Sjedneš s nekim i na kavu ako imaš vremena. Preko tjedna malo teže, ali si zato tijekom vikenda ili nakon radnog vremena dopustiš luksuz u obliku poneke spontane kave. 

Drago ti je vidjeti nekog kog nisi sreo par mjeseci i ti razgovori su na neki način „kao po špranci“. Kurtoazni, ali istovremeno i s dozom znatiželje. Kako si, kako djeca, kako muž/žena, kako je na poslu, kako zdravlje? Klasika. U što kraćem roku želiš saznati sve ono što će ti dati uvid u nečije stanje. Kao doktor kad uzima anamnezu. Tako i ti. Slušaš što ti tvoj sugovornik govori i nadaš se da je po svim točkama sve u redu. U posljednje vrijeme bez obzira što je po svim točkama ok – ljudi nisu ok.

Ne znam što se točno događa i na koji način to objasniti, ali kao da vlada neka kolektivna depresija. Bed i crnjak. Ne želim generalizirati i reći da su svi u nekom svom bedu, ali dobar dio ljudi s kojima razgovaram - je. Neke od tih ljudi poznajem duži niz godina i znam da im se ništa značajno nije promijenilo u životu u posljednje dvije godine. Većini nas se promijenilo i osjetili smo teret situacije koju je uzrokovala korona. Na ovaj ili onaj način. 

Kad ja kažem da je kod mene sve super i ok – gledaju me iznenađeno. I s čuđenjem. Kao da nije ok – biti ok. 

Nedavno sam sreo prijateljicu koju nisam vidio više od godinu dana i bila je sva u čudu kad sam rekao da sam super. Čak je i prokomentirala kako to u današnje vrijeme rijetko čuje. I ona je nešto cendrala i jadala se kako na poslu baš nije bajno. Ima novog šefa koji je skroz drugačiji od prijašnje šefice itd. Kad sam se vozio prema kući taj dan nisam mogao izbaciti iz glave tu njezinu rečenicu „rijetko danas čujem da je netko ok“. U Hrvatskoj kao da većina ljudi djelomično živi Ujevićevu Svakidašnju jadikovku. 

Što je to što nas zapravo čini sretnima? Ili što je to što nas čini nesretnima? Zbog čega smo u bedu, depresiji? Zašto se ne osjećamo dobro? Ljude koje susrećem i koje poznajem, a koji su snuždeni, u bedu i nisu ok, su kao i ja  - prosječni građani Lijepe Naše. Znam da nisu u financijskim problemima u smislu da nemaju novca za platiti račune ili kupiti kruh i mlijeko. Solidnog su zdravlja i sređene životne situacije. Žive prosječno normalno. 

Po meni nema apsolutno niti jednog razloga za kronično nezadovoljstvo. Ok, nisam upoznat sa situacijom u potpunosti i možda postoji nešto što ne znam, a što je uzrok njihovom nezadovoljstvu. No, zar većina s kojima pričam, a koji nisu baš ok imaju neke tajne i skrivene probleme. Možda smo mi jednostavno takav narod koji voli kukati. Pa i oko najmanje sitnice. 

Ja sa zadovoljstvom na svako pitanje – „Kak si, kaj ima?“ odgovaram da sam dobro i da je sve ok i super. Meni je jednostavno ok – biti ok. Da me se krivo ne razumije, ne živim nikakav paralelni život u svom mikro svemiru uz život prosječnog Hrvata. Živim potpuno normalno. Prosječno, možda i pomalo dosadno.

Otplaćujem stambeni kredit, imam djecu – od toga dvije tinejdžerke koje ponekad opasno hodaju po rubu mojih roditeljskih živaca, radim nekoliko poslova da namirim sve mjesečne troškove, u braku sam već dvadeset godina, imam šefove (njih čak nekoliko) i suradnike, imam neke klijente zbog kojih bi ponekad promijenio posao i prešao granicu pristojnog ponašanja, vozim auto star četrnaest godina…

Da se potrudim, mogao bih oko svake gore navedene stvari pronaći štofa za cendranje. Prigovaranje i kuknjavu, ali zašto? Čemu? Ima li uopće smisla? Uvijek nastojim pronaći razloge zašto biti sretan i zadovoljan, a ne tražiti nešto oko čega ću isplesti mrežu nezadovoljstva. One svakodnevne stvari kojima si okružen pravo su vrelo za zadovoljstvo. 

Prije svega, zdravi smo. Znam da zdravlje mlađim generacijama nije visoko na listi životnih prioriteta. Nisam ni ja pretjerano star, ali prioriteti po pitanju zdravlja presložili su mi se već s trideset kad sam skoro ostao bez vida. Počinješ neke stvari gledati kudikamo drugačije. Zdravlje prije svega jer kad si zdrav sve možeš. Obiteljski zdravstveni bilten je uz neke kronične stvari s kojima se gospoja i ja borimo – trenutno zadovoljavajući. 

Zadovoljan sam i ponosan na svoje kćeri. Svaka od njih tri je drugačija i samo sebi svojstvena. Svaka od njih ima svoje vrline i mane (tko ih nema?). Malo je reći da odgoj njih tri stavlja na kušnju moj i gospojin zdrav razum, toleranciju, vještinu pregovaranja, diplomaciju i čvrsto držanje svih konaca u našim rukama, ali zadovoljni smo. Svi skupa dobro funkcioniramo i slažemo se. 

Iza mene i gospoje je već preko dva desetljeća zajedničkog života. Dva desetljeća i dvije godine da budem precizniji. Po meni je to vrlo respektabilan staž, a još smo mladi. Poštujemo se, uvažavamo se, volimo se. I dalje nasmijavamo jedno drugo i život bez nje mi je nezamisliv. Takvi uviđavni i puni ljubavi moramo biti još barem dvadeset godina. Dok ne otplatimo zadnju ratu stambenog kredita tako da imamo još dovoljno vremena da se u potpunosti naviknemo jedno na drugo. 

Radim istovremeno nekoliko poslova, ali to je moj izbor i nitko me na to nije prisilio. Nemam ministarske prihode, ali imamo dovoljno za normalan život. Posložilo se tako da u svakom od njih podjednako uživam. Znaju poslovi povremeno nagomilati stres, produžiti radni dan. Da, mogao bih cendrati zbog toga, ali nema posla koji to ponekad ne čini. Uostalom, ako te posao čini više nezadovoljnim nego zadovoljnim – mijenjaj posao. Tu školu sam prošao. Sada je ok. Zadovoljan sam. 

Ljudi su često nezadovoljni zbog materijalnog. Stvari koje nemaju i koje si ne mogu priuštiti te zbog toga na neki način pate.Poznajem neke čiju pažnju jako zaokuplja materijalno. To im je izuzetno bitno. Pokazati se. Novi automobil, markirana odjeća… Mene to ne pali. 

Pojedinci vrlo često pate zbog onog što nemaju umjesto da budu sretni s onim što imaju. Često to što imaju ne vide, a ponekad je dovoljno samo pogledati oko sebe. Uvijek tvrdim kako je sreća u malim stvarima, ali to je zaista tako. Postoji čitav niz stvari zbog kojih se možeš i trebaš osjećati dobro. 

Dragi ljudi i prijatelji kojima si okružen u svom životu – neprocjenjivo.

Biti okružen obitelji – neprocjenjivo.

Solidno zdravlje – neprocjenjivo. 

Bolja polovica zbog koje se i nakon dvadeset i dvije godine osjećaš dobro i zbog koje se smiješ – neprocjenjivo.

Raditi posao u kojem guštaš – neprocjenjivo. 

Meni sasvim dovoljno za biti ok jer ok je biti ok. 


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva