U zadnje vrijeme teško je odlučiti o čemu bi čovjek pisao tekst. Teme su do zla Boga bijedne i ne znaš bi li se prije, potpuno ostrašćen, osvrnuo na vapaj Marijane Mikulić koja za malodobno dijete sa zdravstvenim problemima čeka godinu i pol dana običnu bolničku terapiju, ili bi, isto tako ostrašćen, opsovao sočno i oca i majku pravnoj državi koja se svim resursima okomila na medijski eksponiranu plavušu u ulozi, trenutno, jedinog glasnog megafona za borbu protiv nasilja.

Inače da ne bi bilo zabune, radi se o istoj pravnoj državi koja već godinama mirno promatra pravomoćno osuđenog ubojicu Tomislava Horvatinčića kako mirno šeta ispred zgrade USKOK-a u centru grada i ispija kave na Cvjetnom, pri tom nemajući nikakav mehanizam da čovjeka koji je za svog života usmrtio više ljudi strpa u zatvor. Štoviše, Horvatinčić, se državi veselo ceri u lice.

A za one koji još nisu uvrstili u vokabular riječ ostrašćen, svakako je vrijeme da to učine. Najnovija trendi poštapalica za stanje u kojem kao nisi baš svoj i moguće je da ćeš tako ponesen emocijama, recimo, napisati ružan fb post kad neka kravetina do smrti izudara svoje nedužno trogodišnje dijete, a ti u sebi kiptiš od bijesa jer znaš da se to moglo spriječiti, ali nije zbog krnjeg sustava koji samo niže slične slučajeve, idealna je za opisati frustracije koje mnogi od nas danas osjećaju.

Ja sam trenutno ostrašćena činjenicom da nadležna socijalna radnica ne preuzima odgovornost za smrt male djevojčice, a još više slijedom događaja u kojem državni lanac socijalnog sustava od svega pere ruke.  

I dok, iskreno, ne znam možemo li pasti niže od ovoga, ponižena od srama gdje živim, a bojeći se da tako ostrašćena ne krenem s vilama u ruci na ulicu ili ne daj Bože na muža, koji je po tko zna koji put, zaboravivši mobitel, s blatnjavim cipelama jutros uletio u stan i usrao mi tepih, držat ću se margina kad su u pitanju osjetljive socijalno političke teme i zaokružiti je jednostavnom jezičnom formom - ‘prazna obećanja’ kao zajednički nazivnik svega što se događa u ovoj žabokrečini koju Škoro voli zvati domovina. Ta domovina počiva na jednim te istim lažima i samo je pitanje, u kojem trenutku je za koju populističko - propagandnu parolu vrijeme.   

Trenutno su na redu izbori i jeftini mito penzionerima. Država im je podijelila stotine milijuna kuna, a u ime te nesebične neoporezive donacije zahvalila se i stranka umirovljenika dajući do znanja da cijene Vladin potez. A tko zna čitati između redova, znat će pravilno i zaokružiti na papiriću pravog kandidata za gradonačelnika. Vjerujem da mnogi starci o ovakvom političkom marifetluku zasigurno imaju svoje mišljenje. Obećanja svake Vlade rastežu se od brige za najpotrebitije poput starčadi i djece, do grande investicija u milijardama eura. Već nekoliko mjeseci nakon formiranja vlasti svima uvijek bude jasno da od obećanja za socijalu neće biti ništa, za treću dob nešto sitno, a gospodarske perjanice neobjašnjivo će napustiti strani investitori.

Vlada redovno laže sama sebe i nas, s razlikom što među ministrima nema nijednog koji vjeruje u to što obećava, a među narodom ipak ima budala koji će kimnuti glavom i reći, vidiš, ovi će nešto napraviti, obećali su promjene. I doista, upustit će se oni u svašta, od propale mega reforme Škole za život do rekonstrukcije pravosuđa. Problem je samo što će u sve srljati neplanski i traljavo, bez ideje o ukupnoj stvari te na kraju potrošiti vrijeme i novac, bez ikakvog rezultata, a kamoli dolaska na cilj.     

Znate, sve to skupa podsjeća na jednu našu žensku naviku, da od svakog ponedjeljka na sav glas raskokodačemo niz novih osobnih pobjeda kojih ćemo se držati do kraja života pa makar se svijet oko nas srušio. Jeste primijetile da uvijek nekako s početkom tjedna idemo na dijetu, vježbamo u teretani, pijemo vitamine i meditiramo. Neke upisuju francuski, neke klavir, kupujemo skije i kajak, sve sa svrhom da se aktivno posvetimo novom hobiju. Priznajte, koliko ste samo puta od ponedjeljka krenuli skidati kile?

Već u nedjelju pripremimo sve što je ostalo u frižideru da bi sutradan ujutro smiksale u blenderu zdrave obroke. Kupus, kelj, brokula, mrkva, kruška, cikla, zob, đumbir, pravo je čudo da nam ne pozli već nakon prvog gutljaja. Ulijemo sve u tri plastične flaše i prvu krenemo cuclati već za doručak. Putem do posla, na svakom drugom semaforu, barem jedna žena u susjednom autu sumanuto nateže flašu jarkih boja s naslikanom siluetom gibljivog tijela i self help natpisom ‘go hard or go home’.

Nakon što danima punimo želudac vege kašicama, uslijedit će faza probnog sata joge, a praksa pokazuje da upravo odlaskom na grupna vježbanja najčešće počinje i zona sumraka. Jer znate, mi idemo prema cilju i nemamo vremena za kompleksnije sagledavanje situacije. Važno je samo što prije izvesti bakasanu pa makar završili kod Rotima na operaciji. Usput, kad uguglate položaj ždrala treba vam barem deset minuta da dešifrirate šta su tamo noge, a šta ruke.

Većina žena u našim godinama je u zapuštenom stanju, mišići su atrofirali od sjedenje na poslu ili su prenategnuti od natezanja djece i kućanskih poslova. Od jedne do druge, pitanje je jedino je li išijas u napredovaloj fazi pa žena redovno guta brufene ili je još u početnoj pa sama sebe vara da se zaležala. Rad od kuće ostavio je na mnoge katastrofalne posljedice, a privatne fizikalne krcate su pacijenticama s bolovima u vratu, ramenima i križima. Tijekom višesatnog buljenja u kompjuter na kuhinjskoj stolici, u improviziranom uredu u stanu na trinaestom katu nebodera u Novom Zagrebu i lijevanom Jelačiću bi se pomakno disk.  

I sad, zamislite, takva nabrijana 40-godišnjakinja odjuri bezglavo na sat pilatesa, po mogućnosti odmah na power program, a sve kako bi došla brže do cilja.

Ženskoj gluposti je samo nebo granica.

Završetak ovog poglavlja znate i sami. Nakon prvog puta sve smo odreda oduševljene vježbanjem, a to što sutradan jedva ustanemo iz kreveta je muskulfiber. Nakon drugog puta boli još više, a nakon petog završimo kod fizijatra koji strpljivo pokušava objasniti da stvari ne funkcioniraju tako kako smo mi zamislile. Zbog nedostatka trbušnjaka i leđnih mišića vježbe kompenziramo natežući vrat i lumbalni dio, zbog čega dolazi do prevelikog naprezanja ligamenata i tetiva. Zato su te iste fizikalne krcate i mutavicama koje su ustrajale na brzopletom blitzkrieg modelu ostvarenja svojih snova i isposlovale si dovoljno problema za duže bolovanje.  

I na kraju, cijeli projekt ‘izgledat ću kao Severina za mjesec dana’ u većini slučajeva završi neslavno, s tim da one mudrije osvijeste problem brže i krenu se educirati oko vježbanja polako i selektivno, a one upornije, prvo odu još na dva stupnja slabiji pilates i nastave vježbati sve dok jedan dan više zaista ne mogu ustati, nakon čega i one krenu ispočetka. Slično se dogodi i s prehranom jer peti dan gutanja smoothija za redom ostavlja već posljedice na živce, pa onda, kako već ovaj tekst treba i poentirati, krenemo do cilja ispočetka, smisleno i planski, poslušamo kakav pametan savjet stručnjaka, presložimo prioritete i odvojimo novac za ostvarenje željenoga.

I da, možemo se sprdati s činjenicom da se mi žene znojimo, trčimo, vježbamo, izgladnjujemo, stežemo struk u korzete i vene u čarape, a sve s ciljem da dođemo do uspjeha. I možda u prvi mah kiksamo i ne napravimo najbolje, namučimo se i sto puta mijenjamo, ali u nekom trenutku stanemo, jer smo naučile na greškama, okrenemo cijelu stvar u svoju korist i pametnim pristupom ostvarimo promjenu.

U trenutku kad nam postane svejedno je li taj dan nedjelja, srijeda ili blagdan mi znamo da smo uspjele.

U Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nisu uspjeli od ‘90-te na ovamo jer desetljećima u njihovoj zgradi zaposlenici čekaju da dođe ponedjeljak. Ako ćemo pošteno i za to postoji rješenje. Dovoljno je da resorni ministar proširi vokabular, pa u ostrašćenom stanju da ostavku i ponudi mjesto kakvoj fotogeničnoj plavuši s adekvatnom diplomom koja je uspješno prošla fazu lažnih obećanja ponedjeljkom i zna kako pravilnim putem doći do cilja. Njoj rješenje problema svakako ne bi bilo prebacivanje socijalnih radnica iz odjela u odjel unutar postojećeg sustava koji je evidentno opasan za život, niti bi se ona izvlačila na dane u tjednu, radno vrijeme ureda i tko je kome dao spis na uvid.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva