Prošlog petka bio je Dan očeva. 

Bez obzira na to jeste li ga obilježili ili ne, neka je svim očevima sretan pa makar i s nekoliko dana zakašnjenja. 

Uz Majčin dan, Dan žena, lijepo je sjetiti se očeva, nezamjenjive roditeljske figure, a uloga oca podjednako je važna za svako dijete kao i uloga majke. Svaka rasprava na ovu temu ne bi imala smisla. Drugi je par rukava tko koliko i koliko dobro preuzima svoju ulogu. 

U jednoj davno napisanoj kolumni napisao sam kako svatko može biti otac, ali ne može svatko biti tata jer ako ogolimo stvari u potpunosti, zaista je tako. 

Otac može biti svaki muškarac, biti tata nešto je mnogo više. Kompleksnije i uzvišenije. 

Uloga tate sa sobom nosi jednu šarenu paletu odgovornosti, obveza i buru emocija.

Uz svoju djecu i njihovo odrastanje upravo zahvaljujući djeci mnogi tate otkrivaju svoju djecu, a istovremeno otkrivaju sebe. Nauče neke nove stvari. Kako o djeci, tako i o sebi samima.

Upravo taj dio roditeljstva, pri kojem ti otkrivaš svoje dijete, ono otkriva tebe - za mene kao oca je najposebniji i teško usporediv s bilo čim drugim. 

Biti ili ne biti tata za mene nikad nije bilo sporno jer nekako sam se u toj ulozi vidio. Neki moji poznanici nisu se odlučili za taj korak jer se jednostavno ne vide kao roditelji. Je li stvar u neprihvaćanju obveze i odgovornosti, osobnom komforu ili životnom stilu koji ne podliježe uvriježenom mišljenju kako kad odrasteš moraš imati djecu – ne znam. I ne zanima me. Stvar je osobnog izbora. Takve stvari nemam namjeru niti preispitivati niti osuđivati. I nitko to ne bi trebao raditi bez obzira što uvijek postoje dežurni dušobrižnici koji se nađu za shodnim dati svoje mišljenje i dijagnozu. Ma dajte se brinite za sebe… pometite prvo ispred svojih vrata.

Žene su još uvijek nažalost često meta kritika i osuda jer se još nisu „ostvarile kao majke“. Ma koga briga hoće li se ostvariti kao majka ili neće. Uostalom, ako će se i ostvariti, ostvarit će se sebi. Ne susjedi s trećeg kata, ne kvartu u kojem živi, ne kolegama s posla, ne prijateljicama iz srednje škole koje povremeno susreće. 

Stvar je jednostavna, a stvar je izbora. I točka.

Kao roditelj mogu potvrditi kako je roditeljstvo nešto što ne bih mijenjao ni za što jer koliko god dao sebe u bilo kojem obliku i na bilo koji način, djeca to uvijek vrate. U to me podjednako uvjerilo rođenje prve kćeri, druge kćeri i treće kćeri. 

Rođenjem djeteta život vas kao para u potpunosti se mijenja, ali na najbolji mogući način. Zaboraviš na sve što je bilo prije i okrećeš jednu potpuno novu knjigu. Stranice te knjige popunjavaš zajedno sa svojim djetetom. 

Da u pojedinim situacijama ne znaš što učiniti i kako postupiti – ne znaš.

Da ćeš ponekad donijeti neku odluku zbog koje će ti poslije biti žao – hoćeš. 

Da je lako – nije.

Da je jednostavno – nije.

Život nije lak, svakodnevnica nije laka i vrlo često ni u roditeljstvu ne ide sve kao po špagi, ali na koncu sve se nekako posloži i ispadne dobro. Bude sve ok.

Biti tata doživotna je uloga. Ne poznaje umor, neradni dan, vikend, praznik, godišnji odmor. Teško će ponekad biti i postići onaj fini balans između poslovnog i privatnog života, ali nije nemoguće.  

Tata si podjednako i kad tvoje dijete ima tek tjedan dana i stiglo je iz rodilišta i kad je tvoje dijete na pragu punoljetnosti. Tata si i poslije osamnaeste godine, to nije upitno, ali taj dio još nisam imao prilike upoznati i doživjeti. Hoću. Uskoro - jer situacija se mijenja prebrzo. 

Ne znam kad, ali klinci su preko noći odrasli. Gospoja i ja nismo se ni okrenuli, a klinci su odjednom postali veliki. 

Imam osjećaj kako je gospoja još jučer bila trudna s najstarijom kćeri. Svježe mi je i sjećanje kako ju je od svih trudničkih želja prebacilo na kompot od bresaka. I to na način da nas je teta na blagajni u dućanu u kojoj smo kupovali kompot, zbog količine limenki pitala trebamo li možda R1. Ne gospođo, ne trebamo. Nemamo slastičarnu ni restoran – samo trudnoću. 

I dok sam još jučer otvarao limenke ne bi li trudničke želje bile zadovoljene, danas vozim svoju najstariju kćer u autoškolu. Polaže ispit iz prometnih propisa. Uskoro će osamnaest.

Pa kud prije?

Nije ona jedina koja je prebrzo odrasla. 

Neki dan sam prčkajući po galeriji slika u mobitelu naišao na sliku prvog dana škole srednje kćeri. Isto mi se čini kao da je to bilo jučer mada sam svjestan činjenice kako će kroz dva mjeseca završiti s prvim razredom srednje škole. 

Ej, srednje… pa kud prije?

Ova najmanja starije sestre prati u stopu. I ona je odlučila brzo postati velika. Podsjećaju me Facebook uspomene na prvu zdjelicu špinata koju je pojela. Špinata je bilo više po cijeloj kuhinji nego što je ona pojela, ali i to je bilo nedavno. Zaista je. Ona kao da namjerno želi odrasti. Koliko god da je u kući najmlađa i mi se svi ponekad prema njoj ponašamo kao da je još beba - nije. 

Stigao nam je neki dan poziv iz škole za testiranje. Ona je posljednja koja je branila vrtićke boje. Na taj dio djetinjstva stavljamo točku i okrećemo novi list jer napunit će sedam, a na jesen kreće u školu.  

Pa kud prije?

Ne mogu shvatiti u kojem je točno trenutku vrijeme proletjelo. Kako i zašto?

Mislim, mogu shvatiti. Znam kako i zašto je vrijeme prošlo, ali sve odvilo prebrzo. Suviše brzo. Uz sve to, gospoja i ja i dalje smo mladi. 

Pa napunio sam tek četrdeset, a klinci već veliki. Jako veliki. Preveliki. 

Kad malo odvrtim film unatrag, toliko toga je već iza nas. Sjećam se i sva tri poroda kojima sam prisustvovao i koja su me promijenila jer prisustvovati rođenju svog djeteta osjećaj je koji se teško može riječima opisati. Činjenica da si postao tata u tebi odjednom aktivira sve i pokrene bujicu emocija. Bujicu kojoj se samo prepustiš, dozvoliš da te ponese bez obzira na to što sam sebi istovremeno postavljaš na tisuću pitanja. Pogotovo kad tata postaješ prvi put jer ne znaš što te sve čeka. Drugi put je već lakše, a treći put si već iskusan i spreman.

Pamtim i svako dječje razdoblje, a svako ima svoje određene specifičnosti. To svaki roditelj pamti.

Rođenje, grčevi, izbijanje zuba, pelene, vodene kozice, rota virusi, odlasci na hitnu (najčešće vikendom), prve riječi, koraci, na tisuće crteža napravljenih za nas roditelje, pokoje razbijeno koljeno i lakat, lomovi, osmjesi, veselje, adaptacije na vrtić i miris jaslica, prvi dani osnovne škole, uzbuđenje svakog Božića pri otvaranju poklona, nervoza pri upisu u srednju školu, prvo klizanje, rolanje i vožnja bicikla bez pomoćnih kotača, sve društvene igre koje smo igrali, puzzle koje smo zajedno slagali, školske zadaće pri kojima smo asistirali, sva pakiranja i odlasci na more, proslave rođendana u nekoliko navrata jer jednom se slavi u vrtiću - drugi put kod kuće, kućni ljubimci koji su prošli kroz kuću, prve petice i prve jedinice, vrtićke i školske predstave, prve inate i prkose, na stotine treninga na koje si vozio, prve školske čage i prvi ozbiljni izlasci…

Tih uspomena je jedan neprekinut beskonačni niz i teško ih je sve sažeti na jednom mjestu. Svaki roditelj i svako dijete čine jednu malu obiteljsku zajednicu i bez obzira što sve obitelji imaju neku zajedničku crtu i obrazac, svaka obitelj u svojem vlastitom mikro svemiru stvara svoje uspomene i bilježi ih u imaginarnu knjigu sjećanja.

Pa po želji izvuče ta sjećanja u nekom trenutku i začudi se kako vrijeme jednostavno proleti. 

Zaista proleti jer klinci tako brzo odrastu.

U nekom trenutku postanu odrasli. Mladi ljudi sa svojim karakterom, stavom. 

U kombinaciji s pubertetom vrlo često i recept za potpunu katastrofu. 

Da se razumijemo, nije uvijek sve rozo. O, ne. Bilo bi idealno da je, ali nije.

Jednostavno se stvari tako poklope. Položaj planeta, nepovoljna bioprognoza, loš dan, PMS i ode sve u potpuno krivom smjeru. Na onoj relaciji, roditelj – dijete tinejdžer. Pa puta dva. 

Pamtim trenutke kad smo svi sjedili za stolom, a od nastale kakofonije rasprave, sama bit rasprave negdje se izgubila. Rasplinula se u žustroj obrani svojih stavova i uvjerenja. 

Pubertet - mi na jednoj strani, oni na drugoj. Proći će. 

Moram biti iskren i rekao bih da već prolazi. U nekoj smo fazi kad je već duže vrijeme sve ok. Više je smijeha i zafrkancije nego žustrih rasprava i toplo se nadam kako će ovo mirnodopsko razdoblje potrajati što duže. 

I ovo novo vrijeme donosi neke nove trenutke. 

Neku večer gospoja i ja smo bili vani, a najstarijoj su u goste došli prijateljica i prijatelj. 

Prijatelj je samo prijatelj. 

U nekom trenutku vratili smo se doma. Oni su sjedili u dnevnom boravku i gledali neki film. 

Priznajem, bilo mi je čudno vidjeti devetnaestogodišnjeg „dripca“ kako sjedi na našoj kutnoj garnituri. Ovo „dripac“ bez ikakvih negativnih konotacija. 

Nisam konzerva i smatram se modernim roditeljem. Kafići su zatvoreni, klinci se moraju družiti. Pogotovo u ovim godina kad im je ekipa izuzetno bitna. Bitnija od nas roditelja. 

Prijatelji… dečki. I to će doći uskoro. Znam da me i to čeka. I ok sam s tim. 

Sa svim sam ok, samo mi je došlo prebrzo jer još jučer je najveći problem bio izgrebani DVD Bambija koji se nije htio pokrenuti. 

Recikliram ponekad sve ono što je već iza nas i s nestrpljenjem čekam sve ono što mene i gospoju tek čeka. Što ćemo još sve upisati u naš obiteljski spomenar. 

Priznali mi to ili ne, činjenica je kako su nam klinci već gotovo pa odrasli.

No i dalje se možemo pitati - pa kud prije?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva