Nikad neću zaboraviti prvi razgovor za posao, imala sam 16 godina i silno sam željela honorarno uz školovanje raditi kao novinarka. Oduvijek su me fascinirali mediji i bila sam spremna volontirat koliko god treba samo kako bih naučila posao. Došla sam na razgovor na jedan radio i primio me tadašnji direktor i nakon mog izlaganja zašto i što bih htjela, pogledao me i rekao: „A zašto se ti ne bi prijavila na izbor za Miss Hrvatske?“. 

Klinka kakva sam bila, zacrvenila sam se i nisam znala što bih odgovorila. Jako sam htjela ostaviti dobar dojam pa sam promumljala nešto tipa, ma premlada sam za to, ali znate ja bih radila kao novinarka. Ne sjećam se više točno kako je taj razgovor završio, u svakom slučaju tamo nisam dobila posao, ali sjećam se tog osjećaja koji me kasnije pratio stalno u karijeri. Osjećala sam se krivom. Petnaestak godina kasnije već sam bila poznata voditeljica, novinarka sa stotinu reportaža iza sebe, urednica nekoliko emisija i žena koja se često nalazila za stolovima za kojima se odlučuje. Unatoč tome što više nisam bila naivna klinka nije se puno toga promijenilo, barem kad je razgovor s nadređenim muškarcima u pitanju. Jednom sam se našla na nekom sastanku s još petero kolega, uglavnom novi šefovi koji su raspravljali o programskoj shemi. Ispred nas na stolu nalazila se naslovnica nekog časopisa s jako zgodnom, mladom curom i nekim debilnim naslovom, kako to uglavnom biva na naslovnicima da bi se privukli čitatelji, a moji kolege su raspravljali što bi toj mladoj curi trebalo ponuditi da radi. Upala sam na sastanak usred tog razgovora pa sam pokušala loviti konce, i naivno ih pitala o kojoj se emisiji radi kad traže novu voditeljicu. Odgovor je bio, nemamo još emisiju ali bi rado nju imali za voditeljicu, glupavo su mi se smiješili dok je jedan od njih rukama pokazivao svoje oduševljenje njezinim grudima. Njih pet se našlo kako bi komentirali koga bi zvali na sastanak sad kad napokon imaju priliku odlučivati o nečemu, pa su odlučili to iskoristiti najbolje što znaju, za audicije s mladim i zgodnim ženama. Audicije su naravno bila farsa, jer niti je bilo emisija niti je bilo potrebe za novim licima. Možda sam tad trebala nešto reći, gotovo sigurno je da sam se trebala ustati i izići s tog sastanka ali nisam. Došla sam razgovarati o svom djelu posla i nakon glupavih pošalica, „joj Rendeli, kaj nas sad gnjaviš s tim dosadnim pitanjima o poslu“, otišla sam i opet sam se osjećala krivom. Kasnije je ta djevojka ipak dobila posao i radila ga je korektno a ja se još uvijek grizem jesam li joj trebala ispričati o sastanku na kojem se odlučivalo o njezinoj sudbini i razlozima zašto je uopće zaposlena.

Jednom drugom priliku jedan urednik je komentirao da sam prezgodna za jutarnji program i da bi ja trebala raditi prime time. Zvuči kao kompliment zar ne? Ali vjerujte mi, nije bio. U to doba sam bila urednica i voditeljica dosta uspješne jutarnje emisije i htjela sam saznati što će s njom biti u novoj shemi a ovo je samo bio odgovor da im se skinem s pitanjima o tome. Mislili su da ću zagristi udicu i zaplesti se u njihove šuplje riječi i povjerovati da kad šefovi nešto kažu  to nešto i znači.  Nisu značile ništa i u novoj shemi nije bilo moje emisije a ni „prime time-a“. Taj se put  više nisam osjećala krivom ali sam izgubila volju za bilo kakve pregovore i razgovore s njima. 

Jednoj mojoj kolegici broje kilograme otkad je stupila na scenu. Te je predebela, te je premršava, te joj je stražnjica prevelika, te su joj grudi premale. I to bez pardona, svi, od medija do kolega. Razgovor o izgledu mene i mojih kolegica nije rijedak u medijskom biznisu. Ima nešto i u specifikumu zanimanja pa se i zato prešutno odobrava, čak i od žena, no najčešće se iza kriterija „uspješnosti“ krije čisti seksizam.  

Ženama se spočitava da nisu dovoljno seksi pa su zato nezanimljive. Ako pak jesu, onda nisu dovoljno ozbiljne pa se u pitanje  dovodi njihov kredibilitet ako negdje na društvenim mrežama postoji njezina slika u badiću. 

Nedavno sam gledala seriju „Najjači glas“ o dugogodišnjem uredniku Fox Newsa, Rogeru Ailesu koji je sustavno ponižavao i seksualno uznemiravao svoje kolegice i zaposlenice. Godinama se to prikrivalo i skrivalo a on je sebi dozvoljavao vrijeđanje i seksualno napastovanje na radnom mjestu sve pod krinkom uspješnosti medija kojeg je vodio. Nitko mu se nije suprotstavio, nitko ga nije zaustavio, sve dok se nisu udružile tri žene i odlučile prekinuti godine šutnje i mučenja (barem je tako opisano u filmu „Bombshell“ koji upravo igra u kinima i veliki je pretendent na Oscara kao i glumice Nicole Kidman, Charlize Theron i Margot Robbie). Tek kad su se one udružile i drugi su počeli primjećivati očito.

Ako se netko još uvijek pita zašto su žene odlučile progovoriti baš sada (a to je vječno pitanje kritičara Metoo pokreta), zašto nisu progovorile odmah kad im se takvo što dogodilo, ili, ako vas baš zanima zašto se i ja sama nisam digla od stola na kojem se o ženama razgovaralo kao o stvarima, bit ću vrlo jasna; zato što je napokon došlo vrijeme da žene govore a muškarci slušaju. Nije duhovito komentirati izgled kolegica, zaposlenica, šefica, sugovornica ili poslovnih partnerica, nije šarmantno davati lascivne komplimente usred poslovnog sastanka, nije u redu omalovažavati žene i tretirati ih kao seksualne objekte, nije dopušteno iskorištavati poziciju moći kako biste ostvarili svoje seksualne fantazije, nije legitimno dovoditi žene u poziciju da se one osjećaju kao da su same krive zbog vaših riječi i ponašanja. Mislite da pretjerujem? Poslušajte još jednom što vam na temu seksizma i seksualnog uznemiravanja kažu sestra, mama, supruga ili prijateljica. Vjerujte mi, svaka od njih se barem jednom zbog svega navedenoga osjećala kao smeće. Ni kriva ni dužna.