Srdačan pozdrav, kako ste? Nadam se da ste dobro, a ako niste, sjetite se da barem niste u zatvoru u koji se polako seli vrh INA-a. Doduše, oni barem neko vrijeme neće morat plaćat grijanje, pa im i nije toliko loše.

Svašta se dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana, a kad smo već krenuli od sortiranja smeća, možemo i nastavit u tom smjeru.

Zagreb, za slučaj da niste znali (a naravno da jeste), već dvanaest dana ima novi sustav odlaganja otpada, što naravno znači i novu kategoriju nadjebavanja na internetu.

S jedne strane imamo ogroman broj ljudi koji “ne kuže” što ide u koju vrećicu - neke od njih sam vidjela kako to uzrujano viču blagajnici koja je za istu plaću postala i edukator za gospodarenje otpadom iako joj to nije posao. Zanimljivo je kako narod u kojem je svaka druga osoba (ne)certificirani stručnjak za cjepivo odjednom ne može dešifrirat nešto za što je potrebno 5 minuta Googlea. To ne znači da me ne živciraju nove vrećice - naravno da me živciraju, ali dat ću sve od sebe da mi ne upravljaju životom (i životom blagajnice koja je nekima vreća za udaranje). Živcira me i ono od 20 h do 22 h u centru, kao da centar nije pun poslovnih prostora u kojima u to vrijeme više nikog nema. Ali snaći ćemo se, uvijek se snađemo.

S druge strane imamo ekipu koja je nove vrećice pretvorila u natjecanje zvano “ja sam cijelo vrijeme bolji čovjek od vas.” Imamo tako ljude koji u svakoj raspravi o smeću vole naglasit “ja ODUVIJEK odvajam”, što je lijepo, ali imam osjećaj da je pitanje vremena kad netko reć “ja sam čim sam se rodila zamolila doktore da placentu odlože u biootpad.” (Ne znam jel placenta ide u biootpad, nisam ju nikad imala za bacit). Imamo i one koji “ne kuže” zašto je nekom problem par dana u stanu držat ostatke hrane i pelene: “Pa stavite to na balkon”, kažu, što je opet lijepo ako zaboravimo da mnogi nemaju balkon i ako potisnemo činjenicu da pelene na balkonu nikad nisu dobra stvar, a pogotovo ne ljeti.

S treće strane imamo ljude koji ne žive u Zagrebu i koji su vjerojatno iznervirani plavim vrećicama isto onako kako smo svi bili iznervirani kad su Goye i Kimbra 15 puta u danu bili na radiju. Čestitke ako ćete do kraja dana pjevat Somebody I used to know - i oprostite.

Ali snaći ćemo se vrećice i otpad, uvijek se snađemo. Kao što ćemo se snać i za plastične boce koje su mnogima izvor prihoda - ljudi koji ih skupljaju su, nažalost, jedan od rijetkih sektora čistoće koji funkcionira besprijekorno, a ja im, uz dužno poštovanje ljudima koji vikendom zatvaraju grad zbog trčanja, ne planiram otežavat penziju stavljanjem boca tamo gdje više ne mogu do njih.

Od ostalih stvari iz kategorije otpad imamo i Heteropride koji je propao jer su organizatori tako odlučili nakon što su zatražili “sigurnu” procjenu. Bože, baci Čitanku i budi “sigurnosan” da dobro gađaš.

Naravno, bilo bi ljepše da se netko iz organizacije sjetio da heteroseksualci u društvu nisu u ugrozi jer im nitko pod upitnik ne stavlja prava, nitko im na temelju seksualnosti neće odbit iznajmit apartman i nitko ih nikad nije pitao kad su shvatili da vole suprotan spol, ali svašta bi u životu bilo ljepše, pa nije.

Imamo i ove koji su tijekom vikenda klečali na trgu i molili se kako bi muškarci opet postali autoritet u obitelji (uz dodatnu molitvu protiv predbračnog seksa), ali o tome ne moramo jer sve stane u par plavih ZG vrećica od 40 litara.

Imamo i šačicu debila koji po Dugom Selu tuku klince uz pitanja “jesi li kršten” i “zašto imaš dugu kosu”, a od ostalih reklama za selidbu u Irsku imamo i smanjenu presudu silovatelju jer je odlikovani branitelj, što zvuči šokantno, ali priča se da je zapravo dobro uhodana praksa. Kako smo krenuli, još malo će netko donijet presudu da je silovanje čast ako ti ga priušti netko tko je pun drugih zasluga.

Onda imamo još jednu vrlo alarmantnu pojavu koja ne paše svijetu - Mala sirena je odjednom crna, što je “apsolutno neprihvatljivo”, kažu ljudi.

“To nije realno”, kažu za sirenu koja govori jezike.

“Vratite kako je bilo u originalu”, kažu oni koji ne znaju da je Hans Christian Andersen u originalu napisao da Mala sirena na kraju umire, a princ Eric se ženi curom u koju se stvarno zaljubio jer Ariel u originalu nema jezik i nije se mogao zaljubit u njenu osobnost - što je odlična lekcija koja uči djevojčice da nije sve u izgledu.

“Ali moja bijela kćer sad više neće moć gledat Malu sirenu i poistovjetit se s Ariel” - tugy plaky, imate crtić iz 1989., možda je vrijeme da se nečija crna kćer može poistovjetit s Ariel.

Još jedan veliki problem su i muškarci koji, kaže internet, sve češće nose suknje.

“Kuda ide ovaj svijet?”, ljute se ljudi koji vjerojatno zaboravljaju da se isto pitanje postavljalo prije 70-ak godina kad su žene počele nosit hlače.

I zadnji, najvažniji problem na svijetu (osim Rusije) - Velma iz crtića Scooby Doo će u novom nastavku imat curu, što je naravno isto krajnje neprihvatljivo. Ne meni, ali izvolite ispovijest zabrinute internet majke koja je zbog toga u problemu: “Kako ću ja svojoj 6-godišnjoj kćeri objasniti zašto Velma ima curu?”

Težak je to križ koji nikome ne bismo poželjeli - zamislite da zbog crtića u kojem je glavni lik pas koji priča (iako naš doma ne priča) morate objašnjavat djetetu zašto jedna žena voli drugu ženu (iako kod nas doma mama voli tatu).

Kako objasnit djetetu nešto toliko čudno i neprirodno?

“Kuda ide ovaj svijet?”, pita se majka. Pitam se i ja istu stvar.

Kako objasniti djetetu da postoje žene koje vole žene i muškarci koji vole muškarce?

Meni se čini poprilično jednostavno: “Neke žene vole žene, neki muškarci vole muškarce, jedino važno je da nisu zločesti ljudi.”

Ako djetetu možeš objasnit da mora prat zube i da na nebu postoji čovjek kojeg je majka jednom bezgrešno rodila pa zbog toga hrpu love uplaćujemo zgradi u kojoj “živi”, onda mu valjda možeš objasnit i da teta Velma voli tetu Marcie. I nijedno normalno dijete vjerojatno neće zaključit da je to loše i da su to ljudi kojima ne smiješ iznajmit apartman - ne samo od sebe, djeca sama od sebe nisu sklona diskriminiranju. To nauče putem, nekad od roditelja, nekad od djece roditelja koji su ih tako naučili.

Pogledajmo još nekoliko odličnih argumenata protiv neprirodnih pojava u crtićima koje su najveći problem u svijetu:

“Da je Bog htio da postoje pederi i lezbe, onda bi ih napravio tako da mogu imat djecu”, kaže jedan striček koji je isto ljut jer u crtiću u kojem pas priča postoji žena koja voli ženu. Čestitke svim parovima koji ne mogu imat djecu, vi ste očito škart, pitajte stričeka.

“A ne, parovi koji ne mogu imat djecu su Božja volja”, ipak dopušta jedna majka/baka/kraljica. Pokušali su joj neki objasnit da su onda Božja volja i homoseksualni ljudi, ali nemojte molim vas s tim matematikama.

“Sad su odjednom svi guy”, ljuti se još jedan striček. Ljutila bi se i ja da su svi guy, svijet bi bio dosadno mjesto, jednako kao što bi bio dosadno mjesto da su svi pismeni.

Nego, vratimo se na majku koja je u problemu jer u crtiću s psom koji priča žena voli ženu.

Kako će ona to objasnit djetetu? Sve ste joj zakomplicirali.

Ovo pitanje, naravno, uopće nije pravi problem.

Djeca nemaju problem sa shvaćanjem koncepta ljubavi ako ljubav ne pretvaraš u problem.

Mene bi više brinulo - a vjerojatno isto brine i majku - kako djetetu objasniti mržnju.

To da se Velma i Marcie vole nije toliko teško objasnit - teže je objasnit zašto mama ne želi da se Velma i Marcie vole.

Još je teže objasnit zašto bi to bio povod za mržnju, agresiju i mlaćenje ljudi jer na cesti za ruku drže nekog kog “ne bi smjeli.”

Najteže bi vjerojatno bilo objasnit zašto ne bi smjeli, jer bi dijete možda moglo počet postavljat potpitanja.

“Jel to znači da ne smijemo ić kod doktora koji je gay?” Ma ne, tad to nije bitno.

“Jel to znači da ne smijemo kupit mlijeko kod blagajnice koja ima curu?” Ma ne, ni tad nije bitno.

“Jel to znači da ne smijemo slušat Queen jer je Freddie bio gay?” Ne, to isto nije bitno.

“A mama zašto je onda bitno?”

Kako objasnit djetetu da je u crtiću u kojem pas priča “najneprirodnije” to što žena voli ženu? 

Ili lako, ili nikako, nema treće opcije.

Lako sad za to što je pas lik iz mašte i to što lezbijski parovi nisu  - kako upozorit dijete na činjenicu da svijetom slobodno hodaju grozna, neprihvatljiva čudovišta od ljudi koja ne bi smjela biti na slobodi? Ne govorim o Velmi i njenoj curi, govorim o ovima što mlate klince i siluju žene - i ovima koji im smanjuju kazne jer su bili u ratu.

U moru “neprirodnih čudovišta” od kojih treba bježat jer su puni mržnje, kako i zašto bi itko htio objašnjavat djetetu da je nečija ljubav problem?

Zašto bi netko htio učit vlastito dijete da mrzi “jer je mama tako rekla”?

Takvih već imamo dovoljno, eno ih kradu po firmama, siluju i mlate. Većinom vjerojatno heteroseksualci.

“To nije bitno, bitno je kakvi su ljudi!”

Tako je, majko, uvijek je nebitno jesu li heteroseksualci i uvijek je bitno kakvi su ljudi.

I tu je ključni problem majke koja je u problemu - ne dio u kojem treba objasnit djetetu zašto se netko voli, nego dio u kojem moraš sebi objasnit da treniraš dijete da mrzi kad za to nema nikakve potrebe.

To je pravo pitanje - kako objasnit SEBI?

Nikako. Lakše si je objasnit da čuvaš dijete od “čudovišta”, čak i ako ga usput potencijalno pretvaraš u jedno. Nekad će odrast u osobu koja će samo tiho mrzit “pedere”, a ako se stvari dobro poklope, možda će i prebit nekog tko “nije po pravilima”, kao što smo imali priliku vidjet od dugoselskog ogranka mladih idiota kojima smeta nečija duga kosa.

Gay likovi u crtićima su - neugodno mi je što ovo uopće pišem dva i pol mjeseca prije 2023. - potrebni jer su gay likovi u stvarnosti sasvim normalna i bezopasna pojava. Ono što nije normalna ni bezopasna pojava su ljudi koji uče djecu da je prirodno mrzit.

A ako nekog brine ideja da će mu dijete “postat” gay (ili guy) jer je to vidjelo u crtiću - šanse za to su otprilike jednake šansama da vam pas progovori jer je to vidio kod Scooby Dooa.

Pa kad već učimo kako se odvaja smeće, možda bi bilo vrijeme da naučimo kako se (ne) odvajaju ljudi - i da vapaj “kuda ide ovaj svijet” nema veze s tim tko koga voli, nego tko koga mrzi.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva