(Ironična je slika, nemojte se bojat). 

Ispričajte moj izostanak zadnje dvije srijede, bila sam u pritvoru - ne onom u kojem završiš kad sudjeluješ u koruptivnom preplaćivanju opreme za dječju bolnicu, samo me pritvorila prehlada deluxe koja traje već 12 dana i ne znam više što da popijem osim cijanida. 

Prije nego što krenemo - iako smo već krenuli - pitat ću vas sjećate li se one priče o bakama koje su jednom davno, za vrijeme prikazivanja serije Esmeralda uplaćivale misu kako bi njihov najdraži flor del campo progledao? Vjerojatno se sjećate, a na to sjećanje ćemo se vratit malo kasnije.

Prvo ćemo popričat o omiljenoj temi internet naroda, ili barem temi koja je u top 5 - graciozno starenje. 

Bolje gospođe

Što vama prvo padne na pamet kad se priča o starenju koje je usput i graciozno? 

Vjerojatno pomislite na žene koje koriste botoks i one koje ga ne koriste, vjerojatno se u mislima nađe i koji mililitar fillera, a moguće je i da se sjetite Tihane Harapin-Zalepugin koja je nedavno na javnoj televiziji ponudila sugestiju da žene u određenim godinama ne bi trebale pokazivat ruke “koje nisu za pokazivanje.” 

Kad god se priča o gracioznom starenju, usput se provlači i naizgled općeprihvaćeni konsenzus da ono podrazumijeva prihvaćanje bora i izbjegavanje intervencija koje ih smanjuju ili poništavaju, a zagovornici takvog starenja glasno osuđuju ljude koji se “ne znaju nosit” s godinama pa se podvrgavaju “nepotrebnim” tretmanima - jer se nisu naučili zaljubit u svoje nedostatke. 

Nekad su u pravu - internet je prepun lica kojima je oduzeta bilo kakva naznaka prirodne mimike i onih koja izgledaju kao skladište plastike, iako bi i to trebao bit problem samo osobe koja to lice koristi - a nekad samo lažu da bi ostavili dojam kvalitetnijih ljudi koji “nisu kao drugi.”

Najbolji primjer su oni koji ispod videa odlično izvedenih i vrlo opravdanih transformacija svejedno vole napisat: “Grozno, izgubila je osobnost.”

Riječ je većinom o ženama s velikim deformacijama nosa i čeljusti koje ponosno govore koliko se ljepše osjećaju nakon operacije, a iako je objektivno vrlo jasno da je zahvat stvarno uklonio njihov osobni problem koji ih je pratio tijekom cijelog života, uvijek se nađe zajednica “boljih gospođa” koje jedva čekaju prigovorit i reć “bila je ljepša kad je bila ružnija, sad je standardno lijepa ali je ista kao sve ostale.”

Ukratko, lažu da bi djelovale pametnije, vjerojatno potpuno nesvjesne da osobnost nije u nosu, nego u osobi i da svojim ponuđenim osudama samo dokazuju da ljude procjenjuju po izgledu - istom onom za koji tvrde da im je potpuno nebitan. 

I nemam statistički dokaz za ovo što slijedi, ali kad bismo tim “boljim gospođama” ponudili 5, 10 ili 20 tisuća eura tretmana u nekoj poliklinici, vjerujem da bi njihova definicija gracioznog starenja letila kroz prozor i da nijedan euro ne bi ostao neiskorišten. Možda griješim, nemam pojma.

Pritom ne mislim da svaka žena potajno sanja o korekcijama i da bi se raspojasala u poliklinici da joj netko pokloni budžet - ali mislim da bi one koje na internetu konstatno prozivaju druge to  jedva dočekale. 

“Starenje je luksuz”, kažu, a ja se u potpunosti slažem. Ali ne slažem se da to znači da moramo bit opčinjeni svakom svojom borom i svakim nedostatkom - kome se sviđaju, nek ih ne dira, kome se ne sviđaju, nek ih potjera ako može. 

Live and let live, to je poanta gracioznosti, a ostalo su priče koje se svode na “vidite kako sam ja drugačija.” 

Ali sve ovo nije graciozno starenje o kojem želim pričat; ovo je samo prvo što pada na pamet i već je toliko uvriježen narativ da se čini kao da nema potrebe za proširenom definicijom, a potreba je sve veća - ili se barem meni čini da je, a vi ćete me ispravit ako griješim. 

Gore gospođe

Ako pitate prosječnu osobu na internetu - uz veliku čast izuzecima, ali ovdje govorimo o prosjeku - starenje i generalno postojanje s pečatom gracioznosti podrazumijeva sve ono što sam već navela: “JA ne koristim botoks (za razliku od drugih), JA volim svoje bore (za razliku od drugih), ONE su sve iste (za razliku od mene)….” - što već samo po sebi nije graciozno jer se miješaš u tuđe osobne odabire koji nemaju veze s tobom, ali glupo je da ulazimo u cirkularan razgovor, pa nećemo. 

(Oni izuzeci od maloprije se samo ne miješaju u tuđa posla, neovisno o stavu koji imaju o botoksu i srodnim zahvatima). 

Ono što prosječna osoba na internetu često ne ubraja u graciozno starenje - a trebala bi - je kako se ponaša prema drugima. 

Vrijeđanje drugih, često nepoznatih ljudi jer su korisnici botoksa je samo početak. Internet je prepun… ja ću reć gospođa, vi kasnije možete reć baba… koje možda graciozno stare jer vole svoje bore, što je predivno, ali vrlo negraciozno mrze sve ostalo. Za početak, Jelenu Perčin. 

Kad su bake kasnih 90-ih uplaćivale misu za Esmeraldu, nije nam za njih bilo toliko teško pronać komadić razumijevanja - to su bila druga vremena i nije bilo baš toliko čudno što netko ne razumije razliku između serije i stvarnog života. Danas bi bilo čudno, ali danas je to praktički nezamislivo.

Ili je meni bilo nezamislivo dok nisam vidjela intervju s Jelenom Perčin koja priča kako su joj jednom davno, zbog uloge u seriji u kojoj je glumila negativku, na cesti prilazile bakice i vrijeđale ju zbog stvari koje je napravila na ekranu. Ali to je bilo davno, sigurno više nema takvih…

Ima, naravno da ima, nema veze što je 2024. - gospođa na gospođi, uvreda na uvredi:

“Odvratna si uvik bila uloga u novoj seriji ti predivno pristaje.”

“Negativka bila i ostala.”

“Ti jesi zločesta niti si simpatična a nisi ni dobra”

“Plastična i odvratna, prodaj tu priču nekom drugom, vidjeli smo kakva si.”

I to nisu bakice iz devedesetih koje jadne ne znaju da je Esmeralda samo glumica koja nije slijepa - ovo su pravno i poslovno sposobne žene od oko 50, 60 godina koje mrtve-hladne jednoj glumici žele sve najgore… i vjerojatno misle da graciozno stare jer ne koriste botoks. 

Još gore gospođe

Ima ih i kod Maje Šuput, ne samo na temu botoksa, hijalurona, photoshopa i svega ostalog što joj vole javit - graciozne gospođe su joj se dohvatile i sina. 

Kakva mu je to kosa? Zašto je dugačka? Dečki nemaju dugu kosu. Kakvo mu je to čelo? Zašto nije manje? Kad će on na botoks? Mogao je izgledat drugačije, zašto ne izgleda drugačije? Ja bi da izgleda drugačije. Jadno dijete s tim imenom. Jadno dijete s tim čelom. Jadno dijete s tom bojom kose.

I one su vjerojatno uvjerene da stare graciozno jer nikad nisu bile na fillerima - to što filaju tuđe profile degutantnim opaskama u njihovoj glavi ne ulazi u koncept gracioznog starenja, to su odvojeni šalteri. 

Ima ih i kod Petre Dugandžić koja se em udala za crnca, em za mlađeg crnca, em se još uz to usudi bit sretna umjesto da se srami.

“Ja joj zamjeram zbog prevelike razlike u godinama”, kaže gospođa Jasna tako da znamo da njeni prigovori nisu na rasnoj osnovi. 

“Nisan konzerva ali ćerce to nije normalno”, kaže gospođa Jelena koju možete pronać na polici pored kukuruza šećerca. 

“Unajmila dječaka, može mu biti majka i ovo se radi radi vlastite promocije”, reče graciozna Vesna. 

Posvuda ih ima… tu su kad treba nekom javit da se udebljao, tu su kad treba javit da je netko premršav, tu su u službi vještaka za svaki prekid, brak i razvod, za svako krivo nazvano dijete, svaku gej osobu koja je neprirodna jer “dva muška ne mogu napravit dijete”, za svaku pitu koja “se ne radi tako”, za svaku majku koja krivo motherira (tako je, motherira, tužite me), tu su za svaku estetsku korekciju koja se nije smjela dogodit - osim ako bi se mogla dogodit, a nije, onda su tu da i za to prigovore - tu su kad god treba prigovorit za bilo što, bilo kad, bilo gdje, evo jedne moje koja me nedavno razveselila nakon što sam objavila recept za one tople sendviče iz djetinjstva. 

Svakako bolje nego da sam gusto ružna, ali lako za Marinu koja je vjerojatno samo bila gladna… umjesto da se graciozno starenje gleda kroz prizmu botoksa i ostalih mu rođaka, možda je pametnije da ga gledamo kroz ponašanje prema ljudima. 

Jer ove su gospođe, vjerujem da ćete se složit, definicija negracioznosti - a vjerujem i da žive u blaženom neznanju, ugodno uvaljane u ideju da stare graciozno jer (kažu da) vole svoje bore. Što je predivno, ali samo za sebe ne znači baš ništa - ne bez ove druge, puno važnije komponente. 

Ideja da je botoks mjerilo kvalitete nečijeg karaktera, a njegov izostanak temeljna postavka gracioznog starenja je vrlo tužna, istrošena ideja - ali tako i dalje tvrde “bolje gospođe” koje se na internetu toliko bave “sranjima” koja drugi stavljaju u sebe, a usput zaboravljaju na “sranja” koja izlaze iz njih.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva