Što ćete radit u subotu? Ja ću brisat prašinu i prat veš, kao i većinu subota, a onda ću, nadam se, navečer slavit pobjedu Baby Lasagne na Eurosongu. 

Vi ga možda nećete gledat, možda ćete okrenut program na nogomet ili nešto treće; sasvim je svejedno, tome i služe televizijski programi i daljinski upravljači - gledaš što želiš, ne gledaš što ne želiš, život nije toliko kompliciran. 

Osim ako ste među onima koji na internetu imaju potrebu svima stalno javljat da ne gledaju Eurosong (ili bilo što drugo što ih ne zanima), onda je sve puno kompliciranije nego što bi trebalo bit. To je potreba koju teško shvaćam, koliko se god trudila - zašto itko misli da je jako važno javit drugima da ih nešto ne zanima, pod uvjetom da to nešto nije propisano zakonom? 

Ne znam, nije ni bitno, u nedjelju će svakako sve bit gotovo… ili će tek počet ako pobijedimo, ali o tom, po tom. 

Što ćete radit u nedjelju? 

Sigurno već imate nešto u planu - nešto što, nadam se, ne uključuje brisanje prašine - a ja ću vas podsjetit na nešto na što u ovo doba godine podsjećam sve svoje muške prijatelje: “U nedjelju je Majčin dan, nemojte zaboravit.”

Sjetili bi se oni možda i sami, ali ja ih svejedno volim upozorit, za svaki slučaj.

Mene ne košta ništa, a njihovim mamama će bit drago što su se sjetili.

Na Valentinovo i Dan žena ih ne moram podsjećat, to se podrazumijeva, a mnogi tad vole reć “nama je svaki dan Valentinovo” ili “svaki dan bi trebao bit Dan žena.”

U pravu su, trebalo bi bit točno tako, a isto bi trebalo vrijedit i za Majčin dan: “Svaki dan je dan za mamu, to se ne mora posebno naglašavat.”

U nedjelju će mnogi, barem oni koji su dovoljno sretni da ju imaju, sigurno nazvat mamu jer je posebna prigoda, a ja ću vas pitat nešto što često pitam ljude koji su mi bliski:

Koliko često zovete mamu? 

Prije nekoliko godina mi ovo pitanje ne bi ni palo na pamet, ali unatrag tih nekoliko sam od puno ljudi saznala da ja svoju zovem “prečesto.”

“TOLIKO puno?”

“ZAŠTO?! O čemu pričate?”

“To je malo bolesno.”

Ne karikiram, puno sam puta čula da je moja količina poziva upućena mami “bolesna.”

Ne nužno “Baby Reindeer” level bolesna, ali svejedno, bolesna.

Zamislite brojku prije nego što vam ju sama kažem - koliko je poziva mami u danu “bolesno?”

Ja svoju najčešće zovem tri puta dnevno. 

“BOLESNO!”

Prije par godina mi nikad ne bi palo na pamet da bi to ikome moglo bit čudno, a kamo li u kategoriji bolesnog, ali u većini situacija u kojima ovo kažem, vidim da ljudima nije jasno zašto. 

Zato jer želim - i zato jer mogu. 

“I zato jer očito imaš vremena.”

Imam, apsolutno, čak i kad ga nemam.

Nisu to neki spektakularno dugački, detaljni pozivi - nazovem ju ujutro da prokomentiramo kako smo spavale i što planiramo radit tijekom dana, popodne da vidim je li sve ok i kako joj dan prolazi i još jednom navečer, oko 20 sati, da joj dam telefonsku pusu za laku noć. 

Svaki poziv traje oko dvije minute i nekad preskočim jedan od njih ako sam u odvratnoj gužvi (ili na drugom kraju svijeta), ali rijetko sam kad u tolikoj gužvi da ne mogu izdvojit barem dvaput po dvije minute za mamu. 

Nekad ju nazovem dok ujutro pijem kavu i pripremam se za radni dan, nekad na putu do dućana, nekad dok vješam veš, nekad dok stavljam suđe u mašinu… 

“Bolesno.”

Is it?

Meni nije, samo mi je lijepo - tijekom dana me zanima kako je i što radi moja mama, zašto bi to bilo bolesno? 

Ne zovem Dalibora Matanića ili slovensku gataru; zovem mamu, svoju, za sebe, onoliko puta koliko mogu i želim - odakle ideja da to, kako mi često kažu, “baš i nije normalno?”

Nekad mi kažu i da to nije karakteristika odrasle osobe i da sam previše vezana; opet, ne za Dalibora Matanića (na kojeg vas samo želim malo podsjetit jer smo ga, standardno, već zaboravili) ili za gataru koja nudi usluge telefonskog tarota ili nasumičnu blagajnicu u dućanu ili bilo kog drugog koga bi bilo bolesno zvat tri puta u danu - za MAMU.

“Bolesno”, kažu.

Pa dobro, onda sam bolesna. Gesundheit.

Koliko često vi zovete svoju (pod uvjetom da možete)? 

Ne pitam zato da prilagodim svoju količinu poziva “normalnoj”, ne pitam ni zato da vas osuđujem - pitam jer većina ljudi koje znam na ovo odgovara s “nedovoljno često.”

Nakon što mi kažu da je moja količina bolesna, ili barem čudna, dodaju da bi oni ipak trebali malo češće - ne nužno tri puta dnevno, ali svejedno, češće nego što to rade. 

I odmah dodaju da jednostavno “ne stignu”, nekad niti jednom u tjednu. 

Nije li to malo bolesno? Pod uvjetom, naravno, da mama o kojoj pričamo nije netko koga ne želite zvat, to je onda sasvim druga priča - ali ovdje pričamo o mami koju želimo čut, ali “ne stignemo.”

U danu stignemo svašta - stignemo provest pola sata u komadu na Instagramu gledajući videe na koje ćemo zaboravit, ali ne prije nego što ih pošaljemo u grupnu poruku, stignemo pročitat hrpu članaka o glupostima koje nam samo pokvare dan, neki se stignu i detaljno posvađat oko Baby Lasagne i svih ostalih stvari oko kojih se ljudi svađaju na internetu… kako onda ne stignemo mamu?

The math ain’t mathing.

Znam da zvuči kao da vam, s oproštenjem, serem i da se miješam u vašu privatnu dinamiku - slično kao što se i oni koji meni govore da sam bolesna miješaju u moju - ali samo vas pokušavam podsjetit na nešto što mnogima prolazi ispod radara jer znaju da ih mama voli neovisno o tome koliko ju često (ne) zovu…

Moć nazvat mamu* je luksuz.

(*Tate se također podrazumijevaju, za slučaj da ste se planirali naljutit).

Moj stane u tri poziva dnevno po dvije minute - nekad je više, nekad manje - vaš neka stane u koliko god minuta i puta želite, ali “ne stignem” je tužna opcija i najčešće nije nimalo istinita. Osim ako ste Beyonce ili Putin ili majka osmero djece ili netko četvrti tko stvarno ne stigne disat - iako sam sigurna da svi oni stignu. 

Sigurno postoje puno nevažnije stvari u danu koje nekako ipak svejedno stignete jer ste tako odlučili. 

Moć nazvat mamu je luksuz za koji bi mnogi dali sve na svijetu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva