Dobar dan svima osim Putinu.

Jel se sjećate kad nam je prije nekoliko godina najveći strah izazivalo pitanje kad ćemo na radiju opet naletit na Despacito? Naravno da znate da karikiram i da smo imali i veće strahove, ali naravno i da razumijete što želim reć.

Ili možda ne razumijete, što je isto ok - ja ovih dana ne razumijem ništa.

Ne razumijem što se događa, kako i zašto, ne razumijem ni kako se treba ponašat, a kako ne treba; razumijem samo da mi period u kojem smo panično kupovali toalet papir ovih dana zvuči puno romantičnije. Na trenutke i idilično.

Preksinoć me probudila susjedova centrifuga, ona koja ide u 2 ujutro uz jeftiniju struju - često me budi, ali ovo je prvi put da sam u polusnu mislila da buka ima veze s Putinom. Bila sam sretna što ipak nema, nakon čega mi je postalo neugodno jer sam sretna dok drugi nisu. 

Jel i vama ovih dana neugodno kad se uhvatite da ste povremeno sretni? 

Ako ste normalni, vjerojatno malo je. 

Sreća ovih dana zvuči sebično, kao nešto što treba potisnut jer nije ni vrijeme, ni mjesto. 

Sebično zvuči i potreba da unfollowate medije koji ovih dana prate rat isto onako kako su prije deset dana pratili tuđu svadbu, iz minute u minutu, sa slikama i videom - ali ja jesam. Ne zato što mi nije stalo do drugih, nego zato što znam da inače neću moć normalno funkcionirat - ni za sebe, ni za druge.

Što opet zvuči sebično jer “normalno funkcionirat” luksuz koji je nekom zauvijek iščupan kao opcija.

Ako ste normalni, ovih dana ste vjerojatno kombinacija preplašenog, sebičnog i ljutog - sve unutar sat vremena, pa onda opet ispočetka. 

Ja sam, osim na Putina, na momente ljuta jer mi se čini da je rat nekima samo “content” za story - prvo izvještaj iz frizerskog salona, pa par kadrova iz Ukrajine, pa anketa “pomozite mi da odaberem boju za noktiće.”

Ovo me i inače ljuti, ne samo zato što ne volim kad odrasli ljudi za svoje nokte govore da su “noktići”, nego i generalno - društvene mreže su se odavno pretvorile u kolaž nepromišljenog sadržaja, što možete vidjeti svaki put kad bilo tko umre, pa ljudi smrt nekog dizajnera/glumca/pjevača u jednom storyu pretvaraju u devastirajuću osobnu tragediju, a pet minuta kasnije u drugom traže da im netko pomogne u odabiru boje laka za nokte. Nekad imam osjećaj da je RIP postao natjecanje - tko će prvi, tko će brže, tko će tužnije ubacit tuđu smrt između ostalog veselog sadržaja. Isti osjećaj sam imala i neki dan, kad se dijelio story o tome kako “ne možemo vjerovati da u 21. stoljeću postoji rat” - što nije pogrešan stav, ali zvuči čudno kad ga dijele ljudi koji su prošle godine molili za Siriju, a sad su očito zaboravili da jesu. Zato me ljuti - jer mi se čini da se RIP i #prayfor pretvorio u usputni sadržaj koji samo staviš na story, pa zaboraviš da je ikad postojao.

Zapravo, ljutiLO me. Neke od vas vjerojatno ljuti i dalje - društvene mreže su prepune osuda kako tko reagira, a kako ne reagira na situaciju. 

*Običan sadržaj iz života ovih dana zvuči nenormalno i užasno sebično: “Kako možeš živjeti kao da je sve normalno, kad ništa nije?”

Ne možeš, ali smiješ pokušat - jedno ne isključuje drugo. 

Nekad je sebično konzumiranje ostataka normalnog života jedini način da se barem malo spasiš - barem na par minuta u satu u kojem se i bojiš, i smiješ, i ljutiš, pa tako ukrug dok ne odeš spavat.

Sreća i “normalno” ovih dana zvuče sebično, ali pomažu ti da naučiš cijenit stvari koje imaš - dok ih imaš.

Netko će opet reć da sad nije ni vrijeme, ni mjesto za sreću i normalno - ja ću reć da svatko ima pravo na šansu da maksimalno “slavi” život koji ima dok brine o životima koji se raspadaju. 

Slobodno mi recite da sam glupa ako želite, nije da nisam navikla, a ja ću vas s guštom blokirat jer sam odlučila da u životu nemam mjesta za ružno koje mogu uklonit jednim klikom - imamo dovoljno ružnog koje ne možemo kontrolirat, zato se trebamo borit protiv onog koje možemo. 

I trebamo se borit za sve lijepo što imamo - pravo na sreću jer počinje proljeće i jer imamo lijepe planove za budućnost smije bit na popisu i ne isključuje strah koji imamo zbog užasa koji nas bude usred noći kao susjedova centrifuga.

U većini slučajeva pomaže da se barem malo posložimo u neposloženom svijetu. 

Ako ste normalni, vjerojatno imate osjećaj da se ovih dana licemjerno veselit i pokušat posložit, ali nije.

Možda je baš sad vrijeme i mjesto da budemo zahvalni na svakoj naznaci sreće koju imamo u danu, a ne znamo ju prepoznat i cijenit.

Možda je vrijeme i mjesto da shvatimo da su neki strahovi koje inače imamo potpuno zanemarivi - ja znam svoje, vi znate svoje, a možda je vrijeme da im oduzmemo moć koju su imali dosad. I da počnemo živjet onako kako želimo u svijetu u kojem sve više ljudi mora živjet onako kako ne želi. 

Ono za što je sigurno vrijeme i mjesto je ideja da je sve što osjećamo ovih dana sasvim ok - i da nam nitko ne smije govorit da je to što osjećamo krivo. 

Ni mediji, ni društvene mreže, ni ja, koju je ljutilo što netko ubacuje rat između frizerskog i kozmetičkog salona - postavljanje “pravila” o tome kako će netko reagirat je ograničavanje tuđe slobode, a tuđa sloboda je jednako važna kad su u pitanju i velike, i male stvari. 

Za kraj ću vam stavit link na grupu u kojoj se organizira pomoć ljudima kojima je normalno zauvijek izbrisano iz života - OVDJE je, pa ako mislite da možete pomoć, priključite se. Ništa nije premalo, ništa nije previše. 

I nemojte zaboravit da i dalje smijete bit sretni zbog svih lijepih stvari koje imate - možda zvuči nelogično, ali ovih dana je vjerojatno važnije nego ikad.

Svaka visibaba.

Svaki leptirić u trbuhu.

Svaka glupa gužva u prometu do posla. 

E i javite ljudima da ih volite - ne samo onima koji to znaju, nego i onima koji nemaju pojma jer vas je strah.

Kog boli putin ako se malo “osramotite”, barem ćete znat da ste živjeli.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva