Ima jedno pravilo kojeg se nastojim držat kad pišem kolumnu - pokušavam da uvijek ima barem 1000 riječi jer mi sve ispod toga djeluje premalo, ali i da nema puno više od 2000 jer ne želim da se ljudi umore. Većinu vremena se uspijem držat zadanih okvira, a danas ne znam kako da ih se držim. 

Prošlo je tjedan dana od jutra koje je počelo sasvim normalno, a ubrzo se pretvorilo u pakao koji smo donedavno smatrali samo pričom koja se događa negdje daleko, najčešće u Americi - i ne znam koliko mi riječi treba da kažem bilo što suvislo. S jedne strane mi se čini da je sve ispod 10000 premalo, a s druge mi se ne govori ništa. U koliko riječi stanu djeca koja su se prije tjedan dana zadnji put spremila za školu i koja nisu znala da su tog jutra pojela svoj zadnji doručak? 

Nemam pojma, nitko nema pojma.

Inače uvijek znam kako krenut, barem otprilike, a sad ne znam gdje bi bio dobar početak. 

Znam samo da imam puno pitanja, a prvo je zašto ljudi uopće u kući imaju pištolje ako nisu policajci? 

Možda vi imate neki logičan odgovor, ali meni ne pada na pamet. I kako se dogodi da taj pištolj dođe do djeteta?

Ne pada mi na pamet ni kako je moguće da dječurlija na internetu slavi klinca koji je ubio 9 ljudi: “Kosta, kralju, ti ćeš jednom izać iz zatvora, ali oni nikad neće izać iz sanduka” - to u veselom videu kaže jedna klinka koja se čak ni ne trudi sakrit lice. 

Ne znam je li primjereno reć da mi je žao i tog klinca koji je ugasio 9 života - naravno da mrzim što je napravio i želim da osjeti svaku sekundu posljedica koje ga čekaju, ali jasno je da je riječ o bolesnom, zanemarenom djetetu koje je trebalo pomoć koju će dobit tek sad, kad je već kasno.

Ne znam ni što da mislim o online RIP kulturi koja već godinama izgleda ovako: “Ajme užas, RIP, thoughts and prayers, uglavnom, ovo je moja večernja skincare rutina” - s jedne strane, život mora ić dalje, ali s druge, čini se da su tragedije sve češće nešto na što samo usput obratiš pažnju i brzo se prebaciš na veselije teme. Kao da nam je stvarno stalo, ali ne duže od 5 minuta.

Ne znam ni ima li smisla pričat o bullyingu koji je u nezamislivom procvatu (to već znamo), o roditeljima koji sve češće ignoriraju i ne odgajaju vlastitu djecu (znamo i to), o videoigrama, društvenim mrežama i svim ostalim stvarima koje su ovih dana na popisu “krivaca”, ne samo u slučaju beogradske škole, nego i inače. 

Ili o TikToku koji je prepun izazova zbog kojih se djeca međusobno guše, skaču kroz balkon, sjede nasred ceste u mraku i natječu se tko će kasnije pobjeć od auta koji im ide ususret? To isto znamo i isto se zgražamo tih 5 minuta, pa opet razmišljamo o ljepšim stvarima. 

Trenutni broj riječi je 496, a ja i dalje nemam pojma odakle da krenem. 

Zapravo nije ni bitno - sve što napišem je i nedovoljno i previše. Klinac kojeg nitko nije liječio je uništio hrpu života, nema riječi koje će to promijenit. 

Sad ću postavit jedno pitanje koje će vas možda razljutit, ali pitat ću svejedno - tko je prvo NJEMU uništio život?  

Koliko god nam svima bilo lakše govorit da je samo monstrum, dijete koje puca po drugima je prije svega uništeno dijete - tko je kriv za to?

Tata koji ga je učio pucat? Ne znam, sigurno nije pomoglo. 

Videoigre i TikTok? Možda.

Romantiziranje nasilja i izvještavanje o žrtvama na način koji u prvi plan stavlja klikove? Možda i to.

Cajke u kojima su pištolji statusni simbol? Možda. Da budemo pošteni, ni u hip-hopu nije ništa bolje.

Bullying? Sigurno.

Nedostatak pažnje? Sigurno.

Puno je faktora o kojima se stalno priča, ali mislim da se često izostavlja ono najvažnije - ljudi već odavno odgajaju djecu s idejom da su najvažnija i najbolja na svijetu, što je uvijek dobronamjerno, ali i opasno jer se svijet rapidno puni samoživim klincima koji se ne znaju nosit s ničim što nije pljesak i pohvala. 

Viđate ih svaki dan, ali nekako prođu ispod radara jer je riječ o “sitnicama.”

Dijete koje neće prestat vrištat dok mu mama ne da mobitel - u zamjenu za pola sata tišine u restoranu, trogodišnjak uči da je nadređen mami. 

Srednjoškolac čiji tata dolazi vikat na profesoricu jer mu nije zaključila 5 iz hrvatskog - u zamjenu za svjedodždbu kojom se roditelji mogu pohvalit, 16-godišnjak uči da je agresija recept za uspjeh. 

Klinac koji maltretira cijeli razred, ali roditelji odbijaju da im drugi roditelji govore da njihov sin ne valja - u zamjenu za mamin i tatin ponos, 12-godišnjak uči da smije radit što god želi, bez posljedica. 

To su djeca koja će u većini slučajeva izrast u kretene jer su navikla da im nitko ne smije prigovorit - neka će postat oni luđaci koji te naganjaju po cesti jer si ih se usudio prestić u vožnji, neka će postat budaletine koje svima upadaju u riječ jer misle da su samo njihove rečenice važne, neka će se pretvorit u ljude koji pipnu svaki kruh prije nego što uzmu onaj koji im se sviđa, neka će postat one žene koje u Zari sve ostave u garderobi jer “bude netko drugi”, neka će se pretvorit u ljude koji parkiraju preko dva mjesta ili one koji odbijaju čekat u redu kad “samo nešto trebaju pitat”… znam da sve ovo zvuči zanemarivo u usporedbi s klincem koji donosi pištolj u školu, ali sve su to neuhranjeni, zanemareni umovi kojima nitko nije objasnio da svijet nije samo njihov. 

A upravo je to postavka iz koje kreće sve ostalo, pa i bullying - “ti si najbolji i najvažniji na svijetu, drugi su samo statisti.”

Naravno, većina klinaca će zbog takvog (ne)odgoja postat samo ljudi koji su zanemarivo grozni za svijet, ali tu i tamo će se dogodit spoj koji kreira tragediju. 

Još jedna stvar koja mi se ovih dana mota po glavi, a s kojom se možda nećete složit - koliko god zvučalo neprirodno i teško, mislim da bi ljudi češće trebali razgovarat s djecom o činjenici da ne moraju bit prihvaćena baš od svih. Ne na način da šute i trpe kad ih netko maltretira, nego na način da znaju da ih ljudi imaju pravo ne simpatizirat i da to nije kraj svijeta jer postoje drugi ljudi koji će ih voljet. Nitko nije sretan kad sazna da ga netko ne voli, ali mislim da se premalo priča o tome da su takve stvari sasvim normalne. 

Svi znamo barem jednu osobu koja je nakon prekida odlučila zagorčat život osobi koja ju se usudila ostavit - meni je bivši obećao da će me ubit kad-tad, a prijatelji su mu pljeskali uz rečenicu “nek si rekao kurvi, tko je ona da tebe ostavlja?”

Ostavila sam ga lijepo i pristojno, ali on je odgojen uz ideju da je sasvim neprihvatljivo da netko na to ima pravo - i nije jedini, svijet je prepun ljudi koji misle da ne smiju bit ostavljeni jer im je mama jednom davno rekla da su jedini i najbolji. Za većinu njih nikad ne saznamo, ali opet se tu i tamo nađe netko tko će zahvaljujući takvoj ideji završit u crnoj kronici.

I možda najvažnija stavka koja se isto često zanemaruje, a koja bi pod hitno trebala uć u osnovni odgoj - normaliziranje psihoterapije. 

Ljudima se i dalje sasvim “normalno” rugat i zgražat na spomen psihologa ili psihijatra - umjesto da na to gledaju kao na sasvim normalnu pojavu i dio higijene, psihijatar mnogima i dalje zvuči samo kao uvreda i nešto što treba isključivo “luđacima.”

Izvolite nekoliko ponosnih reakcija na članak o Nedi Parmać koja je nedavno progovorila o borbi s mentalnim zdravljem i činjenici da je već s 19 godina bila na antidepresivima.

Ovi ljudi su nečiji roditelji, nečije sestre i prijatelji, nečiji kolege s posla, možda i nečiji profesori u školi - i sasvim sigurno nečije prvo rame za plakanje koje je umjesto utjehe ponudilo osudu i nerazumijevanje, a možda i ruganje. Za njih Neda nije osoba koja svojom pričom želi pomoć ljudima koji misle da su sami, nego samo neradnica koja traži pažnju.

Broj riječi - 1372, a sve zapravo stane samo u jednu: PAŽNJA.

Ljudi sve manje paze i na sebe i na druge. 

Da je netko obraćao više pažnje na svojeg sina, možda bi primijetio da je došao u stadij u kojem mu pištolj djeluje kao adekvatna reakcija na probleme koji djeluju nerješivo. Možda i ne bi, nismo im bili u dnevnoj sobi pa ne možemo bit sigurni. 

Da netko obraća više pažnje na vlastitu djecu koja maltretiraju tuđu djecu, možda bi bilo manje klinaca koji se boje doć u školu. Mnogi to sigurno već rade, ali i dalje je puno onih koji ne žele čut da im dijete nije savršeno. 

Da ljudi obraćaju više pažnje na svoje i tuđe mentalno zdravlje, svijet bi bio sigurnije, zdravije mjesto.

Ali pažnja je danas nešto čega ima sve manje i sve češće se troši na gluposti - dok se ne dogodi tragedija, onda su svi odjednom jako pažljivi… najčešće opet samo na 5 minuta, pod uvjetom da imamo sreće da se nije dogodila nama. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva