Ne znam jesu li covid redari krenuli u svoje ophodnje jer ih nisam vidjela, ali vrlo je moguće da negdje piše da posao obavljaju u civilu kako ih nitko ne bi prepoznao, pa kao oni, nekad vrlo popularni, tajni kupci, šetaju po kafićima i restoranima kao obični ljudi i vrebaju ljude bez maske. Nemam pojma što će oni zapravo raditi i iz koje skupine zanimanja će se regrutirati (može li svatko biti kovid redar ili moraš za to imati poseban CV?) ali moram priznati da više ne mogu ni pratiti novosti vezane uz koronu.

Imam osjećaj da se vrtimo u začaranom krugu iz kojega ili nema izlaza ili se trenutno dobro ne vidi pa polako dižem ruke od očekivanja od cjepiva, od novih mjera (nevoljko, ali ja sam jedna od onih koja stvarno nosi masku gdje god treba i ne treba usprkos glavoboljama koje mi je ista posljednjih dana priuštila) i od praćenja brojki koje svakodnevno rastu što zbog povećanih testiranja što zbog dolaska zime i općenito jačanja respiratornih infekcija. Jednostavno ne mogu se boriti s nepoznatim neprijateljem pa više ni ne pokušavam, ali to ne znači da sam odustala od prepoznavanja ostalih bolesti novog starog doba. Za početak, prošle smo subote obilježili Svjetski dan mentalnog zdravlja i saznali poražavajuće podatke iz istraživanja provedenog među mladima u Hrvatskoj. Podaci su valjda bili  alarmantni već prije pet godina, ali na tome je ostalo.

Podaci su alarmantni. Koliko puta ste čuli tu frazu? Da je ovaj put stvarno voda došla do grla, pokazalo se samo dva dana kasnije. Dečko u ranim 20-ima, uzeo je tatin kalašnjikov (WTF?) i pucao po policajcima na Markovom trgu, a nakon toga pucao sebi u glavu s nekim drugim pištoljem (isto tatinim?). Iako do sad nije objašnjeno kako je s kalašnjikovom došetao preko pola grada do samog centra metropole, još je važnije pitanje kako je očito jako bolestan dječak (koliko god se njegovi motivi iz ovog ili onog razloga pokušavaju objasniti) došao do svog tog oružja. Kasnije saznajemo da u njegovom domu postoji još čitav arsenal oružja sačuvan pretpostavljamo iz rata koji mu je cijelo vrijeme bio na dohvat ruke. Puno je tužnih psihosocijalnih elemenata u ovoj priči i puno je pitanja koja zaslužuju da o njima promislimo, ali u jednome bi se svi morali složiti.

Ne postoji razlog, a kamoli trenutak za odobravanje pomahnitalog čina ovog jedva punoljetnog dječaka. Iskreno vjerujem (iako ne mogu to znati) da se ovdje ne radi o planiranoj akciji iza koje stoji neka teroristička radikalna skupina, ali pljeskanje i pokušaji opravdanja ovog čina jesu terorizam. I to je ono čega se trebamo bojati i to je ono zbog čega trebamo biti zabrinuti. Nepravda se u našem društvu odavno udomaćila, kao i potpuni izostanak osobne odgovornosti. Siromaštvo, korupcija, nezaposlenost, nesposobne političke elite, rat pa čak i Covid kriza sigurno jesu plodno tlo za razvoj različitih radikalizama, ali preuzimanje osobne odgovornosti za svoje postupke: od govora mržnje u javnom prostoru, na društvenim mrežama pa do ovakvog suludog čina, potpuno je izostalo. 

I, da, učenje vlastite odgovornosti kreće od najmanjih nogu, najčešće djeca uče po modelu, po uzoru, od roditelja pa do prvih odgajatelja i nastavnika, zatim prijatelja, a onda i javnih osoba. U ovoj groznoj priči odgovornost je na dečku kojemu je očito trebala pomoć, na njegovim roditeljima koji očito nisu htjeli/znali to prepoznati, a na nama drugima odgovornost je da ovaj bezumni čin ne slavimo, ne opravdavamo ga, dapače, kaznimo svakoga tko od ovog pokušaja ubojstva i samoubojstva želi napraviti herojski čin kako se slično ne bi ponovilo ili kako bi barem pokušali pomoći onima koji se nađu u ovakvoj nevolji. 

Nisam sigurna trebaju li nam kovid redari, ali zato su nam mentalni redari već dugo prijeko potrebni. Kako više nijedan mladi čovjek ne bi uništio svoj i tuđi život. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva