Nekako s proljećem, a ove godine iz opravdanih razloga i kasnije, imali smo svi pametnijeg posla, uhvati me panika da je ljeto pred vratima, a ja još uvijek ne stanem u onaj kupaći kostim koji mi je bio premalen i prije svih mojih trudnoća i skakanja na vagi plus minus 20 kg. Uvijek ista priča, krene sezona majica bez rukava, a ja tek tad shvatim da mi ruka izgleda kao noga. I to gornji dio noge, koji, da budem iskrena nikad nije ni izgledao. I onda se dva dana preznojavam u jaknama ne bi li sakrila taj nedorađeni dio tijela, a onda mi pukne film i skinem se pred poznatima i nepoznatima. Još jedna godina proći će bez mog #bodygoalsa prolazi mi kroz glavu dok jedem čips utorkom u 22.00.

I tako svake godine iznova krećem trenirati i manje jesti (preko dana mi još uspijeva, ali onda padne mrak i kad je najgore posustanem) ali uvijek prekasno i željeni rezultat uobičajeno izostane. „Ma nema veze, sljedeće ljeto je tvoje“, tješim samu sebe i dižem ruke od svega prije nego što sam i počela. Pretpostavljam da se tako osjećaju mnoge žene jer teško je zaobići sve te proljetne odluke i buđenje savjesti na društvenim mrežama početkom svibnja. Doduše većina njih izgleda kao da im promjena ne treba jer su se toliko izfiltrirale da Rosie Huntington (britanski top model op.a.) pokraj njih izgleda kao mlohava starica, ali obavezno ponedjeljkom objavljuju fotke s treninga ili iz kupaonice dok se trackaju nekim proizvodima, koji im sudeći prema ispoliranim fotografijama evidentno ne trebaju.

Žena ne može biti premršava ni prebogata, samoironično nam je poručila Coco Chanel, a žensko samopouzdanje je samo klonulo kao frizura nakon kiše. Jer taj ideal teško ćemo ikad postići. Lako još s kilogramima, ako ste karakter kao što ja nisam, smršavjeti se još i može ali što ćemo s borama, podočnjacima, opuštenom kožom ili jednostavno rečeno starošću? Pa tek za to postoji rješenje, uzvraćaju mi naslovi, u dva poteza i vaše lice opet je glatko, odmorno i mlado. Vampirski tretmani, face lifttinzi, fileri, botoxi, silikoni, sve su to pomagači suvremenim ženama. I dok neke od njih uistinu izgledaju bolje, iako stare kao Dorian Gray, pa se pitaš dobro koliko ova žena stvarno ima godina, većina izgleda gore nego prije svih tih tretmana. Možda je do mene, ali ono što viđam po društvenim mrežama često me toliko preplaši da se zapitam, imate li vi drage moje doma iskrivljeno ogledalo?

Kako je moguće da se žene unakaze do neprepoznatljivosti i da im nitko ne kaže, ako već same ne vide, dosta je? Što je to što inače lijepe žene natjera da izgledaju kao blazirane lutke? U sociologiji postoji pojam „ja u ogledalu“ koji je davno skovao Charles Horton Cooley (ne Clooney), a koji kaže da mi stvaramo sliku o sebi na temelju našeg odraza u očima drugih i na temelju onoga što drugi o nama misle. Što bi prevedeno značilo da se i naše samopouzdanje gradi u interakciji s društvom. Utoliko, možemo govoriti o trendovima koji su očito toliko uzeli maha da se žene osjećaju bolje ako su ispravile par borica na licu, napumpale gornju i donju usnu, zategle kožu iza uha ili ispeglale tzv. bore smijalice, nego da stare u skladu sa svojim godinama.

Koliko je naš odraz u ogledalu poremećen dokaz su svi ti postovi na Instagramu na kojima ćete rijetko naći svoju prijateljicu, a pogotovo javne osobe, a da nisu sliku pet puta provukle kroz nekoliko filtera za uljepšavanje. I još bi nekako podnijeli samo filtere jer instagram svijet, jasno vam je, u potpunoj je diskrepanciji sa stvarnošću, da se takvi ideali ne prelijevali i na svakodnevni život. Neki dan mi je pozornost privukla slika jedne poznanice na kojoj ona ponosno pokazuje nove obraze i usne i pretpostavljam, misli da sad izgleda bolje nego prije. A moj prvi poriv je bio da joj u inbox pošaljem: „Ženo što te to izbolo?“. Naravno da nisam to učinila, jer tko sam ja da sudim, a i moj komentar ne bi učinio ništa dobroga, već je za to kasno, ali me navelo na razmišljanje. Je li moguće da je pritisak društva postao toliki prema ženama 35+, da se s licem koje počinje starjeti mora učiniti nešto jer inače nisi više poželjan/atraktivan/privlačan? Jesu li muškarci glavni krivci na koje treba uprijeti prstom jer se njima baš takve žene sviđaju? Odnosno, radimo li mi to žene da bi nam se napokon svidio odraz u ogledalu ili zato što se želimo svidjeti drugima?

Žao mi je što vam moram reći ali za ovaj prvi odraz prvo morate vidjeti sebe očima onih koji vas vole, a za ovaj drugi, e tu nema pomoći ako nije ostvaren ovaj prvi. Iz mog iskustva, najbolje izgledamo onda kad smo sretni, a za sreću još uvijek nisam susrela pravog doktora, iako Miroslav Škoro tvrdi da će nam cijelo ministarstvo, ako on pobijedi na izborima, pomoći. Jer i ova koja sad postoje su tako funkcionalna da poželiš cijeli svoj život njima dati u ruke. Nažalost, ne postoji doktor a bogami ni ministarstvo koje nam može promijeniti odraz u ogledalu onako kako bismo mi možda željele. Osim nas samih.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva