Jel svima u razredu ok da danas ne pričamo o časnoj sestri s duševnim smetnjama kojoj treba pomoć, pustimo policiju i psihologe da rade posao za koji većina nas nije kvalificirana i ignoriramo internet-gomilicu ljudi koji bez pitanja vjeruju u bezgrešno začeće, ali apsolutno odbijaju povjerovat da u svijetu u kojem postoji sve  - zamislivo i nezamislivo - postoji i časna koja bi mogla bit sklona samoozljeđivanju?

Super, dogovorili smo se, a sukladno dogovorenom možemo nastavit s drugim pričama.

U subotu je Sveti Nikola, imaginarni punitelj čizama i jedan od najčarobnijih likova iz djetinjstva u kojeg je svatko vjerovao do određenog trenutka - meni je informacija o njegovom nepostojanju servirana u prvom osnovne, ali zapravo mi je bilo svejedno tko mi čizmu puni slatkišima. Bitno je da ima slatkiša, a to što ih kupuje mama je bilo u kategoriji sporednog.

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran - u čizmi bi se našla čokolada s njegovim likom, vrećica bombona, par toplih čarapa i još nekoliko većinom jestivih, većinom čokoladnih sitnica koje te inače tijekom godine ne čekaju na prozoru… ili u mojem slučaju, ispred vrata spavaće sobe. U čizmi je uvijek bila i šiba koju i danas dobivam od mame, opet u društvu par čokoladnih sitnica; jest da sam u teoriji za to već odavno “prestara”, ali ta je teorija samo prijedlog koji uvijek rado odbijam.

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran, ali to razumijem tek sad, kad sam odrasla osoba kojoj par čarapa zvuči kao predivan poklon, a par čokoladica kao savršena nagrada.

U četvrtom osnovne to nisam razumjela; sadržaj moje čizme me veselio najkasnije do prvog školskog odmora, kad smo između dva sata prepričavali čime nas je Nikola nagradio, odnosno čime su nas nagradili roditelji.

Moji pokloni koji stanu u čizmu su tog jutra bili čarobni, ali čarolija je brzo napustila chat kad se krenula uspoređivat s onom koja je posjetila tuđe čizme i prozore. Iako je sadržaj čizama većine mojih kolega iz razreda bio sličan sadržaju moje, uvijek se našlo nekoliko primjera čizama koje su iskakale iz mase.

Primjer koji mi se urezao u pamćenje je “čizma” sedmogodišnjeg brata jedne moje prijateljice - dok smo na velikom odmoru ponosno nabrajali što smo dobili od Svetog Nikole, odnosno od mame i tate jer smo “odrasli ljudi” koji znaju istinu, kao pobjednička čizma se istaknula njegova u koju poklon nije ni stao, a nije stao jer je bio Playstation.

Za Svetog Nikolu, a s obzirom na to da je dječak o kojem je riječ još uvijek vjerovao u njegovo postojanje, njegov poklon je došao OD Svetog Nikole “osobno.”

I bili smo ljubomorni, kakvi ćemo bit dok u ustima još uvijek barem djelomično imamo mliječne zube - neki samo ljubomorni, neki povrijeđeni, neki i ljuti na roditelje koji ih valjda ne vole dovoljno da im kupe Playstation, pa su “škrto” odlučili da je dijete dovoljno nagradit glupostima kao što su čokolade, čarape i nepotrebna šiba.

Ujutro čarolija, do velikog odmora praktički tragedija - ili barem sramota i teret, jer znaš da će te prijatelji tražit detaljan popis svega što si dobio, a kako da se veselo pohvališ poklonima kad su u usporedbi s tuđima nešto što zvuči kao “samo to?”

Tog sam dana iz škole došla razočarana i puna pitanja o nepravdi - zašto su ONI dobili spektakularne poklone zbog kojih ih se na školskim hodnicima smatra pobjednicima, a moji su samo “glupe” čokolade i još gluplje čarape?

Tata mi je objasnio da su neki ljudi jednostavno jako bogati, ali i da skupi pokloni nisu primjereni za Svetog Nikolu - poanta su male stvari koje te vesele, a s njima u čizmi dolazi i nevidljiva lekcija koja ti pomaže da ih naučiš cijenit. Desetogodišnjem djetetu to i dalje zvuči nepravedno i netočno, ali barem sam znala da problem nije u tome što me roditelji ne vole, nego u tome što su škrti idioti. DESETOGODIŠNJEM djetetu, ponovit ću da ne mislite da to pišem iz perspektive odrasle osobe.

Sutradan smo u školi imali dva “klana” - s jedne strane mi “jadni” kojima je objašnjeno da se moramo veselit sitnicama i da je sve drugo suludo, a s druge oni “odabrani” koji su i dalje bili “pobjednici” Svetog Nikole.

Mi iz prvog klana smo i dalje bili ljubomorni, ovi iz drugog su to znali i često u tome uživali, a iščekivanje sljedeće čizmice je, iako je i dalje ostalo čarobno, sa sobom nosilo i spoznaju da ćemo  u školi morat javno obznanit koji nas je klan dopao ove godine. Neki su iz želje da pripadnu “boljem” klanu lažno prijavljivali sadržaj čizmice (i strahovali od razotkrivanja jer se istinitost tvrdnji detaljno provjeravala), neki su samo prihvatili “poraz”, a neki bi otišli korak dalje i izbjegavali pojavljvanje u školi kako bi usput izbjegli ocjenjivanje statusa na školskom hodniku.

Nevino dječje veselje se pretvorilo u natjecanje; tko je dobio bolje, kog roditelji više vole, tko je “heroj” jer ima bogate roditelje, tko je “luzer” jer ih nema, a za generacije koje su još uvijek vjerovale da Sveti Nikola postoji, natjecanje se svodilo samo na pitanje tko je bolje, kvalitetnije dijete koje je svojim postojanjem zaslužilo više.

Deset godina imamo, podsjetit ću još jednom, što znači da su to zapravo nebitne, dječje muke, ali desetogodišnjem djetetu su svejedno stres i teret - a stres i teret su i roditeljima koje to isto dijete ispituje zašto nije dovoljno voljeno da zasluži isto što je zaslužio netko drugi.

Danas sam, kad imam deset plus trideset, ponosna što sam bila u klanu “jadnih”, jer da sam kroz djetinjstvo za svaku pi*dariju dobivala poklone u rangu Playstationa, vjerojatno bih postala nepodnošljivo razmažena budala koja se ne veseli sitnicama i kojoj stalno treba još, još i još.

Djeca iz klana “odabranih” naravno nisu kriva za pretjerane poklone, krivi su roditelji koji su ljubavi davali materijalnu vrijednost i/ili se samo nisu mogli suzdržat onako kako se ja često ne mogu suzdržat kad biram poklone za nećake, a ako je taj pristup izazivao “podjele društva” 1995., kad si se mogao uspoređivat jedino s ljudima koje srećeš na školskom hodniku, zamislite kako je danas, kad imamo digitalne platforme za uspoređivanje.

Teško je danas biti roditelj, teže nego ikad, teže nego ikad je i imat normalno djetinjstvo kad sa svih strana imaš pristup primjerima onih koji imaju više i bolje od tebe, a najteže je, barem mi se tako čini iz perspektive zanesene tete, samom sebi objasnit da djecu ne treba učit da veliki pokloni znače veliku ljubav jer to radi više štete nego koristi.

Djeca će uvijek pronać način da se natječu između sebe, a mi bi im kao stariji i pametniji ljudi trebali onemogućit da upadnu u zamku natjecanja poklonima - zakolutajte očima slobodno ako mislite da se miješam u stvari koje me se ne tiču, ignorirajte me slobodno ako se ne slažete.

Slobodno zakolutajte očima i na sljedeći prijedlog ako vam se ne sviđa, ali ostavit ću ga na raspolaganje - ako imate djecu koja već znaju da su čarobna bića koja donose poklone zapravo odrasli ljudi koji ih vole, razmislite o opciji da ih naučite da sva djeca nemaju luksuz radovanja poklonima. Djeci to sigurno nije pretjerano strano ako ste ih ikad za stolom motivirali da pojedu sve s tanjura činjenicom da postoje djeca koja su gladna, a blagdani su idealna prilika da ih uključite u pomaganje drugima.

Domovi su puni djece koja se za Božić nadaju sitnicama kakve nama uopće ne djeluju kao poklon, nego nešto što pokupiš putem do blagajne, domovi za starije su puni zaboravljenih duša na koje nitko ne misli ni tijekom godine, azili su puni životinja kojima treba pomoć, a svaki grad u Hrvatskoj ima barem jedno mjesto na koje možete donijet neku sitnicu za one kojima je božićna gužva samo gužva u kojoj nemaju mogućnost sudjelovat.

Moji su nećaci još uvijek premali da ih uključim u pakiranje poklona za one koji ih ne očekuju - bez da im usput moram objasnit zašto ih ne očekuju i odakle zapravo dolaze pokloni - ali čim saznaju da je Djed Božićnjak samo imaginirani lik koji uzima zasluge nas koji hodamo po dućanima, zajedno ćemo birat i pakirat sitnice za one koji su naučeni da im se ne nadaju. I jedva ih čekam odvest u dućan i reć im da odaberu poklon za neko dijete koje ne poznaju, a do tad ću još neko vrijeme to radit sama.

U Svetoj Nedelji se 14.12. održava Božićni Best Buvljak, u Zagrebu je 11.12. Srednjoškolski advent za Udrugu Puž, a ako vas živcira što sam spomenula samo dvije opcije - JAVITE svaku koja vam padne na pamet i olakšajte ljudima koji bi htjeli pomoć, a ne znaju kome da se obrate.

I uključite djecu u priču ako su dovoljno stara da više ne vjeruju u Svetog Nikolu, Djeda Božićnjaka  i ostale likove koji “donose poklone” - kad shvate veličinu sitnice zapakirane za nekog kome je i ona puno, lakše će shvatit veličinu svih sitnica koje im nekad djeluju kao “samo to?” jer je netko drugi dobio bolje i više.