Now this is a story all about how…

Utorak popodne, 1995.

Škola je bila ujutro, što znači da brat i ja imamo cijelo popodne za gledanje televizije (i pisanje zadaće, što je moj brat radio puno češće od mene). Na televizoru imamo par programa - jedan od njih je VIVA, na kojoj slušamo sve nove hitove na engleskom i njemačkom (zbog čega i dalje znamo sve pjesme iz repertoara Blümchen). Još jedan je Kanal A, na kojem gledamo sve serije kojih nema na hrvatskim programima - jedna od dražih je “Princ z Bel Aira.” Volimo i “Zmenkarije”, ali to su traume za neki drugi put. Will Smith i Carlton Banks su nam najdraži ljudi na svijetu.

Ponedjeljak popodne, 21.3.2022.

Sutra krećem na Kanare - prvo idem u Rijeku, u kojoj ću prespavati kod prijatelja jer već u 6 ujutro krećemo prema Milanu, odakle letimo za Fuerteventuru. Zvoni mi mobitel - zove me Adam, prijatelj kod kojeg spavam, vjerojatno da provjeri kad točno dolazim. Pita me nešto što me nitko nikad nije pitao: “Perem posteljinu koju ću ti stavit na krevet, jel ti smeta omekšivač?” Ne smeta mi, ali Adam zna da postoje ljudi kojima smeta i želi bit siguran da nisam u tom klubu. Jel ti smeta omekšivač? Zapišite ovo negdje, ne zbog omekšivača, nego da imate pri ruci za sljedeći put kad prihvaćate tuđe mrvice i lažete si da su dovoljne - možda i jesu, ali možda je lijepo znat da u svijetu u kojem ljudi sve češće misle samo na sebe postoje ljudi koji razmišljaju o drugima čak i do razine omekšivača.

Četvrtak popodne, 24.3.2022.

Kuća u kojoj boravimo s još nekoliko ljudi ima dva kata i dva wc-a. Moja soba je na gornjem katu, dečki su na donjem. Odlazim do donjeg wc-a jer mi je bliže i srećem drugog riječkog prijatelja, Viktora. “Jel smijem u vaš wc?” - pitam iako zapravo ne moram, ali svejedno mi je tako draže. “Čekaj da ti spustim dasku” - Viktor se vraća u wc, spušta mi dasku i uzima toalet papir kojim ju briše. Daska je već bila čista, ali ja sam “gošća” u njihovom wc-u i želi da se osjećam ugodno. I ovo možete zapisat ako želite - danas je dobro zapisat svaki podsjetnik da su ljudi nekad predivni. Obojica imaju curu, za slučaj da me želite tražit broj - ili za slučaj da se nađe netko tko će ove lijepe stvari samo stavit u zagradu i pomnožit ih s predumišljajem, kako se to često voli radit. Nema predumišljaja, samo su dobri dečki koji misle na druge - i koji će se ljutit na mene jer ih tračam, iako ih lijepo tračam.

Nedjelja navečer, 27.3.2022.

Chris Rock na Oskarima demonstrira sve nijanse loše, prvoloptaške fore koja zapravo pripada na maturalac 7.c razreda. “Ha ha, žena obrijane glave je G.I. Jane!” - da ovo čujete na bilo kojem stand-up nastupu, nitko u publici se ne bi nasmijao jer je dosadno, nekreativno i glupo. Will Smith se smije - kiselo, ali smije se. Onda se ipak ne smije jer vidi da njegovoj ženi nije smiješno, što je sasvim ok - Jada Pinkett Smith ima alopeciju i potpuno je kretenski što netko od toga radi zajebanciju. Sad bi bilo pametno da guglam je li Chris Rock to znao ili nije, ali to bi značilo da ću se manje družit s dečkima koji paze da mi ne smeta omekšivač i da sjedam na čistu dasku, pa se nećete ljutit što ću preskočit taj dio. Ako je znao, fora je užasna. Ako nije znao, i dalje je užasna, ali barem je malo benignija. Sljedeći korak ste svi svidjeli - šamar i deranje iz publike. Kasnije su došle isprike, ali to je kasnije. U međuvremenu je pokupio Oskara koji će ga s police uvijek podsjećat na šamar, čime je zauvijek ošamario samog sebe.

Ponedjeljak ujutro, 28.3.2022.

Will Smith nas šamara sa svih portala, dovoljno snažno da je čak i Ukrajina na trenutak pala u drugi plan. Reakcije su, no shit, Sherlock, podijeljene. Will Smith je kreten. Nije, Will Smith je pravi muškarac. Chris Rock je kreten. Nije, Chris Rock je samo komičar koji je publici poslužio glupu foru i ispao debil. Ja bih rekla da su obojica kreteni - Chris Rock možda slučajno, a možda i namjerno (imali su njih dvojica već neke okršaje u prošlosti), Will Smith možda zbog privremene neuračunljivosti. Neki kažu i da je sve namješteno - ja mislim da nije. Pogotovo ne u Americi, u kojoj traje kontinuirana borba protiv narativa da su crnci nasilni divljaci, što se često koristi kao protuargument za neopravdano pucanje po njima. Nema šanse da bi itko na to pristao - ovo je bilo neplanirano, a nekima će ponovno poslužit kao dovoljna količina sapuna da operu ruke od vlastitog rasizma.

Ponedjeljak popodne, 28.3.2022.

Ne znam zašto me iznenadilo, ali svejedno nisam očekivala toliku količinu podrške Willu Smithu. Ovo su samo neke od reakcija s mog Instagrama:

“Ne osuđujem ga, svaki muškarac se tako treba postaviti kad mu netko dira ženu.”

“Pokazao je da štiti svoju ženu, što je u današnje vrijeme wow.”

“Da svi muževi tako vole žene, ne bi bilo rastava.”

Ima i osuda, ali ima i ovog: “Bravo, tako se štiti žena.”

Ne morate se složit sa mnom, ali ja mislim da ju nije zaštitio, nego osramotio - i da je zapravo štitio sebe, posramljen svojojm inicijalnom reakcijom koja je bila smijeh. Kiseli smijeh na glupu foru koji ga je vjerojatno iznenadio, ali dogodio se i mislim da je primarno prao sebe od vlastite reakcije.

Ali čak i da nije to - ovako se žena ne štiti.

Prvo - i opet se slobodno nemojte složit sa mnom - Jada Pinkett Smith je javna osoba, i to poprilično snažna javna osoba sa snažnim stavovima koje se ne boji pokazat. Hoću reć, nije nepoznata jedinka koja nema svoj glas. Ima ga, koristi ga, a loša fora je bila upućena njoj kao ravnopravnoj jedinki svijeta slavnih - ne kao nejakoj jedinki i osobi koja je nečija supruga. Chris Rock ju je - možda slučajno, možda namjerno - ponizio na razini koja nije dostojna pametnog komičara, ali meni se čini da ju je i vlastiti suprug ponizio kad ju je tako divljački “obranio.” Žene se znaju obranit same, za to se na kraju krajeva i borimo, a ovo nije nužno bio korak unaprijed u toj borbi.

Drugo, znam da ideja da pored sebe imaš heroja koji brani tvoju čast zvuči romantično, ali velika je razlika između heroja i divljaka - čak i ako je namjera bila herojska, rezultat je ovaj put bio divljaštvo. Ako već postoji potreba da se ženu zaštiti i obrani joj se čast, što je uvijek pohvalan potez, to bi trebalo odradit na častan način dostojan te iste žene. Ako ti netko udari ženu, to je druga priča, ali ovo je moglo stat u par rečenica i poslužit kao savršeni trenutak za edukaciju publike - trenutak koji je propušten i žrtvovan u svrhu obrane vlastitog ega. Da je Will Smith došao na pozornicu, uzeo mikrofon i rekao “možda ne znate, ali moja žena ima alopeciju i prekrasna je, i želim da svi koji prolazite kroz isto znate da ste prekrasni čak i kad netko lupa glupe fore na vaš račun”, bio bi nacionalni heroj. Ovako je samo heroj ljudi koji “nisu za nasilje, ali…”

Čim na nasilje nasloniš riječ “ali”, otvaraš vrata konceptu nasilja s tumačenjem.

Ovo nam je još nekako lakše stavit u zagradu i pomnožit s “ali barem je obranio svoju ženu”, što nam, htjeli-ne htjeli, barem u nekom postotku zvuči romantično.

Ali “ali” je lukav koncept - danas je tu u romantičnoj funkciji obrane žene, sutra je negdje drugdje.

U Hrvatskoj je “ali” prisutan u svakom nasilju, pogotovo kad je nad ženama.

Ali zašto je hodala sama po noći?

Ali što je imala na sebi kad su ju silovali?

Ali tko zna zašto ju je zapravo udario, možda ga je isprovocirala.

Znam da je ovo druga kategorija, ali u moru podijeljenih mišljenja, veliki postotak ovih dana veliča muškarca koji je milijunima pokazao da je nasilje adekvatan odgovor.

Kontekst trenutno služi kao olakotna okolnost, ali i kontekst je lukava stvar - s vremenom ispari, a u glavi ostaje ideja da je nasilje zapravo sasvim opravdana reakcija. Danas jer braniš ženu, a sutra tko zna. Možda jer ti je ta ista žena digla živce. Možda ne, ali svako nasilje koje se opravdava žigom “zasluženo” potencijalno vodi u proširenje definicije onoga što je zasluženo, a što nije. Kod nas je nasilje i dalje u kategoriji “podložno tumačenju”, zato i imamo toliko nasilnika koji i dalje slobodno šeću gradom iako su “poznati policiji.”

Nedefinirani dan u ovom tjednu, 2022.

Daruvarac ovih dana izlazi na slobodu. Bit će bolji, rekao je, spreman je. Njegovo je nasilje u prvih par dana bilo klasificirano kao zvjerski, neoprostivi čin, ali brzo se nakupila i kolekcija “ali.” Ali i cura čijom je glavom proštemao wc kafića je imala mane. Ali nije sve crno-bijelo. Ali, ali, ali.

Znam da Will Smith i Daruvarac zvuče kao dva odvojena svemira - i jesu, ali na momente ih spaja jedan mali “ali.” Ali isprovocirani su, svaki na svoj način. I svaki je na svoj način trebao ne odabrat nasilni odgovor.

Ali jesu - jednom se ovih dana plješće jer je “zaštitio ženu”, a meni se čini kao da zapravo uopće nije.

Meni se čini da je hrpi ljudi poslao poruku da se problemi najbolje rješavaju šakama - i ženama i muškarcima.

Poslao je i poruku da smiješ fizički nasrnut na nekog u prostoriji punoj ljudi i nastavit sjedit u publici kao da se ništa nije dogodilo - pod uvjetom da si dovoljno moćan i bitan.

To što ovdje postoji kontekst koji provlačimo pod romantiku - iako po meni ne bi trebali - je sasvim sporedno.

Svaki nasilnik će sebi složit romantiku i stavit žig “zasluženo” tamo gdje mu tako odgovara, a pljeskanje Willu Smithu je i dalje samo pljeskanje nasilju.

A kad nasilje rezultira pljeskom, uvijek će se naći netko tko od aplauza ne čuje opciju da stvari riješi drugačije.

“Tako se štiti žena koju voliš” - nisam sigurna. Meni se čini da je ženu bolje zaštitit na način da učiš ljude poštovanju kad god za to imaš priliku. Ne poštovanju zbog straha od batina, nego onom koje proizlazi iz odgoja.

Ovo što smo vidjeli u nedjelju su, barem se meni tako čini, samo dva loše odgojena muškarca od kojih nijedan nema pojma što znači poštovanje.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva