“Naravno da te se (ne) sjećam” - kako preživjeti u svijetu ako teško pamtiš lica

Karmen Božić
Vidi originalni članak

Da možete odabrat jednu supermoć, koju biste uzeli?

Nemojte sad lagat u nastojanju da ispadnete duboki i reć nešto u stilu “moć da jednim treptajem riješim glad u svijetu” - mislim, nije to loša supermoć, ali znamo da su ljudi generalno skloni sebičnijim izborima. Svi svaki dan imaju supermoć ne parkirat kao potpuni kreteni pa mnogi to svejedno rade jer im je tako lakše - očekivati da bi netko odabrao kraj gladi u svijetu je romantično, ali i dalje nerealno.

Naravno, čestitke svima koji bi odabrali upravo to, divni ste (i propustili ste priliku za telekinezu).

Ja sam po pitanju supermoći neodlučna. Generalno mi se najviše sviđa opcija teleportiranja, osim kad sam u krevetu prije spavanja - onda jako želim telekinezu ili moć da ispred sebe materijaliziram što god želim, što se u 99 posto slučajeva odnosi na vodu koju sam ostavila u kuhinji ili mobitel koji je u dnevnoj sobi, a ne da mi se otić po njega.

Još jedna supermoć koja bi mi dobro došla je moć da se nakon izlaska nagovorim da popijem vodu koju sam stavila na noćni ormarić kao alat za smanjenje posljedica tog istog izlaska. Koliko god se pokušavam natjerat da uzmem barem nekoliko gutljaja prije spavanja, neka mistična sila me ipak svaki put uvjeri da je prenaporno, pa odustanem.

Ne bi mi smetalo ni da imam moć samonagovaranja kad je u pitanju pranje kose - prosječna žena na pranje kose potroši oko 10 minuta, a na nagovaranje da ju opere između 2 sata i tri radna dana. 

Ako ne znate o čemu pričam - čestitke, natprosječni ste. (Ili lažete, što ljudi isto rade da bi ispali bolji).

Nekad od supermoći želim nešto potpuno beskorisno, tipa mogućnost da razumijem što govore psi ili delfini kad međusobno pričaju.

Tko zna, možda nas psi tračaju drugim psima kad ih izvedemo u park. Možda nam se delfini rugaju dok im se mi divimo i pokušavamo ih uslikat. Znam da se sigurno rugaju onom jednom liku koji uvijek mora jako napadno svima na plaži pokazat kako pliva “bataflaj.”

Puno mi supermoći pada na pamet, ali da stvarno dobijem priliku odabrat jednu moć, mislim da bi moja želja bila jednostavna: prepoznavanje ljudi.

Tu sam super-nemoćna.

 

“Oprosti, ja ti loše pamtim ljude”  

Postoje ljudi koji jednom nekog upoznaju i to im je dovoljno da zauvijek znaju da je to Igor, a ono njegova supruga Ana. Ja nisam ti ljudi - ja sam ti ljudi na minus prvu.

Da imam CD Miroslava Škore za svaki put kad sam se ponovno upoznala s nekim (da ne bude uvijek “da imam kunu”) ili kad sam samo prošla pored osobe koju “znam”, imala bi puno previše CD-a, što je loš primjer jer je “puno previše Škorinih CD-a” subjektivan pojam. 

Nije mi tako samo s ljudima, isto mi je i s filmovima - što god pogledam, zaboravim u maksimalno 10 dana i manje-više sam spremna pogledat opet. Nije to uvijek loše - to znači da imam mogućnost opet i opet i opet uživat u stvarima - ali tu i tamo se dogodi da ljudi misle da lažem da sam pogledala film. 

Zašto bi netko lagao da je pogledao film je druga priča.

Brojeve i pjesme, s druge strane, ne mogu zaboravit - zato i dalje znam brojeve fiksnog telefona većine ljudi iz osnovne škole, sve instalacijske kodove za Simse, brojeve svih bivših i sadašnjih kartica s pripadajućim pinovima i puno, puno previše tekstova Tarkanovih pjesama jer sam 2005. imala dvotjednu Tarkan fazu.

Pjesme i brojevi - da; ljudi i filmovi - ne.

Zbog čega, naravno, često ispadam glupa i/ili nepristojna.

Iznimka su ljudi kojima jako smrdi iz usta - njih zapamtim odmah i zauvijek (znam ovu ženu, to je Mirjana halitoza).

 

“Naravno da te se sjećam”

Znate one grozne situacije kad sretneš nekog i odradite 5-minutni razgovor, a ti nemaš pojma s kim si upravo pričao?

Jednom je netko na internetu napisao da bi bilo super da imamo aplikaciju kao Shazaam, ali za ljude - da možeš samo kliknut na gumb i brzinski saznat s kim točno pričaš. 

Može se zvat “who the fuck is this” i ne mora bit pretjerano kompleksna - dovoljno bi bilo da izlista ime i prezime, odakle se znate, eventualno podatke o tome gdje čovjek radi da ga možeš pitat “jesi još u banci?” i ime supruge da ga možeš pitat “kako je Ana?”

Svijet bi bio ljepše mjesto da imamo “who the fuck is this” aplikaciju, barem nama koji nesmo školovali pamćenje lica i koji se užasavamo pitanja “jel me se sjećaš?” - koje, btw, uvijek postavi osoba koje se naravno NE sjećaš.

“Naravno da te se sjećam…” je najčešće izgovorena laž koja dolazi uz instantnu kaznu - anksioznost jer znaš će se tu i tamo nać neki SOCIOPAT koji će te pitat da mu dokažeš da znaš tko je i odakle se znate. 

To su, btw, najgori ljudi - oni koji uživaju jer znaju da ti je neugodno.

 

Who the fuck is this?

Ja sam u tome oduvijek loša - pogotovo kad vidim ljude izvan konteksta u kojem ih inače znam, tipa kad sretneš nekog kog znaš s mora i ne prepoznaješ ga jer nije u gaćama.

(Lifehack: Ovo je pametno prešutjeti ako ste se sreli u dućanu, na blagajni - što zbog blagajnice koja će bit zbunjena, što generalno).

Unatrag godinu i pol mi je lakše jer se mogu izvuć na “nisam te prepoznala zbog maske”, ali i dalje je iritantno.

Nekad mi ljudi jako zamjere kad ih ne prepoznam, neki se čak i naljute  - imala sam situaciju da me jedan specijalni dečko tri puta TUŽIO TATI da ga namjerno nikad ne želim pozdravit. Govorimo o odraslom čovjeku, btw, kojem nije palo na pamet da ga možda samo nisam skužila. I koji očito JE skužio mene… i nije se došao javit.

Nikad mi baš nije bila draga ta “ne znaš se javit” ljutnja, kao da je stvar jednosmjerna. 

Nije mi drago ni kad se ljudi uvrijede jer ih nisi prepoznao, pa postanu neugodni - kao to namjerno radiš, samo da im pokvariš dan.

Neki od nas jednostavno nisu talentirani za lica - nije ništa osobno, samo nam ne ide taj dio života, kao što nekom ne ide pjevanje. 

 

It’s not you, it’s me.

Ja sam, na primjer, toliko netalentirana da sam prije par godina svečano obranila doktorat iz neprepoznavanja ljudi - kad nisam prepoznala vlastitog bivšeg dečka.

Ne bivšeg s kojim sam bila u osnovnoj školi i nisam ga vidjela od početka puberteta - bivšeg s kojim sam bila dvije godine ranije. 

Ne samo da ga nisam prepoznala - mislila sam da “se gledam” s nekim novim, zgodnim likom.

Čovjek je prolazio pored mene i detaljno me pogledao - ne jednom, nego dvaput - a ja sam oba puta senzualno spustila pogled jer sam mislila da se ne znamo. I da se možda malo barimo - mi, dva potpuna neznanca koje je sudbina poslala u isti kafić, u isto vrijeme, na istom otoku.

U moju obranu, pustio je bradu i vidjela sam ga na mjestu na kojem ga nisam očekivala - ali to i  dalje ne opravdava činjenicu da sam mislila da se uzbudljivo gledam sa zgodnim likom kojeg ne znam.

To je magnituda moje super-nemoći zbog koje često ispadam nepristojna - ili zločesta, ako pitate onog koji te tuži tati.

 

“Podsjeti me”

Ovo je jedan od glavnih razloga zbog kojih ne volim ić na evente, jer imam osjećaj da sam na ploči minesweepera - ne znam koga u prostoriji znam ali sam ga možda zaboravila, koga ne znam, ali on zna mene, koga bih trebala znat iako se nikad nismo vidjeli ali izmjenjujemo mailove već dvije godine, a koga jer smo prije par godina jeli večeru na Valentinovo…

Svaki korak je potencijalna mina, svaki čovjek kojeg sretneš nova prilika da ispadneš glup, što je stresno, barem ako pokušavaš ne ispast glup.

“Oprostite, ne znam tko ste vi (iako smo možda bili zajedno), mogu li vas zainteresirati za Tarkanovu pjesmu Dudu, divna je? 

Zato sam u zadnje vrijeme počela otvoreno tražiti ljude da mi pomognu da ih se prisjetim - lakše mi je nego da glumim da ih znam i paničarim jer samo čekam kad će shvatit da lažem. 

Koristim trik koji sam naučila od Minee (naravno da ću namedroppat Mineu, to je čast i privilegija), kad je jednom dečku kojeg nije prepoznala jednostavno rekla: “Joj, podsjeti me…”

“Podsjeti me” je toliko ugodnije, bolje i pametnije od “ne sjećam te se.”

 

Help me help you

Tu i tamo se netko i dalje uvrijedi jer ga se usuđuješ ne prepoznat (oprostite, gospodine Madonna), ali većina ljudi reagira normalno i pomogne ti da se osjećaš ugodno. 

Mi koji se teško snalazimo s tuđim licima se najviše bojimo ljudi koji će mislit da smo namjerno nepristojni - nismo, samo smo netalentirani i treba nam pomoć.

Trebalo bi normalizirat to da postoje ljudi kojima jednostavno ne idu lica - trenutno je to nešto čega se “prirodno” sramit, a ne bi trebalo bit.

Svi imamo neku super-nemoć - moja je da mogu gledat u bivšeg i mislit da ga prvi put vidim, nekom možda velike probleme stvara upravo činjenica da NE ZNA hrpu nepotrebnih Tarkanovih tekstova… vjerojatno ne, ali svi imamo nešto što nam otežava postojanje u “normalnom” svijetu.

Meni ga otežava doktorat iz neprepoznavanja lica - i to je sasvim ok. 

Nije zlonamjerno, nije ništa osobno i u većini slučajeva samo znači da vam nije dovoljno smrdilo iz usta kad smo se upoznali.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

 

Posjeti Miss7.24sata.hr