Cijeli život se borim s vagom. I vidi se tko pobjeđuje. Ali ne dam se. Ne odustajem. Uporna sam i paralelno uvjerena kako će uskoro, barem jedna bitka, biti moja.

Svako jutro kad se probudim, ćirim ju iz kreveta. Gledam ju kako ćuli sama u kutu. I svaki put mi je bude žao i onda stanem na nju, čisto da joj pravim društvo i da joj dam nekog posla. I ama baš svaki put se za*ebem. Jer ubrzo začujem njen glasić odozdo: "Marijana, ti malo slatko prasence…" I još mi se nasmije. Samo što mi ne zarokće. A meni ni dan danas ne bude jasno je“l mi se ruga ili me samo imitira.  

A bome sam ove godine prase. Ma što prase? Ako pod hitno ne prestanem jesti, do Nove Godine sam Slonica Nelica. I nije fora se više izvlačit na koronu, lockdown i ostale prijetnje, kada svi dobro znamo da se, i u ovoj situaciji, može redovno vježbati i na prehranu paziti. Ali brate, ne da mi se. Zato sam se ja za blagdane lijepo opustila i remen za tri konfekcijska broja popustila. 

Zbog čega, danas, u nedjelju 27.12.2020 svečano obećavam da PRESTAJEM JESTI. Kažem, i opet zagnjurim glavom u frižider.

A u frižideru - sreća najveća. Mislim da bi se nepovratno u njega mogla preseliti, samo da unutra nije tako mračno i hladno. Kao da si u Švedskoj. Dobro, tamo su oni Vikinzi pa je u redu. A i mjere su im blaže, i sigurno im ne trebaju propusnice. Što me navodi na misao: Zamisli da mi netko ne da propusnicu za ulazak u frižider? Pa živog bi ga pojela. 

Buljim ja tako, glavom duboko zagnjurena, i prvo spazim nju. Moju najveću ljubav, FRANCUSKU SALATU. Između nas, onako iskreno, samo kada pomislim na nju, dođe mi da promijenim seksualnu orijentaciju. I smatram da se viđamo prerijetko - svega dva puta godišnje. To divno, glatko, podatno i nježno stvorenje – koje se suptilno uvuče pod nepce, a još brže u moje bokove. Sve dok ne počnem pucati po šavovima. Što od srama, što od polizanih žlica. 

Zbog čega je mene ta moja ljubav masno koštala. Stoga danas uzimam teću i ima da je slistim do kraja. Jer do ljeta želim bit zgodna kao Iva Jerković. Samo se bojim da sam sve bliža Nevenki Bečić. I tu nema pomoći.

Šaram ja dalje pogledom po frižideru. Gledam ja nju, gleda ona mene. Štoviše, miga mi. Ili ima neki tik? Savršeno srolana, da bi ju se džoint posramio. TETA SARMA .

Prije neki dan me neki ljudi pitali: „Jesi li tim Sarma ili Punjena Paprika?“ Koji debilizam. Pa to su sestre blizanke. Savršene, svaka za svoje razdoblje. I tu nema daljnje rasprave.

Onda kad čujem: "Jedem ja sarmu, ali samo meso, jer ne volim kiselo, pa maknem onaj kupus sa strane…" Koja grehota. Koja uvreda. Koje škripanje u ušima. Zamisli da tebi netko kaže: "Ej lijepa si iznutra, ali izvana si skroz bezveze."  I nemoj se izvlačiti na onu staru da ljepota dolazi iznutra. Ne dolazi. Dolazi u paketu. Jer bez kupusa, ona nikada ne bi bila Sarma. Bila bi Ćufta. I točka. 

Onda podignem foliju s tanjura na najdonjoj polici. Smije mi se PEČENKA. Lijepa li si,  mamicu ti tvoju- pomislim. I ona, baš kao i Teta Sarma, najslađa je nakon tri dana. Na ovako hladnu, dodam malo limuna i mojoj sreći nema kraja. E sad, neki preferiraju ticu u odnosu na prasicu. Ne znam, nisam ja taj tip, mene sve što leti odavno plaši. Iako sam Šibenka, pa je kod nas tuka svetinja.

Nakon što sam ispoštovala ove tri ljepotice – vrijeme je za nešto slatko.

Kako sam Dalmatinka, naravno da prednost dajem apsolutnoj Carici - FRITULI. Ali, kod nje sam se ove godine zezla, jer nisam satrala cijelu teću još na Badnjak, zbog čega je  treći dan tvrda ko ping pong loptica. Što me u mom naumu nimalo ne sprečava, a to je da je utoćam u malo mlijeka. I taaaaaaaaa daaaaaaaaaaa... priča gotova! Nakon frutule, na repertoaru je i ORAHNJAČA. I svi znamo da se i ona jako brzo suši, zbog čega se čim prije mora dovršit.

I onda, nakon 16 minuta pauze, natrag na masno i slano. I upravo najveća ljepota je u ovom blagdanskom kružnom toku. Iz kojega samo rijetki znaju izlaz. Ja ga dobro vidim, ali ga uspješno ignoriram.

A cuga? Između babine rakije, vina i strane žestice, ja biram SVE! Zašto? Zato jer sam od Badnjaka do Nove godine Tasmanijska Neman. Koja jede po kućama tamo gdje nema kovida. I uspješno držim razmak između ljudi, ali ne i između sljedova. 

Stoga na pitanje koliko sam kila dobila za Božić? Ja spremno odgovaram: Baš me briga!!!

I da, sa tri uskličnika. Evo ih opet, nu!!!

Jer ova godina nam je svima bila teška, mračna  i usrana. I ima da se tješimo blagdanskim delicijama. I da se prejedamo, sve dok ne popucamo po šavovima. I kao cepelini ne odletimo u drugu galaksiju, gdje nema ovog glupog virusa. Svjesni da nam možda, nakon ovih zimskih radosti, dolaze opet neke nove gadosti. I to u obliku siječanjskog bluesa, kada smo svi redom dekintirani. Ali, gle čuda, kako smo cijelu godinu dekintirani, niti to nas više ne može oneraspoložiti! 

Nismo advent imali, nismo puno po dućanima trošili, ali smo svejedno uspješno kile dobili. E pa neka smo!  Uživajmo do Nove Godine, a onda u siječnju brzo na pripreme za ljeto. Koje će vrlo vjerojatno, kao i prošlo, biti otkazano.

Stoga dragi ljudi, budite vi meni zdravi, veseli i nasmijani! Ajmo dat nogu u dupe ovoj godini, i dočekati Novu možda deblji, ali svakako sretniji i zahvalniji! 

Sretan vam Božić!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva