Grč u želucu. I susramlje. I žaljenje što će taj incident zasjeniti tolike uspjehe na Oscarima. To sam osjetio nakon suludog incidenta na Oscarima.

Ponekad ih gledam. Ne zbog haljina i odijela jer to nije moj svijet. Ne gledam ih ni zbog uvježbanih govora holivudskih zvijezda. Gledam ih zbog trenutaka nepatvorene ljudskosti. Kad montažer ili kompozitor ili čak glumac dobiju Oscara i vidi se da su vidno iznenađeni i dirnuti. Dirne me njihova ljudskost, oduševi simpatična smotanost, neucifrane izjave i neusiljene emocije. To će sve ove godine ostati u pozadini, nažalost.

Ajmo redom. Šala je bila glupa, neukusna i nepotrebna. Nisam je doživio kao vrijeđanje ili izrugivanje, ali to ne mijenja situaciju da je šala jadna i prvoloptaška. Nije problem u tome što se spomene nečiji izgled ili nečija medicinska situacija. Pobornik sam humora u kojem nema svetih krava. Grozim se sutrašnjeg svijeta u kojem nećeš moći reći ništa ni o kome jer će se netko uvrijediti. Na svaku se rečenicu netko može uvrijediti. S druge strane, ako se cilja osjetljivo pitanje, a nečije medicinsko stanje jest osjetljiva tema, moraš to napraviti inteligentno. Mnogo inteligentnije od ovog osnovnoškolskog humorčića. I da moja osnovnoškolka provali tu foru objasnio bih joj zašto je neukusna. I mislim da bi shvatila.

Volim gledati Rickyja Gervaisa, a on je u šalama spominjao čak i djecu oboljelu od raka. To su djeca s kojom sam dijelio te hodnike i dandanas znam dosta djece koja se bore za zdravlje. I Ricky stalno objašnjava da trebamo razlikovati temu šale od mete šale, od cilja. No to današnji svijet ne shvaća i neće shvatiti. Ali Ricky ima neusporedivo inteligentnije šale i kristalno je jasno da ne vrijeđa djecu, nego pokušava humorom osvijetliti nešto. Iako, realno, kad imaš osobnu poveznicu, malo se teže nasmijati, ako je uopće i moguće. To je razumljivo i tako ljudski. Naravno da smo osjetljiviji kad se tiče nas. Naravno da je nekoga povrijedila ta loša šala, ali ih ne treba uvrijediti.

E sad, to što je fora neukusna i jednostavno tragično loša nikako ne znači da je u redu odglumiti primitivčinu koji staje u obranu svoje ženke. Nikako. Nema ali... Za početak, ona uopće nije nemoćna ženica koju treba braniti od verbalnih neukusnih nasilnika.

A koristiti “ali...” u ovom slučaju je isto ono „ali...“ koji koriste roditelji pokušavajući opravdati svoje šamaranje djece „Ali kad me inače ne sluša!“ Ma nije to baš tako. Ne sluša vas jer niste naučili jezik kojeg može čuti, a ne zato što je neodgojeno derište. Uostalom, vi biste ga trebali odgojiti, zar ne? Ili koje koristi obiteljski nasilnik kad nam u svojoj toksičnoj ignoranciji objašnjava “da je ona to zaslužila”. Dakle, nema „ali...“ kod ovakvog ponašanja.

„Ali on je branio njezinu čast; Ali on je branio svoju obitelj; Ali Chris Rock je prvi počeo...“ Ovih smo dana vidjeli brojne pokušaje opravdavanja žalosnog i primitivnog čina. Čina koji će stand-up, ali i javnu komunikaciju vratiti godinama unatrag jer će sada svakom neandertalcu biti lakše napraviti tih nekoliko koraka da nekoga zvekne.

„A zar mu se trebala svidjeti šala?“
Naravno da nije. Iako se nasmijao. Dok nije vidio suprugu da se baš ne smije pa je shvatio da „mora spasiti stvar“. I odabrao je najgluplji mogući način. Ali najgluplji. Na glupu foru nije opravdano reagirati glupo. Nije kao da jedna glupost pobija drugu. I nije ova prva manje glupa zbog monstruozno glupe i destruktivne reakcije Smitha.

Smith se danas ispričao. Bila je to jedna od onih isprika, ispeglanih od PR tima za krizne situacije, koja je uvjerljiva taman koliko bi bila Putinova za rat u Ukrajini. E sad, analizirajmo što sam rekao jer će možda biti korisno za neku budućnost... Netko će krivo shvatiti da sam usporedio Putina sa Smithom, ali nisam. Usporedio sam neuvjerljivost njihovih isprika. To je meta. Tema je Will Smith, ali meta u ovoj izjavi je bila neuvjerljivost isprike. I dio ljudi to neće shvatiti. Nažalost. Ali to ne znači da ću se prestati tako izražavati. Ako netko nema mogućnost višeslojnijeg promišljanja pretpostavljam da mu je moj tekst ionako prekompleksan jer se ne može svesti na tweet. Smithova ispeglana isprika je manifestacija potrebe da se spasi renome i karijera. Pa i kipić koji je možda ugrožen jer Akademija razmišlja što napraviti zato što nikad nisu imali ovakvu situaciju.

I prije nego što neistomišljenici krene s onim „A vidio bi tebe da...“
Ma ljudi moji, govorili su mi mnogo gore stvari i to je takav teritorij. Ako si u oku javnosti moraš prihvatiti i glupe i česte šale na svoj račun. Ovdje je veći problem bio što si malen u očima svoje žene ako ne napraviš neku glupost „da je obraniš“.

E sad, da netko stvarno ozbiljno ugrozi suprugu ili kćer, ma makni mi se s puta! Nedavno sam se sukobio sa susjedom koji si je umislio da njegov dominantniji kućni ljubimac smije ugrožavati mog. I tu moram uskočiti jer se moj kućni ljubimac ne može sam obraniti, a ovaj ga može dokrajčiti. Nisam nikome opalio šamar, ali ton mi je bio kristalno jasan.

I dok vjerujem da i riječi mogu boljeti, i psihički se integritet treba braniti jer povreda može biti stvarna i ozbiljna, neukusna i glupa šala ipak nije prijetnja osobi koja je imidž izgradila na sebi kao snažnoj ženi. Dakle, i riječi mogu boljeti i nekada ćemo ih dulje pamtiti i rane će biti dublje nego od udarca, pogotovo ako je javni. Ne opravdavam niti jednu sekundu glupe, neosjetljive i neuspjele šale. Samo ističem da rješenje nije u šamaru i divljačkom izrazu lica kasnije u kojem ponavlja da ne spominje njegovu suprugu sa svojim jebenim ustima. To nije rješenje. Ne smije biti.

Rješenje je u primanju glupe šale, pokazivanju da ti se ne sviđa, ali nereakcijom zapravo pokazuješ da si jači od toga. I svakako ne uzimaš svoju nemoćnu ženicu i odlaziš iz dvorane. I ti su prijedlozi žalosni. Samo si trebao pokazati da si jači, veći. I onda bi tema bila njegova glupa šala. A tvoja neandertalska reakcija. Nema “Ali...”

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva