Vijest tjedna - srednja mjerica kestena je 7 eura, čestitke svima koji slave.

Nego, jel se i vama čini da je kolovoz trajao šest mjeseci, a rujan otprilike deset dana? 

Možda je stvar u meni jer ne volim ljeto - možda je vama kolovoz proletio, a rujan vam je prolazio sporo… tko zna, vrijeme svakom prolazi drugačije. U svakom slučaju, već je listopad, a ja ću danas, u prvom tjednu mojeg najdražeg mjeseca u godini, preventivno vikat na vas u nadi da mi nećete zamjerit. 

Ali prije nego što krenem vikat, postavit ću vam nekoliko pitanja koja me se zapravo ne tiču, ali su dovoljno neinvazivna da mogu proć. 

Jeste kupili nešto novo za kolekciju jesen-zima? 

Ja jesam - ne nužno zato što mi treba, ali teško mi se othrvat svim prekrasnim stvarima koje me zovu iz izloga i još prigodnije, s interneta. Poštar koji mi dostavlja pakete vjerojatno misli da sam luda ali srećom, poštar vjerojatno u slobodno vrijeme ne razmišlja o meni. Ako razmišlja, onda se vjerojatno pita kako je moguće da osoba koja naručuje toliko stvari i dalje otvara vrata u istim, starim trenirkama. Ne znam ni ja, samo znam da nas rijetko tko vidi toliko “neodržavane” kao prosječni poštar. 

Drugo pitanje - koliko si često priuštite nešto što vam uopće ne treba, ali našlo vam se na putu pa ste odlučili da vam ipak treba? 

Ne moraju bit velike stvari - može bit vrećica slatkiša koju ste stavili u košaricu iako ste samo došli po kruh i mlijeko, maskara koju ste zgrabili s police iako ste došli samo po toalet papir ili bilo koja druga sitnica koja vam nije bila na popisu, a svejedno ste ju neplanirano donijeli doma jer ste odlučili da ju želite. 

Sigurno u stanu (ili želucu) imate barem nekoliko takvih primjera, a ja vas nimalo ne osuđujem - ne samo zato što su takve male, neplanirane kupovine nešto što nam može popravit dan, nego i zato što u jednoj od ladica imam MEGAFON. Što će mi megafon? Ne znam, ali vidjela sam ga jednom u nekom izlogu i odlučila da ga MORAM imat, pa ga imam. Bio je 15 eura, da ne mislite da je bio 100, a jednom sam ga i posudila prijateljima za snimanje spota, pa sam valjda opravdala trošak.

Još dva pitanja i pustit ću vas na miru.

Postoje li u vašem ormaru stvari koje ste kupili, a nosili ste ih samo jednom ili ih uopće ne nosite? Mene nemojte ni gledat, pisala sam već o svojim kolekcijama “majica za Sljeme” (na koje ne idem), haljina za izlaske (koji su navečer pa opet ne idem) i svih ostalih gluposti koje samo zauzimaju mjesto u ormaru koji često volim počastit rečenicom “nemam ništa za obuć.” 

I zadnje - koji su vaši “must-have” mjesečni troškovi održavanja?

Ne govorim o hrani i režijama, govorim o stvarima koje zapravo uopće nisu nužne, ali koje nam uljepšavaju postojanje. 

Ja vam svoje neću navodit jer nije ni važno; važno je da svi imamo neke stvari bez kojih možda i možemo, ali ne želimo - i sasvim je ok da ih želimo ako nam pomažu da se osjećamo bolje. 

Kraj “glupih” pitanja, a sad jedno koje nije nužno usmjereno na vas - jedno koje se nikad ne usudim postavit da ne ispadnem bezosjećajna, neumjesna ili odsječena od stvarnosti. 

Ali prvo bi bilo pametno da ga najavim uz kontekst, pa hoću. 

Listopad je, kao što (nadam se) znate, mjesec borbe protiv raka dojke. Na sve se strane priča o prevenciji i važnosti pregleda, žene se potiče da se naruče, organiziraju se kampanje i akcije… sve znate, neću vam oduzimat dragocjeno vrijeme nabrajanjem stvari koje su vam vjerojatno itekako poznate. 

I svake se godine u listopadu - ne samo u listopadu ali većinom baš tad - uz priču o pregledima veže i ona o tome da se na te iste preglede dugo čeka. 

Zdravstvo nam je… neoptimalno, ajmo ga obojat ovim nježnim opisom, liste čekanja za neke preglede su duže od kolona na naplatnim kućicama u špici sezone i ne moramo posebno pričat o činjenici da je to grozno - ali još je gore, a sad ću možda ispast bezosjećajna, to što je “dugo se čeka na red” mnogim ženama izlika da se uopće ne naruče. 

Vi možda ne poznajete takve žene - u svakom slučaju se nadam da ih ne poznajete puno - ali to je ono što često čujem kad se nađem u priči o naručivanju na preventivne preglede. 

“Ma budem, ali kad se sjetim koliko se čeka…”

I onda se ne naruči uopće, jer se čeka. 

Koliko se čeka, nemam pojma, a tu je prilika da mi kažete da sam odsječena od stvarnosti - nemam pojma koliko se čeka jer idem privatno. Oduvijek, a kod mene “oduvijek” znači od prvog razreda srednje škole. 

Ne zato što dolazim iz bogate obitelji kojoj nije bio problem plaćat privatne preglede - da je bilo tako, aparatić koji mi je bio fiksiran na zube 3 godine bi bio proziran i nitko me ne nikad bi zvao “Željezara Sisak” - nego zato što se to smatralo nužnom investicijom u zdravlje. 

O tome koliko su mi se u školi rugali jer idem na “nepotrebne” preglede možemo neki drugi put, ali ukratko, moju su mamu prozivali čudakinjom koja svoje dijete šalje doktorima da ju diraju tamo gdje “ne bi trebali.” Ti mi pregledi nikad nisu bili pretjerano zabavni - nisu ni danas - ali smatram se sretnom jer sam već s 15 godina počela usvajati zdrave, pametne navike koje su mnogim mojim školskim kolegicama bile nepoznanica do puno kasnijih godina.

Nego, vratimo se na ono “uvijek idem privatno” - kad god se nađem u društvu žena koje preskaču preglede jer se na njih čeka, a to im je tlaka, bojim se pitat zašto ne otiđu negdje gdje se čeka manje. 

Nije moje da se miješam u tuđu financijsku konstrukciju, pa prešutim.

I nije da mi je strana logika u priči o besplatnim pregledima - ako plaćamo zdravstvo, zašto bismo dodatno plaćali nešto što smo već ionako platili? Nije fer, zaslužujemo bolje, to je sve vrlo jasno, ali koja je skrivena cijena tog inata koji naizgled proizlazi iz zdravog razuma? 

Pogotovo ako uzmemo u obzir da mnoge žene u ime tog “logičnog” inata najčešće odgađaju pregled, pa logika postaje “čeka se, gužve su, ne da mi se, naručit ću se neki drugi put.”

I tako u inatu prođu mjeseci i godine, a ja svako malo čujem priče o ženama koje su preskočile nekoliko godišnjih pregleda jer im se nije dalo bavit organizacijom i čekanjem - i svejedno ih se sramim pitat zašto si samo ne plate pregled ako im je toliko nezgodno čekat. 

Nije moje da ih pitam, valjda bi platile da mogu - ali danas ću pitat jer sam uvjerena da većina može, ali to ne smatra opravdanim troškom. 

Naravno da ima onih koje stvarno ne mogu, naravno da bi bilo prekrasno da nitko ne mora plaćat i da se na pregled ne čeka uopće, ali količina žena koje ostaju nepregledane jer im se ne da zamarat čekanjem, a ne žele platit da ne čekaju iako bi mogle je - barem po onom što čujem od drugih - poražavajuća. 

I to su većinom žene kojima nije problem jednom mjesečno uzet neplaniranu maskaru, torbicu ili kutiju napolitanki koje su - uz srednju mjericu kestena - postale nova definicija hrvatskog luksuza. 

Većina njih bez problema pronađe opravdanje za trošak majice u Zari koja im vjerojatno ne treba, većina njih ni ne razmišlja kad se naručuje na nokte, većina njih će reć da su pramenovi i depilacija u kategoriji nužnih troškova, a meni ne pada na pamet reć da nisu u pravu - svatko ima troškove koje smatra nužnima i svatko na njih ima pravo sukladno vlastitim željama i mogućnostima, ali preventivni pregledi koji spašavaju život su mnogima i dalje u kategoriji “ne dam pare za to.”

I to je sasvim ok ako se stvarno naruče na onaj koji ne moraju platit, ali rekla sam već da mnoge to odgađaju jer se čeka, a njima je nezgodno planirat toliko unaprijed. 

Još uvijek se bojim da ćete vikat na mene i reć da sam glupa i bezosjećajna, ali ako su stvari za ormar - bilo onaj za odjeću, cipele ili slatkiše - opravdani trošak, zašto se preventivni pregled kod nekih i dalje mora borit da završi na istoj listi? 

Cijena privatnog pregleda varira od poliklinike do poliklinike, ali i dalje je većinom “smiješna”, barem kad se stavi u kontekst neplaniranih troškova koji se u jednom mjesecu “slučajno” dogode putem, a plaća se jednom godišnje - i u većini slučajeva se može razvuć na rate. 

I možemo do besvijesti raspravljat o tome da je besmisleno plaćat pregled koji možemo obavit bez da ga platimo, ali opet ćemo doć na isto - ŽENE PRESKAČU PREGLEDE JER IM SE NE DA ČEKAT, ALI NE DA IM SE NI PLAĆAT.

“Neopravdani trošak”, kažu mnoge kad ih se pita za zdravlje - iste one koje stručno primjenjuju “girl math” načela kad treba opravdat impulzivnu kupovinu torbice, čizama ili napolitanki. 

Vičite vi da sam bezosjećajna ako želite, ali ako možemo pronać opravdanje za stvari koje nam zapravo ne trebaju, ali smo odlučili da su must-have, zašto je toliko nezamislivo potrošit pedeset, sto eura godišnje na pregled ako vam se već ne da zamarat onima koji su cjenovno dostupniji, ali vremenski nedostupniji? 

Pustite pravednost i ostale principe da odmaraju, pustite i izlike da nemate vremena - to nije razlog za preskakanje pregleda, nego opuštenost i škrtost koja se ne isplati. 

A nažalost, puno je ljudi koji su nevjerojatno škrti i opušteni kad je u pitanju vlastito zdravlje. 

Možda sam stvarno odsječena od stvarnosti, ali nisam ništa odsječenija od žena koje će danas usputno kupit majicu za 30 eura, a sutra kategorički odbijat ideju da ulože u svoje zdravlje i obećat da će se preksutra naručit besplatno… i odgodit naručivanje jer im se baš i ne da. 

I možda se ne čini tako, ali ovo nije moj apel da si platite pregled - ovo je podsjetnik da se naručite na onaj koji vam se najbolje uklapa u život. Ako vam se ne uklapa onaj koji ne plaćate, a mrsko vam je platit, sjetite se koliko se tijekom godine nakupi usputnih troškova koje opravdavate bez problema. 

Meanwhile, na raznim stranicama s ponudama dana pregledi kreću od 35 eura, a ja ću vas još jednom pitat ono s početka - jeste li kupili nešto novo za kolekciju jesen-zima? 

Kažu da je ove godine bordo must-have boja, što ne znači da ju morate imat - svatko za sebe odlučuje što je must-have, a ja se nadam da vam je na vrhu popisa vlastito zdravlje. 

Besplatno ili ne, to je isto vaš odabir - samo se nadam da niste u klubu nepregledanih jer je to najskuplja opcija. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva