Prošlo je već tjedan dana otkad smo na nekoliko sati bili offline. Bez Facebooka, Instagrama i WhatsAppa. Što se dogodilo? Jeste se oporavili? Ako se uopće od nečeg takvog treba oporavljati? 

Primijetio sam kako je nekima činjenica da društvenih mreža nema baš teško pala. Teško su se mirili s tim. Bili su iznenađeni, dezorijentirani…Neki i očajni kad se nakon svakog ponovnog refresha ništa nije događalo. Ako vam je u nekom trenutku i bio malo bad uzmite kao olakotnu okolnost da su u badu bili ljudi diljem svijeta. Od Amerike pa do Azije. Od Rusije pa do Australije… apsolutno svi koji se koriste Facebookom ili Instagramom nisu mogli ništa. Zero. Nula. 

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, a svanulo je Twitteru i Telegramu. Twitter je dobio na milijune novih članova, a zadovoljni mogu biti i tvorci Telegrama. Ova aplikacija za dopisivanje koja dolazi iz Rusije zabilježila je novih sedamdeset milijuna korisnika. Ej, sedamdeset milijuna. 

Mark Zuckerberg je u samo nekoliko sati izgubio gotovo sedam milijardi dolara. Iznosi su to od kojih ti se zavrti u glavi, ali ne brinem ja za Marka kao ni za ostale svjetske multimilijardere. Kako bi se narodski reklo – neće biti kruha gladni, a ovaj mali minus nadoknadit će se u nadolazećem razdoblju. 

Vjerujem kako niti jednom poslovnom čovjeku nije neka sreća kad u jednom danu izgubi toliki novac, ali shit happens. Pad DNS servera happens. Minus od sedam milijardi dolara happens. Tehnologija je takva kakva je. Kompleksna stvar i podložna kvarovima i problemima. Kvare se i ljudi, što se ne bi i tehnologija. 

Problem je što o tehnologiji ovisimo, a to ide s godinom i stoljećem u kojem živimo. Bilo što drugačije ne bi bilo u redu jer napredak i razvoj čovječanstvu su potrebni. 

Da je tehnologija za neke dvosjekli mač, uvjerili smo se prošli tjedan. Nameće se i pitanje koliko o njoj zapravo ovisimo, a ovisimo. 

Sjetio sam se jednog hrvatskog dokumentarca koji sam gledao prije nekoliko mjeseci. Glavni akteri dokumentarca bili su hrvatski jedriličari, skiperi, kapetani. Oni kojima je plovidba život. Jedan od njih baš je odskakao. Gospodin preko šezdeset godina, stari morski vuk s neopisivo mnogo iskustva na moru. Na pitanje o tehnologijama koje im pomažu u plovidbi samo je odmahnuo rukom. 

Sve je to ok – kaže, ali ako „netko gore“ to sve odjednom isključi, mnogi će biti u velikim problemima. Neki neće niti isploviti. Nastat će kaos jer mladi ovise isključivo o tehnologiji. On i dalje osluškuje prirodu. Njemu vjetar, nebo, oblaci, boja mora, ptice, krošnje drveća govore mnogo. Uz sebe uvijek ima i pomorske karte. One su uvijek tu. Ne ovise o postavkama servera. 

Bili smo bez društvenih mreža šest sati. Što se dogodilo? Ja bih rekao sve i ništa. Srećom pa se radilo samo o društvenim mrežama. Nismo ostali bez interneta, telefonije i svih ostalih stvari bez kojih nam je svakodnevica nezamisliva. Tehnologije o kojoj ovisimo i koja nam je na koncu potrebna. Da se to dogodilo, bio bi mnogo veći problem. Možete li uopće zamisliti? Realno, to je scenarij koji se može dogoditi. Ne možda istovremeno u cijelom svijetu, ali da…moguće je. 

To bi bila prava frka, a ovako, što se fejsa i instagrama tiče – ok… ništa dramatično se nama kao pojedincima nije dogodilo. Nekoliko sati nismo vidjeli gdje su naši prijatelji, kako se osjećaju, što je tko ručao, tko je kome nešto lajkao, gdje se tko nalazi, tko je u shoppingu, a tko je promijenio status iz single u „u vezi“. Sve su to informacije bez kojih možemo, a u to smo se i uvjerili prošlog ponedjeljka. 

Situacija je malo drugačija kod onih koji se bave društvenim mrežama i kojima iste te društvene mreže donose prihod. Ne mislim pritom na gospodina Minus Sedam Milijardi Zuckerberga. 

Društvene mreže ozbiljan su biznis koji (p)okreće mnogo novca i velik je broj onih kojih od tog žive. Plaćaju kredite, račune, djeci izvannastavne aktivnosti. Njima sigurno nije bilo svejedno, ali… shit happens, pad servera happens. Idemo dalje. Bit će ok. 

Netko me neki dan pitao što sam radio u ono vrijeme kad nije bilo društvenih mreža. Kako sam proveo tih šest sati. Ha?!? 

Ne'š ti velike brige i problema. Mala je taman prije „smaka virtualnog društvenog svijeta“ rastegnula kutnu garnituru u boravku, donijela sve moguće deke, poplune i jastuke i napravila ogrooooman krevet za izležavanje. Ležali smo ona, gospoja i ja u tom gnijezdu za izležavanje, pričali, zafrkavali se, gledali usput malo telku. Poslijepodne kao i svako drugo. S fejsom i bez njega. 

Da me se krivo ne razumije, nisam ja protivnik društvenih mreža. Volim društvene mreže. Imam privatni profil na fejsu na kojem sam dosta aktivan, imam određeni broj prijatelja i veseli me. Društvene mreže su mi ok, ali baš ok. Budući da već nekoliko godina pišem, za taj dio mog kreativnog nerva imam i svoju stranicu na Facebooku. I profil na Instagramu, molim lijepo. 

Fejs mi je oduvijek bio draži i zanimljiviji jer Instagram je uglavnom za #fotke. Ja pišem… ne fotkam, ali…ok. Rekli su mi da je ok imati profil i na Instagramu. Ok. Imam. 

Budući da kolumne izlaze ponedjeljkom, uvijek podijelim kolumnu i na fejsu jer volim tu virtualnu interakciju s ljudima koji čitaju. To sam napravio i prošlog ponedjeljka. Prije nego što je fejs postao unplugged. Bio mi je malo bad jer svemu pristupam štreberski i volim da je sve po nekom svom planu i rasporedu, a u ponedjeljak nije išlo. No, budući da nije do mene već do servera – sve ok. Što sad? To je nešto na što ne mogu utjecati. #keepcalm

Pitao sam se, vjerojatno kao i mnogi od vas, kako bi izgledala naša svakodnevica da društvene mreže jednostavno nestanu. Kao da ih nikad nije bilo. Možete li zamisliti? Da živimo onako kako smo živjeli kao nekad. U vrijeme kad društvene mreže nisu nikome bile ni u mislima. Čak ni u SF filmovima.

Gledam malo svoje dvije kćeri srednjoškolke i uspoređujem kako one žive danas u usporedbi s onim kako smo u vrijeme srednje škole živjeli mi. Je li bilo bolje nama ili je bolje njima?

Mi stariji ćemo biti mišljenja kako je nama bilo bolje. Da, bilo je to vrijeme kad smo sve dogovarali putem telefona, ako smo ga u kući uopće i imali. Bilo je to vrijeme kad su roditelji prijeko gledali ako smo predugo na isti taj telefon razgovarali jer impulsi su bili skupi. Bilo je to vrijeme kad si dejt s curom dogovorio nekoliko dana unaprijed. I taj dogovor bio je zakon. Kao u kamen uklesan. 

Danas uz dva klika vidiš gdje je i koliko metara udaljena osoba zbog koje srce malo brže zakuca. Ma kakve „unlimited tarife, bezbroj giga i besplatni glazbeni servisi…“. I bilo nam je dobro živjeti u to vrijeme. Podjednako dobro kao što je njima živjeti upravo u ovo vrijeme. Mladi žive u skladu sa svojim vremenom i guštaju u istim stvarima kao što smo to radili i mi. Društvene mreže, i to one za mlade jer fejs je za starce dio su njihove svakodnevice. 

Djeca naše djece vjerojatno će živjeti na jedan sasvim drugačiji način. I to će biti u skladu sa svojim vremenom i mogućnostima koje to vrijeme donosi. Svako vrijeme donosi neke nove trendove. Mi stariji smo generacija koja podjednako dobro poznaje život bez društvenih mreža kao i život s njima. Prihvatili smo ih i saživjeli se s njima. Ok su nam. Volimo ih. Dio su i naše svakodnevice. 

Vjerujem da ima onih koji su se na mreže malo više zakačili, mobitel im je po čitave dane u ruci i neprestano po njemu scrollaju. Situacija od prošlog tjedna ih je pogodila, ali to je stvar izbora i navike. Ima onih kojim bi život bez društvenih mreža bio težak i taj scenarij im je potpuno nezamisliv.

Ja sam ok s društvenim mrežama, a bio bi i ok bez njih. Mislim da mi to uopće ne bi teško palo. Privikli bi se i na taj novi trenutak jer izbora ionako ne bi imali. Dokle god smo svjesni gdje se odvija pravi život, a gdje virtualni i svjesni smo te granice – problema nema. I po meni je to ključno. Stajati s obje noge čvrsto na zemlji. Znati razlikovati stvarno od virtualnog i ne zanositi se previše nečijim tuđim virtualnim životima. 

Nekima to nažalost ne polazi za rukom i žive život koji sa stvarnošću nema veze, ali to je teret modernog društva u kojem živimo. Taj teret neki neće moći podnijeti. Netko drugi s njim uopće neće imati problema. Bez obzira što rado stisnem like na nečijem profilu, mnogo mi više znači telefonski razgovor s tom osobom.

Bitnije od check ina i taga na društvenoj mreži, važnija mi je ta osoba i vrijeme koje provedemo zajedno uz neku kavu ili čašu hladnog piva. Od super instagramične fotke hrane i gomile hashtagova koji se sljubljuju uz istu tu fotku, i dalje su mi bitniji ljudi s kojima ću sjesti za stol i guštati u toj hrani. Od uređivanja fotografija s putovanja i dalje su mi draže uspomene koje ću s tih putovanja ponijeti. 

Znam, zvuči pomalo retro, ali ne mogu si pomoći. Ako sam retro, neka sam i ako mogu birati, uvijek biram stvarnost i uživo. 

Biram sve ono na što ne utječe pad servera jer pad servera happens.   

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva