Za vikend smo imali goste. U kući na planini. Jer iz prošle kolumne znamo da ja ‘Ne idem na more u sezoni’. Muž je ostao u Zagrebu, a ja sam otišla dan ranije s djetetom. Pospremila sam kuću, oprala kupaonu, kupila hranu, voće, slatkiše, vino, vodu i novi komarnik. Te proklete mreže se za čas potrgaju i nikome nikada nije jasno kako samo odjednom nastane rupa na nečemu što štiti ulazak kukca teškog 3 miligrama. Iznijela sam stolice, provjetrila jastuke, montirala ljuljačke i rastegla ležaljke. Znate kako je to kad dođete na selo, uvijek sve treba proluftati i obrisati, skinuti paučinu i istresti tepihe, razgrnuti rolete, raširiti zavjese, raspakirati hranu i pospremiti odjeću. Sama sam montirala i novi komarnik na balkonska vrata, ukopčala hidrofor, riješila iskakanje osigurača od klime i ošišala ružmarin. 

Svaka mama koja putuje s djetetom zna da je pakiranje njezina karma, nevažno ide li u konačnici s njima i još netko. U našoj obitelji, ja najčešće putujem sama ili sa sestrom što je apsolutno najkomotnija i najbolja opcija, a tata se priključuje kasnije i tijekom priprema sudjeluje toliko da stvari prenese s točke A na točku B. 

Tako je bilo i prošlog vikenda. Stvari za Popovaču sam pripremila sama, on je onda dio odnio u auto, a nakon toga sam ih ja sama opet iskrcala van. Usput sam u dućanu kupila još 20 pizdarija koje sam se sjetila da će trebati prvenstveno njemu, a ne meni. Čips, čokolada, konac za zube, vrećice za led, pivo, mineralna, sve gajba do gajbe sa staklenim bocama. Moslavci nisu baš pristojni ljudi koji će ženskoj priskočiti u pomoć, pa sam sve to u gepek morala utrpati sama.

Navečer smo mali i ja igrali Čovječe ne ljuti se, a tata nam se javio nakon što se vratio s masaže koja je i bila razlog ostanka u Zagrebu. Sutradan sam ustala u ranu zoru, posaugala i oprala pod da bude čisto kad dođu gosti, pozvala majstora za vodokotlić, dogovorila malčiranje trave, skuhala kavu i stavila hladiti piće. 

Iz moje perspektive, napravila sam ama baš sve što bih ja od nekoga očekivala da me zove k sebi na roštilj. Čak sam se i našminkala, počešljala i namirisala. 

Iz perspektive mog muža koji, koji kako vidite u tekstu ni u čemu od nabrojanog nije sudjelovao, ja sam napravila tijekom svih tih obavljenih poslova samo jednu jedinu grešku, ali po njemu kardinalnu, i taj dan dovela do incidenta koji je bio sve samo ne ugodan. Ne moram dakako napomenuti da sve što sam obavila nije primijetio, ni komentirao, ni pohvalio jer problem koji se dogodio je bio toliko strašan da je zasjenio sve drugo. 

U frižider sam naime stavila samo deset boca piva jer je on inzistirao da će ostatak hladiti u zamrzivaču u garaži zaboravljajući da njega prvo treba ukopčati, nakon čega će mu trebati najmanje tri sata da uopće počne raditi, a onda još barem dva sata da zaista i ohladi boce. U raskoraku između njegovih ugostiteljskih kombinacija, popilo se sve što sam ja pripremila.   

I sad da ne bih išla u detalje, jer to je ipak intimne prirode, reći ću samo to da je stvar u nekom trenutku eskalirala. Povišeni tonovi, tko je kriv, tko nije, tko je kome što rekao i kad je rekao, tko je koga osramotio pred gostima, ja njega ili on mene, tko nije vodio brigu je li voda hladna i tko je ispao glup što od pet hladnjaka u kući radi samo jedan.

Ispostavilo se na kraju, kao i uvijek nakon svađe, da smo osramotili sami sebe svojim ponašanjem, a ne s onim što možda nismo dobro napravili, jer u konačnici nitko neće zapamtiti da Pan i Jamnica nisu bili ohlađeni na temperaturu standarda, ali će se svi sjetiti da su onaj dan, nasred brda, dvoje odraslih egotripera izgubili živce zbog gluposti i jedan drugome rekli nešto što niti misle, niti bi u normalnim okolnostima ponovili, niti bi se smirenih živaca ikad tako kompromitirali. 

Jednom mi je moja jako dobra prijateljica kazala, kad sam je pitala svađa li se ona s mužem, da ne postoji brak u kojem nema svađe, ali da oni imaju pravila kojih se drže oboje i da svađe tad ne izgledaju tako neugodno. Ne svađaju se u određene dane, prije važnih događaja i nakon stresnih situacija. A žena, kaže, mora biti mudrija i znati koje bitke može dobiti, a koje ne. 
Zvuči pomalo konzervativno jel?

Ali ako bolje razmislite, na kraju većina stvari ovisi upravo o nama. Mi kreiramo kad će se i čistiti i prati i kuhati, gdje će dijete ići u školu, a gdje na nogomet, kamo ćemo na skijanje ili ljetovanje, hoće li svekrva doći za Uskrs ili Božić, hoćemo li se s tim bračnim parom družiti ili ne, koje boje će biti sofa i koje meso ćemo uzeti za roštilj. Stvari se uglavnom kanaliziraju kroz nas, problem je jedino što nekad ne znamo postaviti granicu i jedan dio ostaviti njima, pa makar sve sjebali. 

Da sam ja boce ostavila vani i ne petljala se dalje u hlađenje, do svađe ne bi ni došlo. Muž bi zajedno s ostalima zbog svoje neorganiziranosti pio toplu pivu i šutio. Ovako smo bili par iz filma u kojem je falila još samo scena gdje ja bacam jednu po jednu bocu u bunar dubok 30 metara i prijetim da ću se i ja spustiti u kanti unutra.

Teško se svađati s partnerom mirnim glasom i hodajući ruku pod ruku cestom. Teško se suzdržati i da baš uvijek ne bude pred djetetom. Gotovo je nemoguće kontrolirati se toliko da baš nikad ne kažeš i ono što ne misliš, jer bijes je jak, a ego još jači. I apsolutno nisam uvjerena da se možeš svađati nasmijan. Ali sve sam više uvjerena da je dostojanstveno dobra riječ za imaginarnu granicu do koje bi se jedan pristojni bračni par trebao svađati. Nakon što se ona prijeđe, teško se vratiti na staro. 

Jer, prisjetite li se raznih situacija kojima ste svjedočili, sigurno ćete znati prepričati bar jednu u kojoj se muž i žena posvađaju na mrtvo ime pred desetak poznatih i još toliko nepoznatih ljudi, onog ljeta, u restoranu, u po bijela dana, povišenih tonova, glasno afektirajuć, vrijeđajući jedan drugoga. Ona na kraju ode plačući u apartman skidajući pred svima teatralno zaručnički prsten s pet malih briljanata, a on se dere za njom da ga nikad nije ni trebala dobiti. 

A to baš i nije smisao zrelog odnosa između dvoje ljudi.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva