Ne znam sjećate li se i koliko su vam svježa sjećanja na one prve mobitele. Ne mislim tu na one mobitele koji su bili dimenzija manjeg kofera ili cigle i kojima su se važni pravili ozbiljni i poslovni ljudi već oni mobiteli koji su bili dostupni široj populaciji. Meni, vama, nama. 

Svatko se sjeća svog prvom mobitela. Ja čak i njih nekoliko. Bio je to famozni Siemens C35i. To mi je bio prvi mobitel - k tome još i službeni. Sa svojih tek napunjenih devetnaest godina bio sam si jako važan. Osjećao sam se jako cool kad sam u kafiću na stol mogao staviti i mobitel. Sada, s odmakom od dvadeset i dvije godine takvo ponašanje mi je onak' – baš jadno jer nitko ne voli ljude koji se prave važni, ali ok. Što je bilo, bilo je. Bio sam samo klinac, sa službenim mobitelom.

Od nekih mojih prvih mobitela koje pamtim bili su tu i Sony Erricson T10 te neizostavna i legendarna Nokia 3310. To su bili mobiteli koji su u začecima mobilne tehnologije imali svoju bazičnu funkciju – odlazni i dolazni pozivi te sms poruke. To je uglavnom bilo to. Bolji uređaji eventualno su imali i neke dodatke – alarm i pokoju igru, a igre zmija svi se sjećamo. 

Pazili smo koliko dugo pričamo na mobitel jer „impulsi“ su bili skupi, a i s porukama se nismo baš razbacivali. Tu i tamo koja poruka i to je bila sva interakcija koju smo imali s našim mobilnim uređajem. Ništa više tada nismo ni mogli, a kad napišem tada, mislim na razdoblje od prije dvadeset godina.

Ja sam generacija koja je završila srednju bez mobitela. Nitko, ali nitko u čitavoj školi nije imao mobitel. Ne zato jer je bilo zabranjeno nego zato jer ih jednostavno nije bilo.

Danas je situacija u potpunosti drugačija. Moje dijete koje ide u prvi osnovne ima mobitel. Da se razumijemo, od onih sam koji će prvi reći da klincima u osnovnoj školi ne treba mobitel ali kako mala putuje svaki dan do škole i natrag autobusom, uzeli smo joj neki najosnovniji mogući mobitel. Nije na touch i ima tipke. Jednostavan da jednostavniji ne može biti. Tek toliko da nam se može javiti ako nešto s prijevozom zaškripi, a u Samoboru javni prijevoz škripi često. 

Čovječe, koliko su se stvari promijenile u posljednjih dvadeset godina. Pogotovo po pitanju mobitela. Mobiteli su davnih dana izgubili svoju osnovnu poziv/poruka funkciju i postali su izuzetno pametni. 

Današnji mobiteli imaju milijun i jednu funkciju, a zahvaljujući modernoj tehnologiji i razvoju svih popratnih stvari u posljednja dva desetljeća, mobitel je postao pravo tehnološko čudo. Taj mali uređaj koji stane na dlan ruke uz samo par klikova u trenu nam nudi sve što treba – internetske pretraživače, društvene mreže, vijesti, navigaciju, mailove, bankarstvo… Putem njega možemo gledati serije i filmove, čitati knjige…mjeri nam puls i broji korake. Upozorava nas na sutrašnji roditeljski i provjerava jesmo li popili dovoljno čaša vode. Obavijesti, notifikacije, reminde - i samo iskaču. Gotovo uvijek je na zaslonu nešto. Od jutra do navečer nešto zvrnda, vibrira, želi nešto od nas. 

Živimo u vremenu kada je mobitel postao neizostavni dio svakodnevice. Naša produžena ruka bez obzira što radimo i čim se bavimo, mobitel nam je pri ruci ili u ruci. Mlađe generacije mobitel gotovo da ne ispuštaju iz ruku, a sve je više i onih starijih kojima mobitel oduzima pažnju veći dio dana.  Mi koji smo roditelji djece tinejdžera suglasni smo oko toga kako su naši klinci previše na mobitelima, ali nije riječ o izdvojenim slučajevima nego je većina takva. Takva su vremena i to treba jednostavno prihvatiti i pritom se potruditi – ne uzrujavati previše.

Izdvojeni su slučajevi onih koji nemaju društvene mreže i mobitel im je tek nužno zlo. Takvi su zaista rijetki. Što kada mobitel potpuno preuzme vašu svakodnevicu i mobitel ne ispuštate iz ruku? Imate li problem s mobitelom?

Bavim se poslom kojeg je u današnje vrijeme nemoguće obavljati bez mobitela i meni je mobitel zaista sredstvo za rad. Slažem se s tim kako su ljudi i prije putovali, organizirala su se putovanja po Hrvatskoj, Europi, svijetu… dok nije bilo mobitela. Moglo bi se i danas, ali kad već imamo blagodati tehnologije, zašto ih ne iskoristiti. Nisam od onih koji smatraju da nam je tehnologija neprijatelj. Naprotiv, pomaže nam, ali kao i u svemu – treba imati mjeru. 

Prošli sam petak poslom završio na Paklenici. Hodali smo nekoliko sati kroz nacionalni park i završili u planinarskom domu, a bez signala sam ostao već nakon prvih petnaest minuta. Dogodilo se ono čega se oni koji su se jako navukli na mobitele pribojavaju – nedostupnost. Ma kakav 3G ili 5G. Signala nema. Ne postoji. Zero. 

Od tisuću i jedne funkcije koje ima – jedina koja mu je preostala je – fotoaparat kojom možeš zabilježiti ljepote kojima si okružen. 

Uvijek tvrdim kako živimo u zemlji koja površinom mala je u biti izuzetno velika. U Hrvatskoj imamo sve, prirodne ljepote na kojima nam mnogi zavide, a koje ne znamo dovoljno valorizirati. Imamo mogućnost izgubiti se u prirodi i biti potpuno nedostupni. Luksuz koji si u ovo užurbano vrijeme u kojem smo uvijek dostupni – rijetko možemo dozvoliti. 

Nekima bi ta situacija mogla teško pasti i u njima uzrokovati određenu nervozu, ali ja sam u toj gotovo cjelodnevnoj nedostupnosti uživao. Neki nisu, ali to je njihov problem. Što da im ja radim kad nisu u stanju zaboraviti na mobitel. Po meni je sasvim ok zaboraviti na mobitel… ostaviti ga negdje postrani i jednostavno guštati u trenutku. Ponekad i kod kuće zaboravim na mobitel. Ostane negdje na sa strane, na nekoj polici, a ja odem za nekim svojim poslom. Iako sam dostupan - nedostupan sam. 

Kad se ovo poklope stvari i postaneš nedostupan, priliku treba iskoristiti. Priznajem, trenutak da je prošao gotovo čitav dan, a da mi mobitel nije zazvonio – bio je dobar. 

Nitko u društvu nije posezao za mobitelom, razgovarali smo, uživali okruženi zelenilom i guštali. Većina nas bez ikakvog uzrujavanja oko toga što smo nedostupni. Tako je kako je – opusti se. Iskoristi trenutak. Kad se spustimo u civilizaciju, kad mobitel ulovi signal – gotovo je. Dostupni smo.

Osjetio sam trenutak kad se dogodio spoj mobitela i signala jer negdje duboko u ruksaku na leđima počeo je vibrirati. Jedna, druga, treća… deseta vibracija. Mailovi, poruke, propušteni pozivi i razne druge obavijesti. 

Moramo li zaista uvijek dostupni? Odmah. U istom trenu. Neosporno je da živimo brzo. Životni temo je takav kakav jest, ali zar baš čitav dan moramo nekome biti dostupni? Na raspolaganju. Pojedincima je postalo sasvim normalno zaboraviti osnove pristojnog ponašanja. 

Prošli tjedan me jedna gospođa zvala pet minuta nakon što je poslala mail. Zvala je kako bi provjerila jesam li dobio mail i može li odgovor dobiti u narednih deset do petnaest minuta. Bilo je 19:30. Ne može. Može sutra. U radno vrijeme jer radilo se o nečem za drugu polovicu desetog mjeseca. Baš ništa hitno. Razumijem kad je nešto hitno i postoje hitne situacije, ali ova zaista nije bila. Dajte teta, opustite se. 

Imam život poslije posla, imam ženu, imam klince. Moje slobodno vrijeme je slobodno vrijeme.  Uostalom, prošlog petka nije se dogodio smak svijeta. Odgovorio sam na propuštene pozive i poruke, ništa dramatično se nije dogodilo. Sve što se trebalo dogoditi, dogodilo bi se ovako ionako. Bio ja dostupan ili ne. 

Nemam problem ostaviti mobitel kod kuće vikendom i otići na kavu u grad. Biti bez mobitela nekoliko sati. Uopće mi ne nedostaju obavijesti i notifikacije. Nemam potrebu svakih deset minuta provjeravati što je novo i čitav dan mobitel držati pri ili u ruci. Neki imaju i poštujem izbor, ali meni to nije jako važno. Ja upravljam njime, a ne obrnuto. Nemam potrebu biti baš uvijek dostupan. Javit ću se. Možda ne istog trena, ali javit ću se. Oprostite i hvala na razumijevanju. 

Vjerojatno guštam u nekom trenutku. Život brzo juri i treba iskoristiti neke trenutke. Život je lijep. Paklenica na kojoj nema signala - predivna. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva