Moram priznati da sam ovo ljeto, onako sebično, kako može samo netko tko od turizma izravno ne živi, prvi put pomislila, wow, ovo bi moglo biti moje ljeto iz snova. Putovati autocestom bez gužvi na naplatnim kućicama, šetati dalmatinskim kalama a da mi nitko ne puše za vratom, kupiti djeci sladoled bez da proživljavam njihove tantrume jer čekamo u redu više od pola sata, posjetiti neka mjesta na Jadranu u kojima nisam bila godinama upravo zato što su poznata po golemim gužvama u srpnju i kolovozu.

Pomislila sam, ok, situacija je takva da smo svi na gubitku zbog situacije s Covidom19, ali možda napokon mi, domicilno stanovništvo uspijemo uživati u ljetu u Lijepoj Našoj. Čak sam u lipnju sa strahom predviđala potpuno ekonomsku propast kao posljedicu takvog turizma i pitala sam se kako ćemo preživjeti jesen ako se sezona nastavi u istom smjeru.

Na moju i vašu sreću bila sam u krivu. Već je srpanj pokazao da su strahovi bili neopravdani i da turisti usprkos situaciji i dalje dolaze na naš dio Jadrana, a kolovoz je u nekim dijelovima Hrvatske (Istra i Kvarner) na 90% popunjenosti. U nekim dijelovima je puno manji (Dubrovnik), ali slušam te malobrojne turiste koji toliko uživaju na polupraznom Stradunu i na legendarnim Dubrovačkim zidinama da im pomalo i zavidim.

I kao što se nedavno Jurica Pavičić  u svojoj kolumni zapitao: „Je li to mjera za hrvatski turizam, a da usput ne sprži sav ostali život?“, moram se nadovezati da o tome intenzivno razmišljam i ja već neko vrijeme. Ljeto nije propalo, turizam za koji smo toliko strahovali preživjet će i ovu godinu, možda nećemo izaći kao bogataši iz sezone, ali nećemo ni potonuti. Sve to navelo me da se  upitam, je li Hrvatskoj uistinu potrebno još više turizma? 

Godinama sam radila emisiju Boje turizma na HRT-u i obilazila Jadran uzduž i poprijeko baš u srpnju i kolovozu. Može se reći da sam upoznala boljke, prednosti i potencijal gotovo svakog dijela Hrvatske. I ono što im je svima bilo zajedničko jest brojanje gostiju i slavljenje uspjeha broja ljudi koji su ih posjetili na kraju sezone. Rijetko tko se hvalio kvalitetom umjesto kvantitetom.

Kao da je jedino bilo važno oboriti rekorde popunjenosti i mase koja se slijevala ljeti u njihovo malo misto. Pri tom nitko nije razmišljao kako mjesto u kojem zimi živi jedva tisuću ljudi, može ljeti podnijeti i do osam puta veće brojke. Tako u malom mistu u kojem ja godinama ljetujem kanalizacija nikad nije ugledala svijetlo dana pa mi „govnara“ barem dva puta dnevno (najčešće u vrijeme ručka) prazni septičku i širi poznati miomiris karakterističan za sva takva mala mjesta na dalmatinskoj obali u koja se turizam ušetao na velika vrata.

Moji pokušaji da i ovo ljeto isprobam neke nove restorane i dam priliku nepoznatim konobama u srednjoj Dalmaciji također je neslavno propao. Restoranska ponuda još je uvijek na tako niskim razinama (čast poznatim izuzecima kojih je još uvijek toliko malo da je jednostavno nedovoljno) da rijetko gdje možeš pojesti divlju ribu, a o načinu pripreme riže za rižoto kao da nisu u životu pročitali niti jedan recept ili barem pokušali nabaviti Arborio rižu ili ne daj Bože, Carnaroli. Jedna moja poznanica i ove je godine, unatoč puno većoj ponudi slobodnih apartmana na obali, nasamarena lažnim fotografijama smještaja pa je završila ljetovanje prije nego je i počelo.

Neke ljude ni korona kriza nije natjerala da šupe koje iznajmljuju prenamijene u mjesta za boravak ljudi a ne životinja. Mamina prijateljica rezervirala je smještaj preko poznatog booking servisa, a kad se pojavila na odredištu s malom bebom i hrpom stvari, shvatila je da je vlasnica apartmana već iznajmila isti taj prostor nekome drugome. Nisu pomogle isprike i povrat novca jer u tom trenutku nije imala kamo. Čitam nedavno kako je jedna gospođa s djetetom rezervirala sobu u luksuznom novo preuređenom hotelu i poljubila vrata jer isti hotel uopće nije otvoren, unatoč tome što se i dalje prodaje na svim mogućim kanalima. Umjesto ljetovanja u tom hotelu ponuđen joj je smještaj u drugom, ali tek kad je stigla na odredište. Dakle, potpuno lažno reklamiranje i obmanjivanje. Gospođa se požalila medijima, a vidjet ćemo hoće li hotelski lanac snositi ikakve posljedice zbog takvog poslovanja.

Predugo se na našoj obali prema turizmu odnosilo kao prema nečemu što postoji samo po sebi. Bez obzira koliko se (ne)trudili ili (ne)ulagali, turisti su uvijek dolazili. Ako je kriza s novim virusom u svijetu nešto dobro učinila, onda je to činjenica da se više ništa ne podrazumijeva. Mnogo će lošega u hrvatskom turizmu nestati, jer tržište kvalitete, a ne kvantitete, odbacit će najgore. Neki će morati pronaći novi posao, neki neće više moći živjeti samo od rentijerstva, neki restorani morat će zatvoriti, neki ljudi ostat će bez posla, a neki hotelski lanci morat će prestati s bahatim oglašavanjem i nepoštivanjem svojih gostiju. Reklo bi se, svako zlo za neko dobro. Nadajmo se - ovo zlo za opće dobro!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva