“TETA, zašto bazen još nije napuhan?!”, pitao me začuđeno neki dan moj četverogodišnji nećak pet minuta nakon što sam mu zrakom iz pumpe krenula punit novu ljetnu radost. 

Nije neki ogroman bazen, ali ima tu posla, a on je, mali i neinformiran kakav je, očekivao da će posao bit gotov odmah, a ne za dvadesetak minuta koliko mi je trebalo. 

Nisam mu zamjerila, nije to jedina stvar koju sa svoje četiri godine ne razumije - ne razumije ni druge stvari vezane za protok vremena, pa svaki put kad ga stavimo na popodnevno spavanje misli da je kad se probudi već novi dan. 

“Njegova godina ima 730 dana”, rekao mi je brat, a meni je to odmah postala jedna od najdražih informacija na svijetu. 

Mali je, naučit će još puno stvari koje mu trenutno nisu jasne, samo treba imat strpljenja i razumijevanja. 

Strpljenje i razumijevanje su kategorija koja u mojem životu nekontrolirano buja unatrag nekoliko godina - dijelom zbog nećaka, dijelom zbog ljudi kojima sam se okružila, pa se sve češće ulovim da pronalazim i strpljenje i razumijevanje tamo gdje ga prije ne bih ni pomislila tražit. 

Nije to uopće loše - strpljenje i razumijevanje mi pomažu da se manje živciram u prometu, pošti i svim ostalim situacijama koje bi mi prije često znale pokvarit dan, a što ga češće primjenjujem, to ga brže i lakše lociram. 

Nekad mi zbog toga na društvenim mrežama kažu da sam postala dosadna - većinom oni koji su prije uživali u mojim okršajima s ljudima koji su tražili svađu, što sam im često i omogućila - ali to je dosada na koju sam iznimno ponosna. 

Zato ćemo danas to moje novostečeno strpljenje i razumijevanje (u nastavku SIR jer ste već previše puta pročitali te dvije riječi) pokušat primijenit na neprimjenjivo - na one trenutno najpoznatije Hrvatice koje, nevjerojatno ali istinito, nisu Ivana Knoll. 

Ako niste čuli za NAKAZE JEDNE, NAKAZE, onda vas uz dužni SIR moram pitat KAKO i GDJE ste bili? 

Ako odgovor nije “u komi”, onda ste ih morali vidjet - ali tko sam ja da vam ne omogućim da se podsjetite?

Bit ću sasvim iskrena, kad sam ovo vidjela prvi put, moj SIR filter je odlučio da su žene uplašene i sasvim sigurno u šoku. 

Gori sve oko njih, ne znaju što se događa, teško im je u glavi i plućima pa možda ne razumiju da nije lijepo ni normalno govorit da su vatrogasci nakaze - ljudi svašta pričaju kad nisu pri sebi, neki to čak i stave na plakate u predizbornoj kampanji. 

Jadne žene, strpimo se i pronađimo razumijevanje za njihovu muku, amen. 

A onda smo dobili ime i prezime gospođa u nevolji, što je kod većine ljudi koji su možda i imali malo razumijevanja izbrisalo svaki trag suosjećanja, ali ja ću vam svejedno pokušat pomoć da i tu pronađemo SIR - moguće je da ćete se na kraju čak i malo posramit jer ste ih zlobno osuđivali iz udobnosti svojih nebitnih života. (Za slučaj da me prvi put čitate, iznimno sam sarkastična, bolje da vam to napomenem nego da mislite da sam luda i glupa). 

Ok, ajmo iz “nakaze jedne, nakaze” napravit SIR. 

Za uspješnu izvedbu recepta, potrebno je da znate s kojim visokokvalitetnim sastojcima uopće raspolažemo. 

Prvi sastojak je ćaća koji se “dol guši”, a ćaća je moćni HDZ-ovac - kažu mediji da je moćan, ja im vjerujem. Ćaća je šef Hrvatskih šuma kojima, sasvim prigodno, vatrogasci često prigovaraju zbog nedostatka požarnih puteva.

Nediljko se zove, a mediji kažu i da je Nediljko prijetio vatrogascima i tražio da se cisterna parkira ispird njegove kuće - Nediljko je to demantira, a mi ne možemo znat kako je bilo ako nismo bili tamo. Ne možemo ni znat je li stvarno “sve napravija za ovu državu” kako je u kameru vrisnula njegova kćer dok je prstom upirala u “nakaze”, ali možemo pretpostavit da vjerojatno nije. Ono što možemo znat je da je Nediljko 2016. uvjetno osuđen na 6 mjeseci zatvora zbog zlouporabe položaja.

Drugi sastojak za SIR je kćer o kojoj znamo da je magistra odnosa s javnošću (pretpostavljam ne s diplomom summa cum laude) kojoj je studij platio Gradski parking Šibenik, znamo i da radi u šibenskoj Elektri, a znamo i da se ispričala svima koje je uvrijedila, što je valjda znak da je nešto naučila na faksu. Izašla je i priča da joj je Gradski parking Šibenik uz studij plaćao i ispite, ali opet, mi to ne možemo znat jer nismo bili tamo. Svakako bi bilo tužno da ti netko na privatnom faksu plaća ispite dok se drugi studenti na fakultetima koje plaćaju sami guše učeći za prolaz, ali ponavljam, ne možemo tvrdit da je bilo tako. 

Treći SIR sastojak je supruga o kojoj, osim da misli da se vatrogasci samo vozaju i tu i tamo “malo pljusnu” kanticu vode pa se opet vozaju, znamo i da je dobila zaposlenje u Cestama Šibenik baš dok je Nediljko tamo bio šef Nadzornog odbora - što nije ni smio bit jer je u to vrijeme bio gradonačelnik Skradina. 

Topla ljudska priča se rađa od ovih naših sastojaka za SIR, šteta što nije na španjolskom da bude još privlačnija. 

E sad, vi se možda nećete uopće složit sa mnom, ali ja vam kao stručnjak za SIR moram pokušat objasnit zašto kćer Anna i supruga Neda zaslužuju da ih razumijemo s velikom dozom strpljenja.

Por primero, kući im prijeti požar. Jest da u istom trenutku taj isti požar prijeti još 300 drugih kuća, ali jesu li one ikad imale priliku naučit da njihova kuća nije najvažnija kuća u državi - ili barem u selu?

Kad ti privatni fakultet plati GRADSKI PARKING ŠIBENIK, kad sasvim slučajno dobiješ posao u firmi u kojoj ti je muž u Nadzornom odboru, kad taj isti muž/ćaća ima uvjetnu zatvorsku kaznu zbog zlouporabe položaja ali i dalje je direktor u državnoj firmi, vjerojatno se malo iznenadiš kad ne možeš povuć vezu da ti ugase kuću. Slično kao što se moj nećak iznenadi kad ne može odmah dobit napuhani bazen, nego mora pustit da stvari idu svojim tokom. 

Vidite da nije teško pronać SIR ako znate prepoznat i točno poredat sastojke. 

A nije teško ni pronać SIR za izjavu da se vatrogasci samo vozaju i tu i tamo bace kanticu vode pa onda “opet” ne rade ništa - lako je pretpostavit da drugi rade nepošteno i traljavo ili da ne rade ništa ako ti je to prva prirodna misao kad je u pitanju posao. Možda griješim i nemam pojma o čemu pričam, možda su naše viralne dame oličenje profesionalnosti, učinkovitosti i discipline a ovo da su vatrogasci besposlene nakaze im je palo na pamet sasvim slučajno. Tko će znat? Mi ne, nismo s njima na radnom mjestu, Bogu hvala.

SIR se, vjerojatno ćete se složit, već lijepo formirao, a stane u jednu kratku misao - kako očekivat da ljudi koji su navikli na privilegije razumiju situaciju u kojoj su izjednačeni s onima koji ih nemaju? 

I tko zapravo zaslužuje najglasniju osudu u priči o nakazama, za koje Google translate nudi nekoliko opcija, a meni se najviše sviđa “el defecto?”

Tko je el defecto u ovoj priči - magistra koja je diplomu odnosa s javnošću pred kamerom prenamijenila u snošaj, majka joj koja je sigurno slučajno dobila posao u firmi u kojoj joj suprug nije ni smio imat funkciju, ali eto, čudni su putevi Gospodnji (i požarni), ili Nediljko koji je sve napravija za ovu državu i koji je jači od sudbine čak i kad mu je dio te sudbine (uvjetni) zatvor?

Tako je, el defecto smo mi koji ih svaki dan vidimo, čujemo i puštamo da i dalje neometano gore u našim kućama, institucijama i novčanicima. 

Nakaze koje se samo vozaju i tu i tamo na požar bace kanticu vode, pa onda opet ništa - nepošten opis za vatrogasce, to je jasno i mom nećaku koji u godini ima 730 dana; a hoće li nama ikad postat jasno da su Anna i Neda poprilično točno i pošteno opisale nas?

Vatrogasci sigurno nisu zaslužili da ih se zove nakazama koje se samo vozaju i “nit prstom da maknu”, ali mi ostali vjerojatno jesmo.

Dok one urlaju jer im se Nediljko guši, mi od njihovih lica i vokala radimo zabavni sadržaj - i branimo vatrogasce od uvreda, što je jedino normalno, ali to su samo kantice vode koje neće napravit značajnu razliku.

“Nakaze jedne, ćaća mi se guši” - guši se u Hrvatskoj svaki drugi neprivilegirani ćaća, a mi na uzročnike požara jedva da bacimo koju kanticu vode.

I tko je onda zapravo el defecto?

Vjerojatno mi koji se samo vozamo i nit prstom da maknemo iako se cijelo vrijeme gušimo u dimu moćnih HDZ-ovaca i njihovih familija koje nismo naučili da njihove kuće nisu najvažnije u državi. 

A ako ih mi nismo naučili, nego smo ih još i nagradili, kako da im zamjeramo obijest koju smo im poklonili sami? 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva