Taman sam htjela napisat da se ovog ljeta praktički uopće ne spominju cijene kuglice sladoleda na obali i da smo u osjetnom deficitu s člancima o šokiranim turistima koji su uslikali (i objavili) “potresan” račun nakon pojedenog ručka - što je generalno čudno jer su takve priče inače prvi glasnik ljeta, a pogotovo je čudno u godini u kojoj smo, ako se više itko sjeća, imali bojkot zbog cijena - taman sam htjela, a onda me jučer zajebala Vlatka Pokos. 

Njenoj je prijateljici u kafiću uručena bočica od pola litre vode po cijeni od 5 eura, a kad ju je gospođa Pokos otišla vratiti na šank “iz principa”, na nju se ružno i neprimjereno otresla muška persona, nazivajući ju pritom “Vlatka” iako se ne znaju, uz uputu da se ne buni jer ionako nikad ništa ne plaća. Što je primitivni krkanluk, naravno, nema veze kakve emocije inače imate prema Vlatki Pokos. 

Sve je, jasno, završilo na društvenim mrežama uz, još jasnije, usputno spominjanje fašizma i Thompsona, a iako je gospođa Pokos u pravu kad kaže da joj se muška persona sigurno ne bi tako obratila da je na njenom mjestu bio muškarac, iako ima i pravo vratit zatvorenu bocu vode ako joj ne paše cijena, možemo li, molim vas, FOR THE LOVE OF JESUS HAROLD CHRIST, kao temeljni princip svih principa primijenit ČITANJE cjenika dok naručujemo? Naravno da je 5 eura puno za vodu, ali zato nas roditelji, djedovi i bake, vrtićki odgojitelji (masculinum/femininum), učitelji i učiteljice i svi ostali od malih nogu uče slova i brojeve. 

“Išla sam vratiti iz principa” - kao da je voda podmetnuta, nametnuta, oglašena po lažnoj cijeni i dostavljena na stol uz obmanu i krivokletstvo, a princip “čitam koliko stvari koštaju” i dalje ostaje nedostižna, maglovita ideja kojoj se mogu približit samo odabrani. 

Shut up and read, a ako read izostane, niste prevareni, nego nemarni. Hvala što ste došli na moj TED talk.

Nego, vratimo se na tren na male noge i stvari koje nas uče dok još nisu narasle - osim čitanja slova i brojeva.

Svašta nas još uče; peri zube, peri ruke, gledaj lijevo i desno kad prelaziš cestu - iako bi u novije vrijeme trebalo učit i da se lijevo i desno gleda čak i kad izlaziš iz dućana da te ne bi pokupio romobil ili nečija dostava ćevapa - kaži hvala, kaži molim, kaži dobar dan i doviđenja…

Svašta se uči, znate i sami, a jesu li vas učili da napravite krevet? Ne da ga sami složite od dasaka i podnica, nego ono klasično pospremanje kreveta kad iz njega ustanete. Sigurno jesu, male su šanse da nisu, ali opet, male su šanse i da netko ne zna pročitat cjenik pa se uvijek nađe barem šačica “učenika” koji nisu bili na satu kad se obrađivalo poglavlje zdravog razuma. 

Sigurno jesu, svatko valjda zna napravit krevet… dok se ne krene pričat o uvođenju vojnog roka. 

To je onda jedan od glavnih argumenata - uz disciplinu, odgovornost i klasik zvan “muškarci su postali pi*ke” - krevet je uvijek u top tri, a “ja sam u vojsci naučio “napravit” krevet” ponosno stoji kao jedan od iznimno važnih benefita. 

O vojnom roku ne znam što mislim, što vas vjerojatno ionako ne zanima - ali znam što mislim o argumentu s krevetom. 

Ako punoljetnoj osobi treba vojska da nauči kako se posprema krevet, to je nešto što je možda pametnije zadržat za sebe. Prije nego što me netko napadne, ZNAM da se u vojsci krevet posprema po najvišim standardima i svaka čast svima koji u tome briljiraju, ali svejedno, krevet se uči puno ranije, prije nego što u školi dobiješ kemiju i fiziku. 

Osim kreveta, imamo i već spomenuti argument “muškarci su postali pi*ke” - što je poprilično glupa uvreda ako uzmemo u obzir da govorimo o jednom od najizdržljivijih organa i možda bi bilo pametnije da ih se, ako je već potrebno, usporedi s nečim osjetljivim, tipa testisima, ali to je nepotrebna digresija kao i spominjanje Thompsona i fašizma u priči o vraćanju (preskupe) vode. 

“Muškarci su postali pi*ke”, kažu, a to je problem koji, kažu, treba izliječit. 

“VOJSKOM!”

Možda, ne znam, nisam bila, ali slažem se da postoji sve veća potreba da se muškarce liječi… odnosno preventivno educira. Ne sve, naravno, divnih je primjeraka koliko želite, ali kao što u oči najviše upadaju skupe kuglice sladoleda, tako u njih upadaju i primjerci koji su se pokvarili putem. 

Exhibit A - počinitelj koji je već dugo poznat policiji, povezan s krim-miljeom, onaj koji je prije manje od dva tjedna usred bijelog dana ugurao 16 metaka u kuma jer je bio uvjeren da ga žena s njim vara. Kažu da je i nju nedavno fizički napao, a Bogu hvala ovaj put nam nitko nije javio je li bio dobar susjed koji je uvijek lijepo pozdravljao.

Exhibit B - mladić (22) koji je ovih dana osuđen na godinu dana zatvora jer je po glavi šakama i bocom mlatio bivšu djevojku - i usput prijetio da će ju ubit, za slučaj da nije bilo jasno već iz šaka i boce - a dobra vijest za apsolutno nikog je to da mu je zatvorska kazna zamijenjena uvjetnim zatvorom s rokom kušnje (i opcijom ponovnog pokušaja, pa ćemo bit iznenađeni) od tri godine. 

Exhibit C - zaboravili smo već na ime David Komšić, a manijak koji ga nosi je u zatvoru nakon što je 88 puta izbo trudnu bivšu curu… i na sudu se nije osjećao krivim. Ali ajde, on je barem u zatvoru na 30 godina, odnosno ipak 25 jer je valjda dobio popust na količinu uboda, što znači da će izać kao 44-godišnjak… koji se vjerojatno i dalje neće osjećat krivim.

“E da su barem bili u vojsci, možda bi…”

Možda. Možda ne. Nemam pojma. 

Nemam pojma ni koliko nas još takvih čeka do kraja godine, ali znam da ih sve treba liječit - odnosno da ih je u formativnim godinama trebalo pokušat spriječit da razviju suludu, ali ipak vrlo popularnu ideju koja glasi: “Mene NITKO ne smije ostavit.”

Istu ideju imaju i neke žene, da ne ispadne da divljam samo nad muškim rodom, a sve ih treba liječit, odnosno spriječit jednako detaljno i jednako rano.

Ne u vojsci - u školi. 

Uz dužno poštovanje mitohondriju, peronospori vinove loze i ostalim stvarima kojih se svi, htjeli ne-htjeli, još uvijek sjećamo - nije li vrijeme da se u sustav obrazovanja uvede program za osposobljavanje i nošenje s normalnim životnim situacijama od kojih je jedna i izlazak iz veze? Ne nužno odmah u nižim razredima, možda tek kad ispadnu zadnji mliječni zubi, to je taman na vrijeme. 

Ako pitate Exhibit A, B i C, veza ne može završit bez smrtne posljedice ili barem detaljnih batina, ali to su samo najveći i najpoznatiji manijaci posluženi na švedskom stolu ljudi koje nitko nije naučio da smiju bit ostavljeni - ima ih u puno manje primjetnim oblicima i varijantama svuda oko nas. 

Bivši muževi koji prijete bivšim ženama.

Bivše cure koje pale aute novim curama. 

Uhođenje i maltretiranje porukama. Osvetnička pornografija. Premlaćivanje novog partnera. 

Bijesne žene, bijesni muškarci, svi znamo barem jednu priču o ljubavi koja se ugasila i pretvorila u prijave policiji, nasilje i strah za život - ili barem prepucavanje preko leđa djeteta, što je dovoljno tužno i jadno. 

I sasvim je normalno da su ljudi tužni i razočarani kad im u ljubavi ne cvjetaju ruže, ali ako umjesto toga cvjetaju šake, prijetnje i pištolji, jasno je da je riječ o, izvinite unaprijed, pomahnitalim kretenima (masculinum/femininum) koje nitko nije naučio da SMIJU bit ostavljeni - uvijek i kad god.

Nakon što su stoput čuli “volim te.”

Nakon što je netko potpisao “u dobru i zlu.”

Nakon 5 dana, nakon 30, nakon 7 godina i odmah nakon “uzimam.”  

Kad god, nema veze što nije lijepo - life’s tough, get a helmet. 

Normalnom, razumnom čovjeku je to sasvim jasno, ali ljudi su sve manje normalni, a razum sve rjeđe boravi tamo gdje bi trebao. 

Možda bi, ovaj put uz dužno poštovanje raku samcu i crvenoj moruzgvi, nastavcima za aorist i tafa-tefe-ta-ta trebali počet tjerat djecu da napamet štrebaju rečenicu koja, čini se, obitava u sve manje odraslih glava: “Ja smijem bit ostavljen. Ja smijem bit ostavljena. Ja smijem bit odbijen. Ja smijem bit odbijena. Nije idealno, ali svatko na to ima pravo.”

Jer nasilnici i manijaci (opet masculinum/femininum) sasvim sigurno još uvijek znaju definiciju mitohondrija, a ideja da smiju bit ostavljeni, odbijeni ili zamijenjeni im je, izgleda, potpuno strana. 

A to je, kao i pospremanje kreveta, pranje zubi i gledanje lijevo i desno, najobičnije opismenjavanje za život - ili bi trebalo bit, a uredno se preskače jer “to valjda svi znaju.”

Valjda svi znaju i pročitat cjenik prije naručivanja, pa svejedno svako malo imamo incident.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva