Imam jednu molbu za početak - možda će zvučat čudno, ali na internetu smo, dakle “čudno” je već odavno zastarjela kategorija. 

Jel može netko, bilo tko - ako ima želje, mogućnosti i/ili vremena - uzet svađu između Plenkija i Milanovića i onu između Hane i Gospodina Savršenog i prevest nam to na turski? 

Super je i ovako, ali na turskom bi bilo još bolje. Ili barem na španjolski - na španjolskom sve uvijek zvuči dramatičnije.

Na primjer, glagol “to bloom” je na španjolskom FLORECER - zamislite koliko bi tek dokone gospođe podivljale na ime Florecer Tatarinov. 

Ali to su priče iz 2021., danas ćemo prvo skoknut natrag u vrijeme. Btw, za vikend sam počela čitat knjigu “The rearranged life of Oona Lockhart” i toplo ju preporučam svima osim grammar nazijima, kojima ju toplo preporučujem. Uglavnom, protagonistica skače kroz vrijeme i jako je zanimljivo, a tako ćemo danas i mi. Skakat kroz vrijeme sigurno, za “zanimljivo” ne mogu (svima) garantirat. 

Zagreb, 1989.

Par mjeseci prije mog četvrtog rođendana (un par de meses antes de mi cuarto cumpleaños, vidite kako je odmah bolje), dobila sam svoju prvu putovnicu. Tad smo ju, doduše, zvali pasoš.

Ne sjećam se zbog čega, ali znam da sam prije samog fotkanja plakala - zato i imam rumene obraze i pogled kao da ne želim živjet.

Mama me lijepo upozorila da je glupo plakat prije fotkanja jer će slika izgledat loše, ali nisam si mogla pomoć - kad sam vidjela fotku, bila sam razočarana i čvrsto sam obećala da na sljedećoj putovnici neću izgledat glupo. 

2. Zagreb, 2021.

Sedam do deset putovnica kasnije (vjerojatno sam pretjerala ali barem nisam predsjednik), i dalje na svakoj izgledam kao idiot. Također imam teoriju da su ljudi koji izgledaju dobro na slici na osobnim dokumentima masoni, kao i ljudi kojima stoje šiške. Argument za obje tvrdnje je Beyonce.

3. Zagreb, 1992.

Par mjeseci nakon svog sedmog rođendana, krenula sam u školu. Andrea Andrassy, 1.A 

Bila sam u teamu “akači” sve dok se u četvrtom razredu nisam preselila u drugu školu. I dalje u “a” razred, ali u novoj su školi to zvali “akoši”, što je meni zvučalo kao najgluplja stvar na svijetu - točno kao i svima njima “akači.” U obje sam škole imala probleme zbog prezimena - s nekima samo jer su ga teško izgovarali, s nekima jer je to bio argument za glupe fore i/ili nasilje. “OTKUD si ti” je bilo najčešće pitanje koje su mi postavljala i djeca i njihovi roditelji - nekad benignim, nekad optužujućim tonom.

4. Zagreb, 2015.

Neka djevojka na internetu piše blog u kojem u prvih par rečenica objašnjava da, ako mogu ja, može i ona, što je apsolutno točno. U drugoj rečenici koristi izraz “samoprozvana Andrea Andrassy.” Malo me stvari u životu oduševilo kao činjenica da u 2015. postoji djevojka koja posjeduje internet, ali joj je prvo i jedino objašnjenje za nečije “čudno” ime to da je sigurno izmišljeno. Ponekad imam osjećaj da se zovem Princess Consuela Banana Hammock. Ponekad imam osjećaj da bi mi život bio jednostavniji da se zovem Ivana Šimić.

5. Zagreb, 1984.

Moja mama saznaje da je trudna. Curica je. Zvat ću se Morana. Pitate li se ikad koliko bi vam život bio drugačiji da se zovete nekako drugačije? Ja često. U osnovnoj školi sam to stalno htjela, sanjala sam o nekom “normalnom” imenu koje bi mi olakšalo stvari. Ivanu Šimić nitko nije napadao pod odmorom zbog imena. Danas mi je većinu vremena drago da sam Andrea Andrassy - iznimka je kad naručujem nešto iz kineskog restorana i ne znam objasnit slovo Y i kad diktiram podatke za R1. Pozdrav svima koji slave “da, naš program nažalost ne pamti podatke, morate sve ispočetka.”  

6. Santa Ana, California, 2018.

Žena na aerodromu čeka poziv na ukrcavanje u avion. Putuje u društvu kćeri pod imenom “ABCDE” - čita se “ab-city”, a stjuardesa ju s podsmjehom proziva “aj-bi-si-di-i” i ruga se. Žena stjuardesi objašnjava da se čita “ab-city.” Stjuardesa ne odustaje i nastavlja se rugat. Žena tuži aviokompaniju. (Tako joj i treba kad je nazvala dijete ABECEDA?)

7. Split 2003.

Zapravo nije Split, promijenila sam ime grada u koji sam slala kovertu kad sam radila u banci preko ljeta. Moj posao je bio da ju adresiram, urudžbiram i predam za slanje. Radila sam 2 mjeseca i zaradila najviše novaca ikad, oko 3 tisuće kuna, što je srednjoškolcu otprilike ekvivalent 30000 eura. Barem je bilo kad sam ja išla u srednju, današnji klinci su vjerojatno drugačiji. 

Primatelj koverte je bio gospodin imena Luka Tuka. 

“Užasni roditelji, kako su ga sjebali”, rekli su svi s kojima sam podijelila “jako zabavnu” priču s posla - “sigurno su ga klinci maltretirali u školi.”

Kako i ne bi, pa zove se Luka Tuka. (Mogli su ga nazvat bilo kako drugačije i barem ga malo zaštitit od drugih klinaca?)

8. Zagreb, 1993.

Mog prijatelja iz razreda maltretiraju pod svakim odmorom, tuku ga i viču mu “Luka-tuka.” Ne preziva se Tuka, ali ni ne treba. Dovoljno je da se zove Luka, onima koji ga maltretiraju ostalo dolazi prirodno. Ja sam Andre Agassi, Ela je “Ela sa sela” - blago Ivani Šimić iz škole u koju ću se preselit kasnije, nju nitko ne maltretira zbog imena. 

9. Zagreb, 1996.

Ivana Šimić je najniža cura u razredu. Sasvim dovoljan povod za maltretiranje. A skoro se izvukla s normalnim imenom.

10. Zagreb, 2021.

Maja Šuput je nazvala (svoje) dijete Bloom. 

“Cvjetko!” - ponosno već danima uzdišu vjerojatno isti oni ljudi koji su jednom davno mislili da je Andre Agassi izrazito inventivna fora. 

“Sramota, pored toliko prekrasnih, hrvatskih imena” - izbor autora je beskrajan, a meni je najviše zapela za oko gospođa Snježana koja na profilnoj slici ima Isusa. 

“Sjebali su dijete, svi će ga maltretirati u školi.” - najčešći komentar s kojim se složila i Snježana.

11. Kastav, 2021., par tjedana prije Blooma

Vjeroučiteljica i zadatak s vlakom.

Prvo se od šoka i zgražanja polomio internet, onda kad je netko javio da je to poznati test za razbijanje predrasuda pa su se stvari smirile, ali ne prije nego što smo stigli uživat u ovom prvom. “Kakve ima veze, svi smo mi ljudi” je bio generalni konsenzus. Ne znam je li se gospođa Snježana složila, ali sumnjam da nije.

12. Zagreb, danas (btw nemojte se ljutit što je stalno Zagreb, jbg, živim tu - na internetu smo, sigurno se barem 5 ljudi naljutilo)

Zadatak:

Sjedite u vlaku i dijelite kupe s četvoricom muškaraca - Ivan, Marko, Enis i Bloom. 

Na temelju imena, procijenite:

Koji od njih ima troje djece i obiteljski je čovjek

Koji ima upalu mjehura

Koji je liječnik obiteljske medicine

Koji je šupak? 

Ako odgovor na prva tri pitanja nije “ne možemo znat”, odgovor na četvrto je “ti si.”

(Vama govorim, gospođo Snježana s Kristom na profilu).

Koje je najgluplje ime koje ste ikad čuli? Meni je ABCDE koje se čita kao “ab-city” sigurno u top 5. 

Ne bi nikad ikad u životu nazvala dijete ABCDE jednako kao što ga nikad ne bi nazvala Škripavac ili Sifon - i to mi je sasvim dovoljno. 

Popis imena koja MENI ne dolaze u obzir za dijete je ogroman - i ima minimalno 15 imena koja su mi bila super, ali više ih ne mogu koristit jer sam upoznala groznu osobu koja se tako zove - ali to je moj popis imena za MOJE dijete.

Kakve veze s tim ima gospođa Snježana Krist? 

Zbog čega su ljudi toliko opsjednuti time kako netko drugi naziva (svoju) djecu, do razine da se otvoreno sablažnjavaju kad im se ne sviđa - kao da je tuđe ime napad na njihov život? 

Lako za Maju Šuput, ovo je samo kulminacija kolektivnog potresa mozga koji već odavno divlja društvenim mrežama - kako god nazoveš dijete, NE VALJA.

Ne valja ako nije dovoljno tradicionalno - “zašto Marc kad je moglo Marko ili još bolje, Držislav?”

Ne valja kad je pretradicionalno - “kako ste mogli nazvat malu bebu Svetozar?”

Ne valja kad je strano - “U HRVATSKOJ SMO!” - autor najčešće gospođa koja je već 35 godina u Njemačkoj. 

Ne valja kad je predomaće - “i kako će ga onda zvat u Americi, Đouzou?”

Ne valja kad je preobično - “svi se tako zovu.”

Ne valja kad je neobično - “maltretirat će ga u školi.”

Ne znam kako će se zvat moje dijete - znam da neće ABCDE, ni Bloom, neće ni Marko ni Ivan ni Graškograd - nemam pojma kako hoće ali znam da, kako god ga nazovem, očekujem da nijedno ime ne bude nečiji izgovor za maltretiranje. 

Što točno znači “maltretirat će ga u školi zbog imena?”

Tko će ga maltretirat? Moje dijete sigurno neće. Da čujem da se moje dijete ikad rugalo nekom zbog imena, sutradan bi došla s njim u školu i rekla svima u razredu da je to njegovo novo ime. Ili još bolje, preimenovala bi ga u nešto čudno, tipa Hanzaplast. Pa se ti rugaj, sine dragi, vodootporni flasteru.

Tko će maltretirat dijete koje se zove Bloom? Treba mi popis, tko su ti ljudi? 

“Pa znaš kakva su djeca” - znam. Bila sam dijete - dijete kojem su se rugali zbog imena ali i dijete koje se rugalo drugima zbog gluposti koje su izvan njihove kontrole… neću lagat da nisam jer jesam. 

Bila sam mjestimično dobro, mjestimično loše dijete, kao i sva normalna djeca. 

A sva normalna djeca bi trebala od roditelja naučit da se ne bi smjela rugat drugima - zbog mobitela kakav imaju ili nemaju, tenisica, izgleda, vjeroispovijesti, nacionalnosti, imena…

To me zanima kad Snježana kaže da će Blooma maltretirat u školi zbog imena - tko? 

“Pa djeca.”

Čija djeca? 

Snježanina. 

“Maltretirat će ga u školi zbog imena” nije izraz zabrinutosti, nego prebacivanje odgovornosti. 

Gdje će Snježanino dijete čut da uopće postoji opcija da se nekog natuče samo zato što se “krivo” zove? 

Ili u školi, ili doma.

Snježana ne govori da je to dobro, ali ne govori ni da je loše, pa “maltretirat će ga u školi zbog imena” bez problema može zvučat i kao olakotna okolnost. 

“Nazvali su dijete Bloom, naravno da će mu se rugat” je znak da je netko napravio nešto jako loše za svoje dijete i sjebao ga. Ali ne roditelji koji su djetetu dali “krivo” ime.

Loše su napravili svi roditelji (i ne-roditelji) koji u čudnom imenu vide “obrazloženje” zašto će netko bit maltretiran.

Obrazloženje je jednostavno - oni koji žele maltretirat, uvijek će pronać razlog.

Danas jer se krivo prezivaš. 

Sutra jer imaš krive zube. 

Preksutra jer se Luka rimuje s tuka, a Ela sa sela.

Tjedan iza jer je netko nekome šapnuo da ti je deda Srbin. 

Jer ideš na vjeronauk. 

Jer ne ideš. 

Jer ti je mama prestara ili premlada. 

Jer nemaš tatu. 

Jer si previsok ili prenizak.

Jer se zoveš Bloom. 

A da, umjesto da na internetu posramljujemo roditelje jer su nedovoljno dobro nazvali dijete, usmjerimo energiju u stvarni svijet i učimo djecu (i odrasle) da se samo idioti rugaju nekome zbog imena? 

Internet je trenutno prepun odraslih ljudi koji upravo to rade s imenom Bloom - pod krinkom da će mu se “jednom kasnije rugat djeca u školi.”

Što se mene tiče, svejedno mi je jel se dijete odaziva na Bloom, Tomislav ili Sataraš Tatarinov (što je btw izvrsna ideja i zvuči kao svjetski prvak u šahu) - bitno mi je da svog sina Hanzaplasta naučim da mu se ne ruga, a čujem li da nije upalilo, bit će preimenovan u Sedma noć i platit ću Vlatki Pokos da mu dođe pred školu i najavljuje ga kad prolazi. 

“Kako su ga to nazvali, pa svi će ga zajebavat” - glupa je to rasprava koja ovih dana parazitira po internetu, ali kad vidim količinu ljudi koji mrtvi-hladni najavljuju da će neko dijete bit maltretirano u školi samo zato što se zove Bloom, na trenutak mi se čini da govore da su roditelji koji odaberu djetetu “problematično” ime upravo to i tražili.

“Mogli su ga nazvat nekako normalno, što su očekivali” - koga ovo podsjeća na “tražila je, što je uopće radila sama na ulici tako kasno?”

Nategnuta je usporedba, znam, ali nategnuta je i priča da su, u slučaju da netko maltretira dijete zbog “krivog” imena, za to krivi roditelji koji su ga “sjebali” jer su ga mogli nazvat normalno - a to je priča koja i dalje često prolazi.

“Maltretirat će ga u školi” - neće ako Snježana svog “normalno” nazvanog Marka nauči da ne smije. 

Ime ne čini idiota - potvrdili svi “normalno” nazvani silovatelji, korumpirani političari i tatini sinovi koji bježe s mjesta nesreće.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva