Subota predvečer, mužu je bio rođendan. Dijete smo ostavili tetki i krenuli u grad na večeru. On se tijekom dana naspavao, da mu u sitne sate, nakon viskija i sushija, ostane snage za fizičku aktivnost. Rijetko smo sami baš nas dvoje, a kad jesmo, u prvih sat vremena nam silno nedostaje Aleksej. Kasnije, kad se naviknemo da nitko ne upada u riječ bez da digne dva prsta, neugodno nam je priznati koliko nam mali ne fali. 

Muž i ja stvari dogovaramo brzo. 

Ja odaberem, on revidira i plati. 

Na satu logike ovo bi se objasnilo na način da zapravo on donosi odluke koje kasnije sam i plati, a ja samo mislim da sam ključan faktor u odabiru, što u konačnici i nije daleko od istine. 

Čovjek se u puno stvari zavara ovako na prvu. Vjerovala sam da sam ja šef u kući, no s godinama sam osvijestila da me muž vrti oko malog prsta i s osmjehom na licu u svemu korigira. Na kraju je on odabrao i restoran za rođendan, promijenivši s dobrim argumentima moj prvotni prijedlog pa smo se umjesto u predgrađe Ljubljane, što je bila moja ideja, odvezli u centar Zagreba, parkirali u garažu u Ilici i krenuli na večeru. 

Ispostavilo se poslije da je hrana bila odlična, ambijent i osoblje sjajni i sve je nekako sjelo na mjesto puno više nego što bih ja zakomplicirala odlaskom u Sloveniju.

Usput, mogli smo parkirati i bliže restoranu, ali k'o fol smo htjeli prošetati iako oboje znamo da je razlog hodanja bio druge prirode. 

U garaži u Ilici skoro nikad nema gužve, što je razumljivo s obzirom da su parking mjesta upravo toliko široka koliko je dovoljno da auto zagrebete sa svih strana. Muž s dioptrijom od minus šest, obrnutima cilindrima, progresivnim naočalama i astigmatizmom može (bez da uništi auto) parkirati jedino na Hajdukovom igralištu i pustoj montažnoj šupi kakva je ova u Ilici. Osim propuha, tamo ionako nikog drugog nema.

U grad smo uranili pa smo prvo razgledali izloge. Zaboravili smo da je centar nakon potresa k'o slavonska pustara i da subota navečer više nije dan za kupnju jer ništa ne radi. Zagrepčani vikende provode brsteći police jeftine trikotaže u shopping centrima što je dodatno dalo motiva obrtnicima i dućandžijama u Ilici da se ne isplati držati otvorena vrata.

Tek se u pokoju parfumeriju ili zlatarnu može ući, a mi smo, šetajući od Frankopanske prema Trgu, zastali u prolazu kod Kerempuha. Već neko vrijeme želim odvesti muža na Gruntovčane, pa je sad bila dobra prilika da mu pokažem plakate iz predstave. Pitao je kasnije što ono znači sitno napisano 160 minuta, ali sam se pravila da ne čujem. 

Ni Dinamo ne bi gledao dva i pol sata, a kamoli glumce.  

Krenuli smo natrag prema Ilici, a prije nego sam iskoračila iz haustora osjetila sam nagli stisak na ruci.

Muž me zgrabio za nadlakticu i povukao snažno k sebi.

U kakvom boljem filmu prošlo bi ovo pod odličnu scenu seksa u mraku zabačene ulice, ja dignute suknje stružem leđa na fasadu, a on spuštenih hlača žulja koljena na žardinjeru. Oboje navodno ludo uživamo, a svima koji imaju imalo iskustva jasno je da takav pokušaj u realnom životu ima samo jedan završetak. On će sutra biti kod fizijatra, a ona kod urologa.

Dok me muž hvatao za ruke i ramena, urlao je 

Jelenaaaaaaa....

Paziiiiiiiiiiiiiiiiiii

Pic... ti mat...aaaaaaaaa

Ubit ću teeeeee

Jelena, jesi dobro?

Inače, Jelena me zove samo ako ne platim kaznu za parking za koju je došla već treća opomena na njegovo ime za auto koji ja vozim ili ako sam mu podvalila jetrica za ručak.

Nekim čudom, on je tako oftalmološki oštećen, na vrijeme uočio biciklista koji je jurio  pješačkim dijelom Ilice ne obazirući se hoće li u tom suludom slalomu pobrati guvernalom nečije rebro, kuk ili zglob. Znojni nabrijani vozač dostave hrane s cirkuskom kutijom na leđima punom hamburgera proletio nam je doslovno ispred nosa, okrznuvši mene na sreću samo po gumbima kaputa. Vozio je barem 50 na sat, a jedino što nam je preostalo bilo je da za njim psujemo. 

Majmun se pri tom nije nijednom okrenuo, zastao ili ispričao. Preletio je sto metara dalje preko zebre jedva izbjegavši sudar sa sivim Peugeotom kojeg je sporo vozila neka maturantica i nestao prema ulicama Gornjeg grada i dalje sumanuto okrećući pedale.    

Do termina večere u restoranu, sljedećih sat vremena, doživjeli smo još četiri slične scene. Ispred ljekarne na glavnom trgu mužu je zazvonio telefon. Zastao je na pločniku i uzeo mobitel da se javi. Da nije stao, idiot koji je vozio na leđima ovaj put žutu, a ne plavu kutiju s mljevenim mesom razbio bi mu sigurno dva rebra, a o ozljedama glave ne želim ni razmišljati. Stajala sam s druge strane ulice, potpuno nemoćna, gledajući biciklista koji juri nevjerojatnom brzinom i apsolutno nepojmljivo niskom razinom ljudskosti i pitala sam se, gdje sam ja ovo došla? 

Što točno da sad napravim? 

Da pričekam sljedećeg koji naiđe i gurnem mu štap u kotač da se razbije u sto komada i on i lepinje, da nazovem možda te bezobzirne uslužne dostavne kompanije koje bicikliste vrednuju prema brzini kojom dostavljaju hranu i prijavim te iste vozače koje potiču da luduju po pješačkim zonama? 

Kome da ih prijavim? Nemaju registraciju. Ne znam im ime. 

Da ih snimim mobitelom i stavim na facebook, hoću li dobiti što s tim?

Da jednostavno više ne idem u grad, u čijem centru sam odrasla, školovala se, živjela, gdje još uvijek imam kuću, ali sam pobjegla glavom bez obzira u miran kvart na zapadu jer je taj prometni kaos postao neizdrživ? 

Da više ne idem u grad u kojem danas ima troduplo manje ljudi, u kojem dućani ne rade, žbuka pada s krovova, a šetače poput mene ruše priučeni bajkeri prevozeći tople sendviče?

Da se pomirim s tim što me tjeraju da se stišćem uz zidove kuća i izbjegavam poginuti od građevinskog materijala s neobnovljenih kuća ili balavca koji od silnog pedaliranja izgleda kao kondom nabijen orasima?  

Ne sjećam se da sam se ikad tako veselila dolasku u loše sklepanu garažu u Ilici kao tu večer.