Hvaljen telekom i Marija, kako ste danas? Jeste dobro? Jel vam zima, jel vam vruće? Znam da je oboje, to je čar jeseni - ujutro skafander, u podne japanke, navečer peraje; ili, ako ste Josipa Rimac, ujutro kombinezon, navečer Dom Perignon. Možda i ne, ne znam što se pije kad izađeš iz zatvora i po zakonu smiješ primat punu plaću sljedećih 6 mjeseci (i još pola sljedećih 6). Možda je zato i pao telekom, jer je Josipa imala puno poziva za obavit. 

Imam par pitanja za danas - sva su lagana, kao da vam ih je netko javio pred ispit, što je zadnja referenca na Josipu, obećajem.

Jeste uključili grijanje preko vikenda? (Pod uvjetom da vam grijanje ne kontrolira netko drugi, jasno). Ja nisam. Ne zato što mi nije bilo zima, nego zato što sam, kao i svake godine kad zahladi, odlučila ostat u kratkim hlačama i prigovarat da je zahladilo. To mi je jedan od omiljenih jesenskih hobija, kao i postavljanje pitanja, pa možemo na sljedeće.

Koliko ste tableta za glavu popili unatrag tjedan dana? (Ne mislim nužno na tablete za glavobolju). Ja sam samo danas već na 6, s opcijom +6 do kraja dana. Imam jednog prijatelja koji mi, svaki put kad pred njim popijem tabletu za glavu (ili samo spomenem da to želim), održi mali monolog o tome kako on ne vjeruje u lijekove i da bi umjesto tablete trebala popit vodu s malo limuna. Ovim putem srdačno pozdravljam sve ljude koji su uspjeli izliječit migrenu vodom i limunom. Kako to mislite, to je nula ljudi? Nemoguće, moj prijatelj vam ne vjeruje.  

Uglavnom, još pitanja. 

Kakvo je vaše trenutno stanje u glavi? 

Što biste, da imate ključ s kojim možete uć u nju, prvo isključili? 

Ok, krivo sam rekla da su sva pitanja lagana - ovo zadnje možda nije. 

Pitam jer sam nedavno pogledala seriju Locke&Key (koja je sasvim ok, ako zanemarite par djetinjastih momenata i koju vam neću spojlat jer nisam kanalizacija od osobe) - uglavnom, u priči postoji ključ koji se zove “The head key.” 

Kad ga imaš, možeš uć samom sebi (ili nekom drugom) u glavu i ubacivat i brisat sjećanja, strahove i slično. Cura u seriji napravi upravo to - iz glave si ukloni strah, zbog čega počne živjet potpuno drugačiji život. Jel vrijeme za novo pitanje? Naravno da je. 

Kako bi vaš život izgledao da iz njega uklonite strahove koje imate?

Moj bi vjerojatno bio puno drugačiji - svi imamo stvari koje ne radimo jer se bojimo rezultata ili, u još idiotskijoj verziji, onoga što će drugi misliti. 

Ja se bojim parkirat u rikverc jer se bojim da ću se preračunat i napravit sranje, što je legitiman strah jer imam jako nepregledan auto s nula senzora, a u još idiotskijoj verziji  - bojim se što će ljudi mislit kad vide da ne znam. Ili kad vide da parkiranje predugo traje. ZATO počinjem paničarit - jer mislim da moram sve obavit brzo, da nemam pravo na minutu za dostojanstveno parkiranje, da će netko tko čeka da završim počet trubit, da će Marica u prolazu mislit da ne znam živjet… treba čovjek otić psihologu nekad, jel da? Da. (Ili, ako pitate mog prijatelja, popit malo vode s limunom).

Bojim se i primit kompliment. To se u društveno prihvatljivoj varijanti kaže “ne znaš primit kompliment”, ali ja ga se zapravo često samo bojim primit. Bojim se nekom reć “hvala” kad mi kaže nešto lijepo, pa sarkastično odgovaram. Kad mi netko kaže da sam lijepa, već imam spremnu rečenicu o uputnici za okulista. Taj strah bi maknula da imam “head key” - sigurno je baš lijepo samo primit kompliment bez da imaš osjećaj da se moraš ispričat što ga uopće dobivaš.

Bojim se i stajat pred fotoaparatom kad drugi gledaju. Ono što je nekima vađenje umnjaka, meni je fotkanje u gradu (GDJE TO SVI VIDE), ne daj bože još u nekoj “pozi.” Postoje cure koje to odrade fantastično, pogotovo kad ih fashion fotografi zamole da im poziraju u outfitu - ja sam gora od goluba na kojeg je netko nasilno bacio kruh. 

Exhibit A.

Ovo tu, ne jer ne znam lijepo stat i ponosno pokazat outfit koji mi se sviđa, nego jer mi je neugodno pred gospođom Maricom koja me možda gleda iz birca i pred tri frajera koji prolaze. “Ne želim da misle da sam se došla u grad naslikavat, como una cualquiera, here’s a pigeon dance da vam dokažem da sam ok osoba.” Kažem vam da ono pitanje o tabletama za glavu nije nužno bilo povezano s boli.

Bojim se još tisuću malih, srednjih i velikih stvari koje mi svakodnevno šapću da ne smijem toliko toga, tako da bi(h), da imam “head key”, ušla u vlastitu glavu i ubila svaki strah koji me šamara kroz dan.

“Što će ljudi reć” je strah koji bi ubila prvi - život je sigurno puno lakši kad ti je svejedno, jbg ovo jednostavno mora bit još jedna referenca na Josipu.

Speaking of acne, jeste vidjeli kako je ZsaZsa ubila svoj strah od toga što će ljudi reć?

Danas, u doba fillera, filtera i savršene kože - koju neki i dalje, čak i dok reklamiraju proizvode, nazivaju “koza” - netko se usudio pokazat verziju kože koja privlači poglede u tramvaju i uvrede u školskom hodniku. Netko se usudio pokazat svoj strah i reć drugima da mu ne moraju dopustit da im kontrolira život - netko poznat. 

Blago cur(ic)ama i dečkima koji u vrijeme kad se srame vlastitog odraza u ogledalu imaju ZsaZsu.

Da sam ju ja imala u vrijeme kad mi je folikulitis razarao noge, možda ne bi provela 9 godina bez kratkih hlača. (Možda zato danas želim bit u njima čak i kad je hladno). Od 15. do 24. godine, traperice i ljeti, na plus 40. Probala sam s kratkim hlačama par puta, ljudi su buljili u moje noge, neki su i postavljali pitanja (Kakve su ti to noge? Šta si pala u koprive?) pa sam zaključila da je lakše da sve samo sakrijem dugim hlačama.

U to vrijeme sam povremeno statirala na snimanjima, a jedna stilistica je doslovno VRISNULA kad mi je vidjela noge. Odrasla žena, već je tad koketirala sa starosti s kojom je danas u sretnom braku - VRISNULA je i nije joj bilo ni najmanje neugodno.

Danas bi mi bilo svejedno što će o mojim nogama mislit Marica koja me gleda iz birca, tri frajera u prolazu ili vrišteća stilistica - tom sam strahu otkazala suradnju - ali i dalje ne znam stat ispred fotografa u gradu (bez da pokušam pobjeć u pozu goluba). 

“Šta će ljudi reć“ me prati za toliko stvari, malih, velikih i srednjih, kao da je to što će ljudi reć ili mislit uvijek bitno, točno i presudno. 

Kao da su (svi drugi) ljudi u svakom trenutku najvažniji na svijetu.

Kao da je u svakom trenutku ključno što netko drugi misli. 

Ne znam jeste li primijetili - ako imate internet, vjerojatno jeste - jednu poprilično očitu stvar.

Moguće da vam je promakla, ali vjerojatno nije - LJUDI SU UŽASNI.

Jel vam to zvuči poznato?

Trebalo bi, ali mogu vam malo osvježit sjećanje.

Najbolje za početak na primjeru ZsaZse.

Vjerojatno ćete se složit da je napravila hrabru, korisnu i lijepu stvar zbog koje će mnogi hrabrije sjedit u tramvaju, čak i kad bulje u njih. Moguće je da će neki prvi put ikad vjerovat da su lijepi. Neki više neće vjerovat u uvrede koje slušaju o sebi na školskom hodniku. Priča za svaku pohvalu, si? 

Por supuesto que no!

Exhibit B.

Hvala odjelu za Facebook nutricionizam, idemo vidjeti što kažu na odjelu za “dopustite da vas osupnem svojim basic komentarom”, sigurno je odlično.

Kad se priča o leukemiji, vjerojatno kontrira pričom o djeci u Africi koja nemaju ni luksuz leukemije, kako to često vole radit ljudi koji uvijek imaju priču da je nekom gore.

Poslušajmo još što kaže osoba kojoj je sve jednostavno kao u topshop reklami za elektrostimulator za trbušnjake.

“Samo 10 minuta dnevno i imat ćete čvrste, seksi trbušnjake.” 

“Pa samo izliječite akne, šta sad.”

Hvala vam, zašto se ZsaZsa nije toga sjetila, nego je odmah išla na televiziju?

Ljudi su užasni, kažem vam, dokaz je i Maja Šuput. 

Ako pogledate bilo koji članak o Maji, pronaći ćete barem 5 ljudi koji će napisat da je sponzoruša. Maja Šuput, žena koja radi više od svih ljudi u Holdingu zajedno (ovo i dalje možda nije velika brojka) - sponzoruša. Ako to nije dokaz da su ljudi užasni, nekad čak i jezivo glupi, ne znam šta je. 

Svaki članak o sportašima ima barem nekoliko “previše zarađuje” komentara - najčešće od ljudi koji se ne mogu natjerat u teretanu 2 puta tjedno i barem glumit da se nešto događa.

Ili, kad si ekstra užasan, onda na vijest o tome da je Lara Santini, europska i svjetska prvakinja u bodybuildingu obranila europski naslov, odlučiš ponuditi ovo:

Ljudi su užasni na toliko načina, evo još jedan.

I još jedan, s mog Instagrama.

I još jedan s Instagrama Jelene Veljače.

Ljudi su užasni - sjetite se onih užasa od ljudi koji su u karanteni kupovali po sto paketa toalet papira. Ili žena koje su u vrijeme lockdowna pokušavale ilegalno otić na nokte. 

Ljudi su užasni jer parkiraju auto preko tuđe crte i nije ih briga. 

Kašlju bez ruke na ustima.

Deru se u ponoć ispod tuđih prozora. 

Kopaju nos u salonu za namještaj i mrve po podu (vidjela neki dan).

Neki primjeri su glupi, neki čak i benigni, ali na glupim i benignim primjerima se najbolje vidi koliko nikog nije briga. 

Ljude generalno nije briga za druge ljude na toliko malih, srednjih i velikih načina. 

Pitajte frizera kojem su prošli tjedan isključili vodu bez da su mu javili - taman kad je trebao ispirat boju s glave klijentice. Zašto bi netko javio ljudima da će im isključit vodu i pokvario im iznenađenje? 

Ili pitajte bilo kog iz moje ulice, u kojoj su neki dan isključili struju. Taman sam se tuširala kad je u kadar ušao mrak, a s njim i hladna voda iz tuša. Pisalo je na stranicama HEP-a da će se isključit struja od 8:30-13 sati, ali kako sam normalna osoba koja u slobodno vrijeme ne posjećuje stranice HEP-a, nisam se pripremila, kao ni itko drugi u mojoj ulici. Nitko nam nije javio iz vrlo jednostavnog razloga - jer nekog nije briga. Koga točno, ne znam, ali nekom nije bitno javit ljudima da će ostat bez struje na skoro 5 sati. Nekog nije briga, a nije ga briga - tako je - jer su ljudi užasni. 

Ljudi su užasni na toliko načina.

Isključit će ti struju i vodu kao da si nebitan, zagradit te autom kao da si nebitan, kupi toalet papira dovoljno za 100 guzica jer im je vlastita važnija od 99 tuđih (nebitnih), šutnut te u kuhinju jer si nebitna žena i posramit te kad napokon skupiš hrabrost pričat o vlastitim aknama - nebitnim aknama, naravno.

“Ljudi su užasni” - zato me, između ostalog, strah pred ljudima potencijalno loše sparkirat auto i stat u normalnu pozu dok me netko slika. 

“Šta će ljudi reć?”

(Imam i puno važnije, kompleksnije strahove, nemojte da vas ovi benigni primjeri zavaraju). 

Koliko bi vaš život bio drugačiji da možete iz glave iselit taj strah?

Kako bi vam dan izgledao? 

Koga bi unfriendali, kome priznali da vam se sviđa, što biste se sve usudili napravit da vas nije briga što će netko drugi mislit?

(Moli se Josipa da ne odgovara, imamo popis svih aktivnosti).

Koliko bi ljudi priznalo da im je Nickelback zapravo skroz ok? 

Koliko ljudi bi prodisalo da isključe strah od drugih ljudi i njihovog mišljenja? 

Ljudi su užasni, to je loša vijest, kao i to da sve češće nikog nije briga za ikog drugog.

Dobra vijest je da su ljudi užasni i da vrlo često nikog nije briga. 

Ljudi su užasni i nije ih briga - imajte to na umu sljedeći put kad vas je strah napravit nešto jer se bojite što će ljudi reć.

Pozdrav od djevojke-goluba kojoj je Nickelback skroz ok. 

P.S. Nemojte ovo shvatit kao poticaj da režete šiške.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva