Za što se ono u nedjelju palila treća adventska svijeća? Mislim da je radost, čekajte da provjerim.

Je, radost je, nadam se da imate barem komadić iste ovih dana. 

Nemaju svi, a neki koji ju nemaju radost pokušavaju ukrast drugima… ili ju samo smanjit, to je možda točnija verzija. 

U ponedjeljak sam radosno izašla iz stana i krenula u lov na zadnje poklone - što me ne raduje jer ne volim gužve, ali raduje me ideja da su to zadnje stvari s božićnog popisa.

Čekala sam taksi tamo gdje ga uvijek čekam, pored kontejnera, a usput sam iskoristila priliku i u onaj plavi ubacila komadić papira koji sam pronašla u kaputu. Prije toga sam usta namazala sjajilom, što je u teoriji nebitna informacija, ali pričekajte da nam se pridruži praksa. 

Nekoliko sekundi kasnije, s pločnika preko puta me napala nečija baka. 

“Gospodična!” - viknula je u mom smjeru, a ja sam očekivala da joj treba pomoć, možda da prijeđe cestu, možda da joj kažem gdje je obližnji dom zdravlja, a možda samo da joj javim koliko je sati. 

Lijepo sam joj se obratila jer sam lijepo odgojena osoba, a nečija baka me strogo upitala jesam li upravo u kontejner bacila opušak. 

Nisam, kažem nečijoj baki - em zato što ne pušim, em zato što, čak i da pušim, nisam neotesana stoka. Ovo drugo joj nisam rekla, opet zbog odgoja. 

“Jeste! Pušili ste i bacili ste opušak!”

Objasnila sam nježno nečijoj baki da sam u usta, odnosno na njih, gurala sjajilo, a da je ono što sam smjestila u kontejner za papir samo običan papirić.

Nisam nečijoj baki zamjerila nesporazum - ako se njoj učinilo da u kontejner bacam opušak, poželjno je da me opomene, ljudi su svakakvi i treba im reć da su idioti ako jesu. To što ja u tom trenu nisam bila idiot je sporedno - nečijoj baki se učinilo da jesam i reagirala je na pohvalan način. 

Doduše, nečijoj baki tog ponedjeljka nije bilo dosta, pa je brzo potražila drugu svađu. 

“A vidite kako svi sad ovdje parkiraju”, viče opet na mene nečija baka i pokazuje na automobile ispred zgrade kojih je sve više otkad smo dobili blokove, “gledajte ovo!”

Ne trebam gledat, gledam u to svaki dan dok mi se ulica polako pretvara u New Delhi, a auto mi trune u dvorištu jer znam da ga, ako odlučim vozit, neću imat gdje vratit. 

“To je otkad su se u zgrade doselili ovi novi”, podiže glas nečija baka i upire prstom u prozore novih stanara koji se usude imat auto.

“Divlje svinje”, kaže nečija baka, “STOKA!”

Ljutila se još neko vrijeme nečija baka dok sam čekala prijevoz, a onda je otišla u nepoznatom smjeru, opominjući usput svakog prolaznika - i nisam se na nju ljutila, nema potrebe, nečija baka je sama dovoljno ljuta, a ljuta je vjerojatno jer joj radost dugo nije pokucala na vrata. Nečija baka je vjerojatno samo tužna, a u božićno vrijeme tuga ima posebnu težinu. 

Istog tog ponedjeljka, na mene je vikala nečija… nemam pojma, znam joj samo ime i prezime na Facebooku, a profilnu sliku, jasno, nema. 

Nečija nemam pojma se na mene naljutila jer sam za goste napravila platu s narescima - koji su već narezani - a nisu joj sjeli ni ispečeni kroasani jer su bili kupovni. 

Sve sam lijepo dekorirala, platu sam okružila vijencem od ružmarina koji sam ukrasila crvenim ribizom, a iako se vidi da sve samo nisam bacila na tanjure, nečija nemam pojma se ispod mojih delicija slomila od zgražanja. 

“A jesi se namučila”, kaže nečija nemam pojma. 

Normalno da se nisam namučila, da se želim mučit, išla bi na crossfit ili slušala webinar o bitcoinu, ali nečija nemam pojma se uvrijedila u ime mojih gostiju kojima sam, valjda, trebala poslužit janje koje sam sama odgojila i kasnije ispekla - ili barem sarmu pripremljenu sa zeljem koje sam sama kiselila - a idealno bi vjerojatno bilo i da sam tijekom pripreme hrane za goste na brzinu čučnula u polje, rodila dijete i nastavila “ženski poso.”

Nečijoj nemam pojma sam lijepo odgovorila da se u prosincu nema smisla mučit, u nadi da će se opustit i pronać dovoljno radosti da odustane od moje plate, ali nije. 

“Nije stvar u toj salametini već što to pokazuješ kao kuhanje i strasan trud”, kaže nečija nemam pojma, a ako ste mislili da je nečija nemam pojma bila gotova, zapravo je tek krenula. 

Izvrijeđala me kao da sam, umjesto kratkog videa o plati za goste, objavila detaljan vodič za kućni abortus, a ako želite uživat u njenim komentarima, nećete moć jer sam nečiju nemam pojma uklonila. 

Em zato što želim da mi je na društvenim mrežama ugodno i lijepo, em zato što znam da nečijoj nemam pojma samo fali radosti koju joj nažalost ne mogu donirat, em zato što vjerujem da su ljudi koji ratuju zbog nečije plate dok odbrojavamo zadnje dane prije ulaska u 2026. digitalno zaostali - a meni se ne sviđa ideja da iza sebe na internetu ostavljaju dokaze o tome. Ne sviđa mi se ni ideja da netko drugi, s ciljem da me obrani, nečiju nemam pojma napada istom mjerom, pogotovo ne u tjednu koji je “radost.”

Naravno, ako ste ovaj tjedan - i ovih tjedana - postojali u javnom prostoru, jasno je da radosti gotovo da i nema. Umjesto radosti, vlada histerija. 

Promet je nepodnošljiv, ljudi su živčani, svatko se bori za sebe u nastojanju da stigne sve što mora pred Božić, a u dućanima je predincidentno stanje. 

Sljedećih sedam dana je ključno - tko živ, tko mrtav - a onda ćemo se na Božićno jutro okupit oko bora i pričat o nježnosti kao da se dva dana ranije nismo skoro poklali zbog zadnje hit igračke na polici, zadnjeg lijepog bora ili zadnjeg parkirnog mjesta u shopping centru. 

Dva dana prije Božića, pobješnjeli divljaci, a na Božić dobri ljudi koji svima žele mir i veselje. 

A koga će najsnažnije nagazit čizma bijesa u tjednu radosti i u onom koji dolazi nakon što se ove nedjelje upali svijeća koja simbolizira ljubav? 

Poštare. Dostavljače. Blagajnice i blagajnike. Prodavačice i prodavače. Frizerke i frizere, što možda zvuči kao kategorija kojoj ovdje nije mjesto, ali to samo znači da nikad niste bili u salonu u koji na Badnjak ulazi šinjorina koja nema termin, pa za svoje loše planiranje krivi svakog osim sebe. Medicinsko osoblje ne računam, to se podrazumijeva, ali njima ipak nema pristup svaka bijesna šuša koja s nuklearnim slomom živaca pizdi po prostoriji jer joj hitno trebaju sastojci sa sretan Božić. 

Podsjetit ću vas na prošlogodišnju priču o poštaru kojem je samoprozvana “žena na poziciji” prijetila sređivanjem otkaza jer joj kasni paket, kao da joj paket kasni jer je poštar tako osobno odlučio - a ona sasvim sigurno nije izolirani slučaj (za promatranje). 

Ljudi su sve češće u ovo vrijeme godišta bijesni, što nije teško razumjet ako se malo potrudiš, ali tužno je gledat kako se Božić polako pretvara u rat. Još je tužnije gledat s kolikom se lakoćom ljudi prepuštaju ratovanju - dostavljačima se prijeti, na blagajnice se viče, prodavače se tretira kao neprijatelje koji su se urotili protiv nečijih radosnih blagdana, a neprijatelji su i svi ostali koji samo žele obavit isto što i ovi koji su u obavljanje krenuli u punoj ratnoj spremi. 

A da se možda probate smirit? Prvenstveno zbog sebe, sigurno vam je neki doktor već rekao da izbjegavate stres. 

Svi smo u istoj kanalizaciji, nema potrebe za agresijom. 

I meni kasne paketi svaki dan, a kasne jer je prosinac mjesec koji se može usporedit jedino s kokainskom psihozom - s daškom orašara i kuhanog vina, ali psihoza dominira. 

Živcira me i svaka dostavna služba, pogotovo kombiji parkirani na sva četiri koji dodatno unazađuju promet, ali GDJE da stanu dok dostavljaju? I KAKO da dođu na vrijeme kad u jedan sat moraju nagurat barem dva sata posla? 

Živciraju me i gužve na blagajni i one u Pošti, ali JA sam isto ta gužva. 

Svima je kaos, svi želimo obavit stvari najbrže što možemo, svi želimo sretan Božić.

A sretan Božić ne počinje deranjem na blagajnicu jer “nisu otvorene sve blagajne.” Blagajnica s tim nema veze, a njene “besposlene” kolegice sigurno ne gledaju Stranger Things u skladištu dok jedu napolitanke.

Ne počinje sretan Božić ni urlanjem na djelatnike Pošte jer “njih su četiri, a rade samo tri šaltera” - ta četvrta valjda radi neki drugi posao, to je jasno i petogodišnjem djetetu, ali često nije “posebnoj” osobi koja viče. 

Ne počinje ni agresijom prema dostavljačima - probajte jedan dan dostavljat pakete u gradu u kojem nemaš gdje parkirat, ljudima koji nisu na adresi i ne javljaju se na telefon, s kombijem prepunim kutija za koje je realno vrijeme isporuke dva dana, ali su oni koji ne zapošljavaju dovoljno ljudi odlučili da sve stane u jedan. 

Ne počinje sretan Božić ni prometnim svađama jer je gužva, a “samo tebi” se žuri, ni svađama u redu za blagajnu jer netko drugi svoje stvari ne pakira dovoljno brzo, ni svađama oko bilo koje druge pizdarije zbog kojih se ljudi ovih dana svađaju. 

Uvijek ste sve stigli, uvijek smo sve stigli, a čak i ako nismo, uvijek smo uspjeli dogurat do sretnog Božića. 

Tjedan radosti je u tijeku, a oni koje ovih dana pere agresija “u ime sretnog i radosnog Božića” takav Božić nisu zaslužili. 

Calm the fuck down, sve je ok i sve stignete - pitanje je samo hoćete li odabrat da to stignete radosno i lijepo unatoč ponuđenoj histeriji, a to je uvijek osobni odabir. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva