Srdačan pozdrav i sretna sezona prehlade svima koji slave - odnosno, sretna standardna srijeda roditeljima koji imaju djecu u vrtiću.

“Gdje si se prehladila?” - pitala bi moja mama (i pitala je, naravno).

Ne znam, ali znam da sam prošli tjedan kupila kilu mandarina i počela ih jest, a grlobolja se pojavila tri dana kasnije… pametnom dosta?

Znamo li uopće što je zapravo u mandarinama?

Tko ih gura?

Možda je sve jedna velika urota čiji je cilj da Big Neretva zaradi velike novce.

Ne znam, samo razmišljam svojom glavom.

Doduše, glavom koja je napola zaštopana, tako da me ne morate shvaćat preozbiljno (ni sad, ni ikad).

Nego, iskoristit ću priliku koju sam si sama otvorila u prošlotjednoj kolumni o izlascima nakon 30. godine života - ako niste pročitali, evo je OVDJE - i ponovno zaplivat u bazenu dokaza da sam možda baba.

Nekom to možda zvuči uvredljivo, meni baš i ne jer imam prijatelja koji me već godinama zove “Baba devojka” (jer ne volim izlazit), tako da sam se već odavno saživjela s idejom.

Ako ostajanje doma subotom navečer uz seriju, kauč i pizzu znači da sam baba, gimme me dat baba shit, mogu stavit i kesten u džep za reumu, nije problem.

Možda me babom čini i ovo o čemu želim pričat danas, ali nisam sto posto sigurna. Možda me samo čini normalnom osobom, ne znam. Budete mi rekli na kraju, ali prvo moramo doć do tamo - put neće trajat predugo, kad sam prehlađena, manje tipkam.

Idemo, pa vi vidite jesam li zrela za kesten u džepu ili se slažete sa mnom.

Ne znam jeste li primijetili da ljudi u zadnjih nekoliko godina sve glasnije žive - i da se sve više deru.

Ja jesam, naravno, em sam Baba devojka, em NE PODNOSIM glasne ljude.

Znate ono kad dođete u neki kafić, a vlasnik jednostavno MORA svima dat do znanja da je vlasnik - pa hoda okolo s mobitelom u ruci, obavlja “važne” pozive i gestikulira kao da ima točku u Cirque de Soleil (iako samo naručuje novu pošiljku Orangine) i generalno se čuje jače od tjeranja mačaka u veljači?

To mi je oduvijek odbojno za gledat, ne paše mi i generalno u životu bježim od glasnih ljudi jer mi stvaraju nelagodu - pogotovo zato što će ti takvi prvi uletit s pričom “zašto si tužna???” iako samo sjediš i ne dereš se kao parenje mačaka.

Ali čini mi se da je prije nekako bilo lakše pobjeć od toga, tj. da su CAPS LOCK ljudi bili samo ljudi koje povremeno vidiš (i čuješ), makneš se i zaboraviš da su se ikad dogodili.

Danas ih vidim skoro svaki dan - i nisam sigurna jesam li ja sve osjetljivija baba ili ljudi imaju sve manje osjećaja za druge? (Ovo baš zvuči kao nešto što bi baba pitala, jel da?)

Sjećate (LI) se kad su mobiteli bili nova životna situacija i smatralo se jako nepristojnim da vam zazvoni na predavanju, u kinu, ili ne daj Bože - na sprovodu?

To je bila najveća sramota na svijetu jer si znao da te svi u prostoriji osuđuju - s pravom, jer si idiot koji nije ugasio zvuk. I ne bi se moglo dogodit da ti se par minuta kasnije mobitel ponovno oglasi, nema šanse. (Meni je zvuk isključen od 2002. i uopće ne znam kako mi mobitel zvuči kad zvoni).

Danas je postalo sasvim normalno da postoje ljudi koji jednostavno ne isključuju zvuk - i ne samo da im nije neugodno kad im se mobitel zadere u prostoriji u kojoj se podrazumijeva mir, nego se neki i javljaju na telefon u kinu, usred filma, ko vas jebe, HALO.

“U kinu sam. Da. Free Guy. S Ryanom Reynoldsom onaj. Da. Ahahaha. Da, da. S Ivanom. Aha. Je, dobar je zasad. Aha. Ajde zovem te kad završi. Da. Branimir Centar. Ajde može, dogovorimo se. Ajde. Ajde. Ajde. Ajdeee…”

O dopisivanju usred filma na ekranu koji sjaji jače od Kristovog dolaska na zemlju da ne pričam.

Btw, Free Guy je super film, topla preporuka - i topla preporuka da NE SNIMATE ekran 15 minuta da bi objavili story, djevojko u redu J, nerazmnožila se dabogda. (Too harsh?)

A video pozivi, je li vam zapela za oko količina ljudi koja odjednom MORA telefonirat preko videa - u javnosti?

Neki dan sam u Pošti stajala iza lika koji je odlučio da je ovo idealno vrijeme da obavi video poziv koji uključuje sestru i tri nećakinje.

What in the Kardashian fuck je to? Btw, nemojte mislit da sam protivnik video poziva, naravno da nisam, oni su blagoslov ako ih pravilno koristiš - samo mi nije jasno kojim Kristovim dobrom svi ostali moraju slušat sadržaj tuđeg poziva dok čekaju u redu da pokupe pošiljku koja im je mogla bit dostavljena doma, ali nije jer je cedulja novo normalno.

A telefoniranje na spiker u kafićima i dućanima i tramvajima kad okolo stoje ljudi koji nisu (i ne žele bit) uključeni? Ćććemu, gospodžo draga, ja stvarno ne moram znat kako je vašoj sestri bilo na gastroskopiji, uz dužno poštovanje vama, njoj i njenom gastroenterologu.

Nedavno mi se ispred zgrade sparkirala žena koja je na spiker, s otvorenim prozorima, pokušavala dogovorit lažno bolovanje s doktorom kojeg podmićuje. Nakon toga se žalila sestri ili šogorici ili prijateljici da joj nije htio izać u susret, a već su mu platili večeru i odnijeli skupu bocu vina - opet na spiker, jasno, jer kad si glup, glup si cijeli dan.

A urlanje u garderobama?

Ne znam kad sam zadnji put isprobala traperice bez da sam iz barem jedne od susjednih garderoba čula megafonsku disertaciju o tome što se isprobava, kako joj stoji, kako joj ne stoji i za koju prigodu kupuje ili ne kupuje, a nerijetko je sve popraćeno i video pozivom… kako su ljudi prije ikad uopće kupovali stvari bez da su iz garderobe nazvali cijelu rodbinu u Pirovcu? (Netko će me pitat zašto baš Pirovac - jer mi se pužnica još oporavlja od seta djevojaka koje su iz garderobe zvale Pirovac).

Imam još, naravno da imam - imam ljude koji su odjednom odlučili da je sasvim nepotrebno koristit slušalice u javnom prijevozu kad možeš samo pustit da svi čuju što god se tebi u tom trenutku sluša.

I nisu samo klinci, niti su samo narodnjaci - sve je više CAPS LOCK ljudi svih uzrasta i glazbenog opredjeljenja koji ne vide problem u tome da grupa stranaca u tramvaju sluša to što se njima upravo sluša. Najsvježiji primjer je frajer od 45 godina koji je neki dan u tramvaju glasno gledao crtić - mi ostali smo ga slušali s njim dok nije izašao tri stanice kasnije, što nije lijepo, pogotovo ne prema gospođi Jasni koja je možda htjela na spiker stavit svoju gastroentero-sestru.

Imam i ljude koji urlaju na izložbama - i opet nisu klinci, nego odrasli ljudi. Ljetos sam na izložbi Ede Murtića slušala kako frajer pokušava unajmit apartman iz oglasnika (napokon je izašao nakon trećeg poziva), a nedavno smo prijateljice i ja morale zamolit djelatnika jedne galerije da stiša 6 gospođa koje su iz nekog razloga užasno glasno razgledavale slike. Ne malo glasnije nego što bi bilo normalno, nego toliko glasno da je cijela galerija odzvanjala i od buke nam je svima bilo suženo vidno polje, a njemu nije palo na pamet da ih stiša sam jer… ne znam, možda nije znao da se u galeriji ne viče. Ili mu je možda bilo neugodno sa svojih dvadeset i kusur godina opomenut set gospođa koje bi trebale znat bolje - postoji ta neka ideja da ti starija osoba kao “protuargument” smije reć da si balavac, čak i ako si u pravu, što je izrazito glupa i netočna ideja.

Na kraju je nama bilo neugodno jer smo “izvoljevale”, a ne njima.

To je najgori dio cijele priče - kad se netko dere tamo gdje za to nema potrebe, uvijek idiot ispadne onaj kome to smeta.

Znam, jer se osjećam kao idiot svaki put kad zamolim nekog da prestane tipkat po blještavom ekranu koji se dere usred filma - za slušanje narodnjaka (ili bilo čega drugog) u tramvaju se nikad ne usudim prigovorit, ali znam da ni tu ne bi dobro prošla.

Čudesno je kako CAPS LOCK ljudi uvijek misle nešto ne valja s ljudima koji se NE deru, a nikad ne pomisle da bi se oni možda mogli stišat.

Ali no međutim (zajebavam se), možda je sve ovo krivo i možda sam samo baba kojoj sve smeta… ne znam, vi ćete mi reć.

Jesu li ljudi postali sablasno nekulturni i glasni ili sam ja samo stara?

U svakom slučaju, pokrijte bubrege i čuvajte se prehlade (i mandarina).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva