Nije prvi put da najklikaniji medijski sadržaji nisu moj izbor. A naravno da neće biti ni zadnji. 

I danas neću ući u analizu zašto nas to zanima. Ne da mi se. Želudac mi preokrene očima svaki put kada čujem još jednu jeftinu uvredu i svađu koje se ne bi posramili ni dječaci iz 2.b osnovne škole. 

Ne zanima me ni kako izgleda nečija beba, iako je moguće da se ponaša zrelije od ove dvojice. Da je moja beba, jako bi me zanimalo što se događa s njom. Ali ne zanima me našminkani i ušminkani život ljudi koje ne poznajem. Eventualno mi je zabavan fenomen ljudi koji se na portalima bune što im opet prenose fotku neke bebe ne znajući da im je prenose upravo zato što toliki broj ljudi klika i komentira, pa i negativno. Ima nešto zabavno u tome da nesvjesno sudjeluješ u popularizaciji sadržaja kojeg smatraš odbojnim. Ali tu staje moj interes za tim fenomenom.

Dječaci se smiju svađati, svatko svoje društvene mreže smije koristiti kako god želi i svatko smije komentirati što god želi, ali meni se ne da sudjelovati u toj predstavi. Jer imam previše posla sa svojom životnom predstavom. Jer nisam alergičan na vlastiti život pa nemam potrebu za frivolnim eskapizmom. A doista imam posla.

Na primjer, sada me okupira pronalaženje odgojnog pristupa prema kćeri za koju želim da shvati važnost aktivnosti i truda oko nečega. Kao i toliko djece koja su navikla da im je sve udaljeno jednim klikom i navikli su odustajati od nečega ako im nije uspjelo isprve, i mi imamo taj problem i smišljat ću rješenje dok ga ne pronađem. Prvih nekoliko opcija nije uspjelo, ali sada smo u fazi regrupiranja i ima da osmislimo novi pristup.

U procesu sam dovršavanja nove knjige pa i ona želi moje vrijeme.

Dvije prijateljice imaju zahtjevnu zdravstvenu situaciju pa i njima želim dati dio sebe. 

I ljubav sa suprugom krasi dio životne pozornice pa želi svoje vrijeme. Kada imamo loše dane da ostave što manje traga, a kada imamo dobra razdoblja da se što dublje ucijepe u nas. Na svu sreću, dobra razdoblja i dalje su u većini.

I dalje dio vremena provodim u Glini i okolici pa i za to treba odvojiti prostora.

A želim imati prostora i za sebe i svoje ljude. Za izlete i opuštanja. Za povremenu jednosatnu kavu. Radije ću buljiti u prazno u želji da vidim dio sebe, nego da buljim u ekran iščekujući nove kadrove nečijeg života. Radije ću vidjeti kako svoj kadar učiniti što više svojim.

Sve u svemu, imam toliko posla sa svojim životom da doista nemam vremena voditi brigu o tuđim životima. Nemam problema da nekoga to zanima, svatko sam bira svoje sadržaje. I znam da će u ovom referendumskom vremenu u kojoj postoji samo crno/bijelo viđenje stvarnosti netko u mojim riječima vidjeti osuđivanje njihovih životnih izbora pa i to da kibiciraju nečiji instagram. Ma kakvi, ljudi moji. Radite što god želite i što god smatrate zabavnim ili korisnim. Ne mislim da svi trebaju živjeti kao ja. Vaš život, vaša stvar. Ali meni se ne da. Ne da mi se toliko baviti ljudima koji nemaju veze s mojim životom i na koje nikako ne mogu utjecati kada imam svog posla. 

Ima dana kada se trebam odmoriti od tog posla, ali ne želim živjeti tako da se odmaram od života uopće. Pa jedan je jedini, čovječe. Jer nije mi cilj da mi dan prođe što brže, nego da bude što dublji i autentičniji. Da bude što više moj. A to ne mogu postići ako je moje vrijeme svačije!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva