Ljubavna priča za sve koje još nisu srele muškarca svog života, koje su odustale, rastale se ili krivo sastale

Pixsell/Sandra Šimunović Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić
Vidi originalni članak

Ispričat ću vam ljubavnu priču. 

Ne bajku, nego jednu stvarnu, za sve žene koje još nisu srele muškarca svog života, za sve one koje su odustale, razočarale se ili godinama krivo odabirale, uvjerene da je to kraj, da nema bolje, da je biti sama ugodnije nego u polurješenju. Za sve one koje su se rastale ili loše sastale, za sve koje sanjaju o ljubavi s onim pravim, o muškarcu koji će okrenuti svijet kad osvaja, o nadi koja zadnja umire, o vjeri koja nosi sreću, kad se najmanje nadate, kad dođe pravo vrijeme, kad stigne nenadano, kad naprosto, dođe ljubav.     

I kao sve priče iz popularnih knjiga tako počinje i ova moja, samo ne dolazi iz izmišljene zemlje, nego malo bliže k nama, točnije iz Splita, bio jednom jedan čovjek, vlasnik restorana, malo jače kilaže i bistroga uma.

Doktorat s kroatistke da ima teško da bi iz njega izbio vlaški naglasak, a rijetko bi ga koji fakultet ekonomije bolje poučio računati od ceste na kojoj je stasao. Neki se ljudi naprosto takvi rode, promućurni i sposobni, s uličaraskim iskustvom, a ipak jasne svijesti da znaju odakle su i kako se situacijama prilagođavati. U osnovi se uglavnom radi o ljudima koji su karakterom sirovi, iskonsko autentični podneblju odakle dolaze, često skloni pretjeranom afektiranju, no dovoljni mudri da na kraju dana te mane preokrenu u svoje najveće vrline. Profil je to čovjeka s kojim vam nikad neće biti dosadno, koji u osnovi zna više toga nego što uopće možete zamisliti, čovjeka koji će vas uvijek silno zabaviti ili vam pomoći bez da išta traži zauzvrat. 

Ja sam ga upoznala prije 12, 13 godina, u vruće proljetno popodne, kad sam s društvom naišla na ručak u tada tek otvoreni restoran koji danas slovi za jedan od najboljih u Hrvatskoj. Bila je to terasa s pogledom od milijun dolara na grad i zaljev. Vlasnik je bio susretljiv, a toj imotskoj brdskoj prijemčljivosti teško se možete oduprijeti. Tamo sam prvi put jela cvijet ruže za desert, a vjerojatno i najbolje jastoge ikad. Provela sam i neke od najljepših noći u životu i godinama sam se pitala zašto je taj čovjek sam. Realno, bio je stvarno dobra partija, no neku službenu bolju polovicu nisam nikad upoznala. Sanjao je o uvijek sudbinskom susretu, dalo se to izvući iz konteksta, ali eto, nije ušetala sve do jednog dana, u dane oko Božića prije par godina. 

Na vratima restoran pojavila se tada crnka duge kose i širokog osmjeha, tiha, mirna i povučena, potpuna suprotnost od njega. 

Žena je došla proslaviti svoje posljednje dane boravka u Splitu. 

Rodila se u Njemačkoj, a kako to već biva s našim ljudima, srce je jače od egzila pa su se u rodni grad roditelji vratili kad je imala 5 godina. S 18 se ona sama vratila natrag u Berlin na studij farmacije i to na njemačkom i zaposlila se nakon diplome u industriji. U Berlinu nikako nije mogla naći srodnu dušu, a zapravo se samo kao i većina nas htjela sretno udati. S distanciranim Njemcima to je išlo malo teže pa je umorna od svega, s 30 godina ponovno spakirala stvari, vratila se u Split i zaposlila u lokalnoj ljekarni. 

No, ni tu nije išlo kako je htjela. Nakon devet godina života, izlaženja i druženja u gradu za kojeg je Smoje imao potpuno pravo kad je kazao da bi iznad njega trebalo razviti veliki šator jer bi tad to bio najveći cirkus na svijetu, crnka je razočarana činjenicom da ni ovdje nije pronašla ljubav svog života, odlučila ponovno spakirati kofere i vratiti se u Njemačku. 

Ako ništa drugo, gore je barem dobro zarađivala.  

Za oproštaj, prijateljice su joj pripremile večeru iznenađenja u restoranu čiji je vlasnik muškarac s početka naše priče.

Da stvar bude zanimljivija, ne bi da je Split New Delhi pa crnka u devet godina života nije stigla sa Žnjana do Meja, uglavnom, ispostavilo se da joj je ta slavljenička večera bilo ujedno i prvi odlazak u taj restoran.  

Dan ranije kupila je avionsku kartu u jednom smjeru, a u Berlinu je čekao i stan i posao.   

I sad znate kako priča teče, svatko ima svoju verziju što se te večeri pilo i jelo, tko je koga prvi vidio i kako je točno tekao razgovor. No, jedno je sigurno, gazda je napravio baš sve da crnku digne od stola i dokopa se pet minuta vremena s njom nasamo. 

Nije računao jedino da je crnka njemačka škola pa se nije dala previše navući, nego je samo pristojno proćaskala nekoliko rečenica i vratila se društvu. Gazda je danima kasnije pokušavao doći do njezinog broja telefona. 

Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled, problem je bio samo što žena naprosto odlazi iz države. 

No, on se nije dao smesti. 

U te blagdanske dane, kad je u restoranima posla više nego ikad, gazda je ujutro oko 4 ranom zorom prvo u nabavku, a onda je zivkao crnku nadajući se da će naći vremena i želje da s njim popije kavu. Dani su tako prolazili, kave su bile sve dulje, a datum odlaska u Berlin sve bliže.

Gazda noćima nije spavao. Bio je svjestan da ima samo jednu šansu i zaigrao je na dobru kartu. Oboje vjernici, oboje pravi vjernici, (to je onaj dio koji ja teže razumijem, ali ga silno poštujem), bio je to trenutak kad sudbina naprosto kaže svoje. U kalendaru u siječnju ima neki datum vezan za Isusovo krštenje, katolicima je važan pa je vlasnik predložio crnki da odu zajedno u Međugorje prije nego napusti Split. 

Dan je bio neobično topao za to doba godine, a sunce nad Brdom Ukazanja sijalo je k'o usred ljeta. Netom prije silaska, kad je crnka mislila da je dan za njih dvoje trajao prekratko, vlasnik je kleknuo i izvadio iz džepa kutiju s prstenom. Vjerujem da je ovo prije dobro uvježbao jer tko se jednom gore popne zna kakva je muka taj teren.  

DA je odzvonilo s brda, a kartu za Berlin otkazala je trajno. Vjenčali su se za mjesec dana.

Prije dva tjedna sjedila sam s njima na terasi restorana. Crnka je prepričavala kako je prvi put tamo došla. Silno duhovita, lijepa, ugodna i mila, drugačija od njega ponašanjem i karakterom. Ima zarazan osmijeh i zavidan ten, zna svaki njegov pokret napamet i unaprijed bolje od njega. Intuitivna i staložena, crnka je bila zanimljivija od svih gostiju zajedno. 

Rastali smo se baš kao nekad, kasno u noć. 

S jednom razlikom, gazda više nije bio sam, a ljubav koja se dogodila njima, vidljiva bi bila i slijepcu.

Lijevo od nas na terasi s pogledom od milijun dolara taj dan sjedila je Maja Šuput slavila rođendan svog muža, desno od mene prebirao je po tanjuru gitarist Iron Maidena, svi se oni tu vraćaju, imaju svoje uspomene, imam ih ja, Split je moj grad, tamo su moji prijatelji, priča je stotine, ali sam odlučila napisati danas baš ovu. Nisam tražila gazdu odobrenje, ali crnka će valjda razumjeti. 

Ovo je priča za tisuće žena koje žude za onim pravim muškarcem koji će se pojaviti niotkuda i okrenuti svijet naglavačke, za onim koji će doći baš onda kad odustanemo, kad prestanemo tražiti i nadati se, kad mislimo da ne zaslužujemo. Baš tad će se dogoditi ljubav, samo treba iskreno vjerovati.   

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Posjeti Miss7.24sata.hr