“Kam greste?” 

Ovo je jedno od mojih najdražih pitanja jer uvijek znači da sam na graničnom prijelazu, na putu prema nečem zabavnom. Nekad je odgovor Ljubljana, nekad Maribor, nekad Austrija - za dva tjedna će odgovor bit Beč, u koji idem na koncert Dua Lipe. 

Pitanje koje ne volim je “imate nešto za prijavit?” jer se bojim da ću morat otvarat gepek - u kojem nikad nema ništa povijesno, ali od djetinjstva imam strahopoštovanje prema tom pitanju. 

“V Ljubljano” - na dolasku.

“Ništa povijesno” - na povratku. 

Dva pitanja, dva jednostavna odgovora, ništa o čemu razmišljaš ni danima prije, ni danima poslije putovanja. Dva pitanja čija je jednostavnost ovih dana prokazana kao najveći luksuz. Većini nas je to usputni luksuz o kojem ne razmišljamo, ali samo zato što imamo sreće. 

Mirela Čavajda tu istu sreću nema. 

Njoj su, umjesto pomoći u najtežim trenutcima života, ponudili da otiđe tamo gdje su ju sigurno već sto puta pitali “kam greste?” I sigurno je stoput na to pitanje odgovorila bez puno muke i razmišljanja, kao što je sigurno na povratku stoput odgovorila da za prijavit nema ništa povijesno. 

Ovaj put ima nešto povijesno - i za tamo i za natrag. 

“Kam greste?” - protjerali su me iz države u kojoj plaćam zdravstvo da si sama platim najgoru moguću kaznu za jednu majku. Zakon kaže da imam pravo na ono što mi treba, ali Hrvatska i zakoni su oksimoron. 

“Imate što za prijavit?” - ništa, prazan gepek, prazan novčanik, prazna prava koja samo stoje na papiru, a u stvarnosti ne znače ništa.

Obećala sam sebi da ću pokušat bit nježna danas jer vjerujem da je to ono čega ljudima najviše fali - nježnosti, empatije i suosjećanja. 

Neću urlat na ljude koji su protiv pobačaja - bilo bi licemjerno, jer ako inzistiram na svojem pravu da sam za izbor, onda moram poštivat i pravo drugih koji su protiv. 

Ako ste protiv pobačaja, neka ste, to je vaše pravo - iskoristite ga sljedeći put kad se ne daj Bože nađete u situaciji koja ga nudi kao opciju i nemojte pobacit. 

Ako ste za pravo izbora, neka ste, to je vaše pravo - iskoristite ga sljedeći put kad se ne daj Bože nađete u situaciji koja ga zove i izaberite.

Neću urlat ni na liječnike s prizivom savjesti - i to je pravo na izbor, s tim da bi bilo pametno da bolnice prakticiraju politiku pravedne distribucije svjetonazora. Ako zakon nešto dopušta, valjda bi bilo logično da je protuzakonito na jednom mjestu zaposlit isključivo ljude koji to nešto odbijaju napravit. Iako, bilo bi zanimljivo napravit popis liječnika koji imaju selektivni priziv savjesti - ne moramo glumit da ne znamo kako kod nas funkcionira tržište etičnosti. 

Evo, nježna sam i prakticiram ideju da svi ne moramo razmišljat na isti način. 

Ali nježnost ima svoje granice - za doktore koji su Mirelu poslali u Sloveniju nježnost očito počinje na Bregani, a kod mene završava iza točke na kraju ove rečenice.

Odjebite, gospođo Božice.

Zašto baš Božica? Eto, Božica je prvi sadist na kojeg sam naletila u komentarima.

“Neka rodi i neka nosi svoj križ, a ne da ubije dijete iz vlastite komocije.”

“Iz vlastite komocije”, ispljune ona komotno iz vlastite fotelje i pogodi ravno u tuđu maternicu. 

Ne poznajem Božicu, ali gotovo sam sigurna da je barem jednom u životu rekla da nije za pobačaj - OSIM ako za to ne postoje medicinske indikacije. To je jedan od najčešćih “opravdanih” razloga za prekid trudnoće ako pitate ljude koji su inače protiv abortusa. Ja sam u teamu ljudi koji misle da je opravdanih razloga puno više, ali nije bitno što ja mislim.

Nije bitno ni što misli Božica, ne u kontekstu tuđeg tijela. 

Ali Božica misli da je njeno mišljenje o tuđem tijelu ključno - i da smije urlat na majku koju u svakom mogućem scenariju čeka agonija.

Božica misli da je tuđe tijelo javno dobro kojim ona može upravljat kako joj se sviđa.

Nije, gospođo Božice.

Javno dobro je zdravstvo koje plaćamo, isto ono koje će nam gurnut prst u pak kad nam nešto zatreba.

Ako vam je “prst u pak” preinvazivno, na dobrom ste tragu - naravno da je, ali i dalje puno manje invazivno od nosa u tuđu maternicu. 

Tuđu tugu. 

Tuđu tragediju. 

Tuđu najtežu odluku u životu. 

I sve ostalo tuđe što se ne tiče nikog osim osobe koja je vlasnik tuge, odluke i tragedije.

“Pa neka rodi i liječi dijete” - kaže jedan striček. 

Muy simple, zašto se toga nitko nije sjetio, gospodine Striček? 

Kao da je Hrvatska poznata kao zemlja u kojoj cvjeta liječenje djece. 

Kao da Hrvatska zapravo nije zemlja u kojoj se djeca liječe na način da ljudi koji plaćaju zdravstvo skupljaju novac. I neka skupljamo, skupljat ćemo i dalje, nismo bezosjećajni idioti.

Ali kad je u pitanju tuđa agonija povezana s “nedopustivim” abortusom, često jesmo.

Kad su u pitanju rođena i odbačena djeca koja venu u domovima nismo ništa bolji. 

Nismo bolji ni kad je u pitanju nasilje nad djecom, ni kad je u pitanju nasilje na ženama.

Ni kad je u pitanu psihološka pomoć ženama koje prolaze kroz traume, bilo da su izazvane nasiljem, silovanjem ili abortusom. 

“Pa neka ga liječi” - kako i od čega?

Od 2000 kuna “pomoći” za roditelja njegovatelja? Tako Hrvatska rješava agoniju roditelja kojima treba pomoć. Čak i zagrebački 3+ roditelji koji su odlučili bit odgojitelji imaju veći “džeparac”, ali za dostojanstvenu invalidninu gotovo nitko ne hoda. U Hrvatskoj se za život najčešće hoda samo prije izdavanja rodnog lista, a kasnije se po tom istom životu gazi.

Ali to je sve trenutno “manje” važno - važno je da postoje ljudi koji čak i u trenutku kad bi bilo pametno samo šutit i poklonit komadić dostojanstva nečijoj boli opet nepozvani ulaze u tuđu maternicu. 

Neki se pritom pozivaju na Boga i Božji zakon. 

Ispravite me ako griješim, ali koliko znam, Hrvatska ne posluje prema Božjem zakonu. 

Ne posluju često ni oni koji se na njega pozivaju - u Bibliji lijepo piše da nema seksa prije braka i da se ne smiješ tetovirat, pa svejedno imamo prepune crkve ljudi s tetoviranim Isusom koji će možda to isto popodne uživat u predbračnom seksu. I neka to rade - njihovo tijelo, njihov izbor. 

Zašto je tim istim ljudima često toliko nezamisliva ideja da tuđa maternica nije njihov privatni apartman u kojem smiju divljat kako god žele?

Prije nego što me napadnete da urlam na vjernike - ne urlam, niti mislim da su svi vjernici zatucani. Vjerujem da većina nije, ali oni koji su najglasniji kad je u pitanju tijelo koje nije njihovo često nepoštivanje tuđih poslova vole svalit na Boga. 

Božica za sebe sigurno neće reć da je sadist koji gura nos tamo gdje mu nije mjesto - ona samo prenosi Božju volju.

A ovdje je potpuno svejedno što misli Božica, ovo je pitanje zakona. Ne Božjeg zakona ili zakona Hansa Christiana Andersena, nego državnog zakona u sekularnoj državi.

U državi u kojoj ministar zdravstva kaže: “Mogla se javiti meni pa bi se sve riješilo.”

Easy peasy Japanesey.

Što u prijevodu znači da ja svaki mjesec bacam novce na zdravstvo koje će procijenit hoće li mi pomoć ili ne i hoće li uopće dić telefon ili neće, a da se za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama javim ministru? Može, Vili Vanilli, stavi broj mobitela u opis profila pa ćemo zvat - može i po posebnoj tarifi od 6,25 kuna po minuti pa neka svi prihodi idu za liječenje bolesne djece.

Trenutna medicinska indikacija najavljuje dijete koje će u najboljem slučaju “živjet” u vegetativnom stanju, a Božica zaziva da se zbog njenog osobnog komfora (u ime Boga, jasno), a možda i sadizma, primora ženu da “nosi svoj križ.”

Kao da je žensko tijelo javno dobro, a žena samo inkubator čiji je zadatak da sluša tuđe želje i pozdrave.

Uz dužnu nježnost - iako ovdje zapravo duga nježnosti uopće nema - izađite iz maternica koje nisu vaše. 

Ili, ako je to prekomplicirano, barem prestanite nasilno boravit u tuđim tragedijama i odlukama koje nemaju veze s vama.

Žena nije ni inkubator ni javno dobro, niti je tuđa maternica apartman u kojem može ljetovat svatko tko poželi, svatko po svom zakonu.

Zakon je ovdje jasan, ali kao i uvijek u Hrvatskoj, opet je podložan tumačenju - od bolnice do bolnice, od Božice do Božice.

A ovo nije i ne bi trebalo bit pitanje gospođe Božice. Njeno je pravo da ne pobaci ako ne želi, kao što je moje pravo da to napravim ako tako odlučim.

Ovo je pitanje institucija koje plaćamo, a koje su prošli tjedan unatoč medicinskoj indikaciji slomljenoj ženi dali uputu da nježnost, stručnost i empatiju potraži negdje drugdje - tamo gdje će ju netko pitat “kam greste?”

Iz Hrvatske se već odavno bježi trbuhom za kruhom, a izgleda i trbuhom za zdravstvenim uslugama na koje imamo zakonsko pravo.

Što znači da bi se hrvatski zakoni mogli počet printat na troslojni toalet papir jer je sasvim očito da si njima sve češće samo možeš obrisat guzicu. 

Tad bi bili barem djelomično korisni za ljude koji na njih računaju. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva